HRVATSKA BAŠTINA – Isusovci u Hrvatskoj
Slika 1. Filozofsko-teološki institute Družbe Isusove u Zagrebu (MJ)
“Isusovci” – to je pučki naziv za jedan od redova Katoličke Crkve koji se službeno zove “Družba Isusova”. Red je osnovao baskijski plemić Ignacije Loyolski (1491. – 1556.).
“Pod imenom Družba Isusova red je potvrdio papa Pavao III. (1540.). Polazište – unutarnja osobna obnova radi služenja bližnjemu i Crkvi – zacrtano u Duhovnim vježbama, Ignacije je poslije razradio u Konstitucijama. Za razliku od prijašnjih redova, isusovci nose jednostavno svećeničko odijelo (talar), nemaju zajedničkih molitava (oficij) i polažu posebni zavjet poslušnosti papi. Prvotnomu cilju – misionarskom i pastoralnomu radu u duhu katoličke obnove – ubrzo su dodali odgojni i školski rad. Vodili su mnogobrojne škole, osobito gimnazije i sveučilišta, osnivali knjižnice, bili su istaknuti misionari, savjetnici i ispovjednici vladara, propovjednici i znanstvenici. Zbog velika utjecaja u Crkvi i društvu, privrženosti Rimu i kontrole misijskih područja u Americi i Aziji, na pritisak europskih vladara ukinuo ih je 1773. papa Klement XIV. Tada je red imao više od 22 000 članova u 39 provincija, sa 679 kolegija, 176 sjemeništa i 273 misije. Ponovno ih je uspostavio 1814. papa Pio VII. S oko 22 500 članova (2002.) najbrojniji su katolički red.”
Geslo Isusovaca je: “Sve na veću slavu Božju!”
“Ignacije je osnovao ”Rimski kolegij” koji je papa Pavao VI 1556. uzdigao na razinu sveučilišta, koje je od 1583. godine nosi ime “Gregorijansko sveučilište”. Za izobrazbu mladih isusovaca Ignacije osniva u Rimu “Collegium Germanicum” u koji je primao izabrane mladiće koji su se spremali za svećeništvo i rad u svojim biskupijama, a dolazili su iz zemalja u kojima je kršćanstvo bilo opterećeno različitim teškoćama. Zatim isusovci osnivaju učilište “Biblicum” za promicanje biblijskih znanosti i “Institutum Orientale” koji ima zadaću da zbliži istočnu i zapadnu Crkvu. Vode i papinsku zvjezdarnicu. Družba Isusova je odgovorna za “Radio Vatikan” a danas oko tisuću isusovaca širom svijeta radi u sredstvima društvenog priopćavanja: radiju, TV, filmu i tisku.”
Isusovci su svoje crkve i zgrade gradili, uglavnom, u baroknom stilu. Bili su istraživači i promicatelji umjetnosti (glazbene, kazališne, sakralne). Također su bili ispovjednici na dvorovima, savjetnici ali i mučenici.
“Danas red u 60 zemalja vodi preko 600 kolegija i 336 visokih škola i sveučilišta. Na njima se školuje oko jedan i pol milijuna mladih, ljudi. Red je prisutan u 112 zemalja širom svijeta i isusovca ima preko 23.000. Budući da družba svoje djelovanje ne ograničava na određene djelatnosti, isusovci rade u različitim poslovima: u naviještanju i u katehezi, kao pisci i znanstvenici, u permanentnom obrazovanju i u savjetovalištima, u centrima za mlade i u domovima duhovnih vježbi, u isusovačkoj službi za izbjeglice u ekumenskom dijalogu kao i u onom s nekršćanskim religijama.”
Isusovci u Hrvatskoj
Isusovac Nikola Bobadilla dolazi 1559. godine u Dubrovnik, ali isusovci nisu dugo ostali u Dubrovniku jer je novčana potpora bila slaba. Isusovci dolaze kao misionari u krajeve pod turskom okupacijom te pomažu narodu. Tijekom 17. stoljeća isusovci osnivaju, škole (Dubrovnik 1604.), u Zagreb dolaze 1606. a 1607. osnivaju gimnaziju, u Rijeci otvaraju gimnaziju 1627., u Varaždinu otvaraju gimnaziju 1632., u Osijek dolaze 1687. te u Požegu (1698.), a u Splitu osnivaju misijsku postaju 1772. Prvi Hrvat isusovac je Toma Zdelarić, stupio je u isusovce 1554.
“Isusovački red 22. studenoga 1627., na Svetu Ceciliju, osniva u Rijeci kolegij i gimnaziju u čijem je sastavu i knjižnica, koja je u Rijeci djelovala daljnjih stotinu četrdeset i šest godina. Zbirka knjiga riječkog isusovačkoga kolegija golemo je materijalno i kulturno bogatstvo, a ujedno svjedoči o povijesti Rijeke i njezina visokog obrazovanja. Svjetski kulturni značaj daje joj činjenica da sadrži četrnaest naslova inkunabula (tiskane knjige izdane od 1455. do 1500. godine) i stotinu četrdeset i pet naslova knjiga šesnaestog stoljeća, koje su po svjetskim standardima elitni dio kategorije »stara i rijetka knjiga« koja obuhvaća sve tiskane knjige izdane do početka 19. stoljeća.”
“Dokument koji se čuva u Državnom arhivu u Rijeci, pod nazivom Inventario e Cattalogo della Bibliotecha e delli Libri delle Congregazioni, pruža nam iznimno važne podatke o fondu isusovačke knjižnice četiri godine poslije službenog ukinuća Družbe, neposredno nakon što će knjižnica prijeći u trajno vlasništvo riječke općine. Prema tom popisu isusovačka knjižnica u to doba posjeduje 2570 svezaka knjiga, odnosno 1644 naslova. Autori popisa su riječki patricij i općinski službenik Luigi Nicola de Orlando (1729– 1808) i riječki odvjetnik i patricij Anselmo Nepomuceno de Peri (?–1782), koji su popisali knjige u jedanaest stručnih skupina…”
“Akademiju sa studijem filozofije i teologije, također javnoga značaja, otvorili su u Zagrebu (1662.) (a ona je poveljom cara Leopolda I. 1669. dobila sveučilišna prava i povlastice), u Rijeci (1725/27.) i u Požegi (1760/62.). Kao župnici i propovjednici došli su u Osijek (1687.) i u Petrovaradin (1693.), gdje su na poticaj Marije Terezije 1765. otvorili gimnazije.
Vodili su Njemačko-ugarski zavod u Rimu (1552.) i Ilirski kolegij u Loretu (1580.) u kojima se školovao budući hrvatski kler, a u kolegiju u Trstu Riječanin Franjo Orlando od 1754. vodio je nautičku školu za pomorce iz austrijskoga primorja.”
Slika 2. Crkva u Palmotićevoj ulici u Zagrebu (MJ)
Poseban je značaj isusovaca u razvoju hrvatske leksikografije.
“U skladu s njima svojstvenim načelom prilagodbe mjesnim potrebama i prilikama, isusovci su i u Hrvatskoj sastavili prve gramatike – štokavsku B. Kašić (1604.) i kajkavsku I. Szentmartony (1783.) – i pet najvažnijih rječnika toga razdoblja (B. Kašić, J. Mikalja, A. Della Bella, J. Habdelić, F. Sušnik i A. Jambrešić). Jedni su (B. Kašić, J. Mikalja) pisali na štokavskome te su stvaranjem gramatičkih i pravopisnih pravila postali preteče hrvatskoga književnog jezika. Drugi su pisali poučno-vjerska djela na pojedinim narječjima i govorima: na kajkavskome (N. Krajačević, B. Milovec, J. Habdelić), slavonskom ikavicom (A. Kanižlić, J. Milunović), riječkim (N. Hermon) i dubrovačkim govorom (B. Zuzorić, Đ. Bašić, I. M. Matijašević), dok je J. Mulih objavio mnogobrojne katekizme, molitvenike i pjesmarice na kajkavskome, štokavskome i čakavskome. Neki se od njih ubrajaju u vrhunske pjesnike (A. Kanižlić) i stiliste (J. Habdelić, N. Krajačević) svojega doba. Od mnogih autora latinskih pjesničkih i proznih djela najznačajniji su pjesnici i prevoditelji R. Kunić i B. Zamanja te Baro Bošković, pjesnik i asketski pisac B. Rogačić i dr.”
Vrhovni poglavar isusovačkog reda (1599.) Claudio Aquiaviva na Rimskom kolegiju osniva katedru za ilirski jezik (Akademija ilirskog jezika). Budući da nije bilo školskih priručnika osim petojezičnog riječnika Fausta Vrančića (tiskan 1595.) student Bartol Kašić dobiva zadatak da sastavi gramatiku. Gramatika je tiskana 1604. godine pod nazivom Institutionum linguae illyricae libri duo, a narječna osnovica bila je štokavska. Osim gramatike bili su potrebni i višejezični riječnici pa isusovci izrađuju riječnike: Jakov Mikalja Blago jezika slovinskoga (1649.- 1651.) i Juraj Habdelić Dikcionar ili reči slovenske z vekšega vkup zebrane (1670.).
Slika 3. Ardelo Della Bella
Ardelio Della Bella (1655. – 1737.) je hrvatski jezikoslovac, talijanskog podrijetla. Bio je isusovački misionar u Dubrovniku i Dalmaciji, profesor i rektor u dubrovačkom Isusovačkom kolegiju. “Autor je trojezičnog rječnika (Dizionario italiano, latino, illirico, 1728.), osim što sadrži ondašnji dubrovački leksik, frazeme i poslovice, prvi je hrvatski povijesni rječnik (oko 30 000 riječi) s mnogobrojnim citatima iz četrdesetak rukopisnih i tiskanih književnih djela štokavske i čakavske dijalektne osnove. Uz rječnik su tiskane i upute za čitanje i pisanje, rasprava o hrvatskom naglasku (Avvertimenti per leggere con facilità le parole illiriche scritte con lettere italiane) i hrvatska gramatika na talijanskom jeziku (Istruzioni grammaticali della lingua illirica; samostalno Osnovna načela ilirske gramatike – Principi elementari della grammatica illirica, 1837), koja je stotinjak godina bila školski udžbenik.”
Ignac Szentmartony – pisac prve kajkavske gramatike, zapisao je:
»Mi smo prvi koji se usuđujemo da onaj jezik koji se upravo zove hrvatski svedemo u stalna pravila za upotrebu stranaca koji ga žele učiti, i razvijamo počela za potpunu slovnicu onoga govora koji je u običaju u zagrebačkoj, križevačkoj i varaždinskoj županiji i u pograničnim pokrajinama.«
Slika 4. Bista Juraja Habdelića u Zagrebu (MJ)
“Nakon ponovne uspostave reda, talijanski isusovci došli su najprije u Dubrovnik (1843) i djelovali u župama u istočnoj Hercegovini (1845–55.), a 1852. započeli su pučke misije (ilirsko-dalmatinske misije). Vodili su gimnazije i sjemeništa u Dubrovniku (1854–68.) i u Zadru (1865–93.), nekoliko župa (Veli Lošinj, Opuzen, Stravča), misijsku postaju u Splitu (1879.) i interni odgojni zavod u Kraljevici (1884–1908.). Austrijski isusovci vodili su sirotište u Požegi (1858–72.), otvorili gimnaziju u Travniku (1882.), bogosloviju u Sarajevu (1893.) i rezidenciju u Zagrebu (1902.), ali su zbog učestalih protivljenja liberalnih i crkvenih krugova morali napustiti gimnazije u Dalmaciji i sirotište u Požegi. Tek u XX. st. prvi put su uspostavili samostalnu provinciju u Hrvata: 1909. Hrvatsku misiju, 1919. Jugoslavensku viceprovinciju i 1941. Hrvatsku provinciju. S glavnim sjedištima u Zagrebu, Sarajevu i Travniku razvili su bogatu odgojnu, vjersku i nakladničku djelatnost. Od današnje djelatnosti isusovaca najznačajniji je odgojni i znanstveni rad u kolegiju na Jordanovcu (Zagreb) s ustanovama: Filozofsko-teološki institut, Filozofski fakultet, Znanstvena knjižnica »Juraj Habdelić« te s časopisom Obnovljeni život i s više nizova izdanja iz teologije, filozofije, psihologije, povijesti i dr.”
“Iz novijeg vremena poznat je pjesnik Milan Pavelić i, na otoku Daksi strijeljani, Petar Perica koji je spjevao pjesme “Do nebesa”, i “Zdravo Djevo”. Od misionara najpoznatiji hrvatski misionar je Ante Gabrić.
Slika 5. Isusovci misionari
I u znanosti su isusovci ostavili značajan trag, jer su mnogi hrvatski isusovci bili istaknuti znanstvenici. Najpoznatiji su: Ruđer Bošković, Stjepan Glavač, Markantun de Dominis, Ferdinand Konšćak i dr. Tako je taj rad u kulturi i znanosti bio oblik apostolskog djelovanja (Guillermou, 1992:178).
Izgradili su prve urbane barokne komplekse (Varaždin, Zagreb, Dubrovnik itd.) i nadogradili i barokizirali starije gotičke građevine (Zagreb, Požega, Kutjevo).
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
