DON MARINKO MLAKIĆ: Sol, svjetlo i grad na gori
(5. nkg-a)
U evanđeoskom odlomku kojeg čitamo ove nedjelje Isus koristi tri slike kojima predstavlja ulogu Crkve, odnosno kršćana u svijetu. To su: sol zemlje, svjetlost svijeta i grad na gori. Sve one imaju starozavjetnu pozadinu.
Sklapajući Savez sa svojim narodom, Bog ga je pozivao da to bude osoljen savez. Mi danas sol poznajemo kao osnovni začin hrani. Bez nje je hrana bljutava. U prošlosti, u vrijeme dok nije bilo hladnjaka i zamrzivača, sol je služila i kao sredstvo za čuvanje hrane od kvarenja. U simboličkom izražavanju sol ima značenje mudrosti, postojanosti i valjanosti. Osoljen savez hoće reći da odnos čovjeka prema Bogu treba biti trajan, vjerodostojan, iskren, nepokvarljiv… Ne smije biti bljutav i kvarljiv, već ukusan i hranjiv.
Nadalje, Izrael je dobio od Boga misiju da bude svjetlo narodima te da Božje spasenje donese do na kraj zemlje. Svjetlost omogućuje snalaženje u tami. Mi u mraku ne vidimo. A kada ne vidimo, lako se gubimo te nas obuzima strah i tjeskoba. Zato je svjetlo jedan od najvažnijih uvjeta za normalan ljudski život.
Štoviše, znanost tvrdi da bez svjetlosti život na zemlji naprosto ne bi bio moguć (fotosinteza). U kršćanskoj simbolici svjetlo je jedan od najkorištenijih simbola.
Označava Božju riječ, Krista, evanđelje, vjeru… Kao što je svjetlost nužna za biološki život na zemlji tako je vjera u Boga nužna za osmišljen ljudski život.
Konačno, Jeruzalem, središte vjerskog, političkog i kulturnog života Izabranog naroda, bio je Grad na gori. Geografski se nalazio na najvišem položaju među izraelskim gradovima. U njemu se nalazio Hram, mjesto Božje prisutnosti i blizine. Zbog toga je Jeruzalem predstavljao Božji grad, mjesto u koje će se na kraju vremena stjecati svi narodi zemlje.
Čitanja ove nedjelje žele nam predstaviti Crkvu, koju Isus okuplja, kao novi Božji narod i on treba ispuniti misiju Izraela. Crkva – a to će reći svi mi zajedno i svatko od nas ponaosob – pozvani smo da svojom vjerom budemo sol u kvarljivom i bljutavom svijetu, svjetlo božanskog života koje sjaji svima koji su u tami te grad na gori koji jamči Božju prisutnost i nudi utočište u nestalnostima zemaljskog života.
Ove slike potiču nas da promišljamo o svjedočkoj dimenziji vjere. Ona je bitno obilježje naše vjere. Ne užiže se svjetiljka da se stavi pod posudu nego da svijetli. Ne može se sakriti grad što stoji na gori. Naša vjera nije i ne smije ostati u nekakvoj privatnoj sferi, kao osobna stvar, kako nam se to uporno nameće. Naša vjera treba biti i naše poslanje. U tom smislu vrlo je poučan način na koji sol osoljuje hranu. Sol, dakle, da bi osolila hranu, mora se dati istoj. Mora se u hrani izgubiti, nestati. To je slika žrtve. Biti sol zemlji nije moguće bez vlastitog predanja toj istoj zemlji, bez žrtve i samoprijegora. Slično je i sa svjetiljkom. S tom razlikom da svjetiljka najprije treba primiti svjetlo. Ona nema svjetla sama po sebi. Mi sami ne možemo biti svjetlo svijeta. To možemo onda kada primimo Krista, koji je svjetlo istinsko i neugasivo. Zbog toga mi trebamo biti trajno povezani s Kristom, izvorom svjetla, da bismo sami bili svjetlo. I samo onda kada smo s njime i u njemu, možemo biti odraz njegova svjetla onima koji lutaju u tami.
Vjera je ponajprije poziv da se okrenemo Kristu. U njemu sami možemo i trebamo pronaći sol za svoj život, da ga osolimo i učinimo istinitim, osmišljenim, vrijednim i nepokvarljivim. U Kristu trebamo sami pronaći svjetlo za sebe, da ne lutamo u tami, te utočište da ne živimo u strahu i tjeskobi. A onda smo pozvani, jednako kao pojedinci i kao zajednica, pružati svjedočanstvo tog istog života po Kristu, s Kristom i u Kristu svijetu u kojem živimo.
Kada govori o načinu na koji trebamo biti sol zemlje i svjetlost svijeta, Isus kaže: „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.“ Prema tome, življenje vjere ne smije ostati samo na riječima već i na djelima; ne samo povremeno i polovično nego cijelim svojim bićem; ne samo onda kada je to lako i poželjno već i onda kada to zahtjeva žrtvu i odricanje. Prorok Izaija (prvo čitanje) poziva nas da dijelimo kruh s gladnima, da primimo beskućnika, da odjenemo onog koga vidimo gola, da uklanjamo iz svoje sredine jarmove nepravde i potlačenosti, bezbožne besjede… Sv. Pavao (drugo čitanje), tumačeći Korinćanima mudrost s kojom je došao k njima, poručuje da naša djela trebaju pokazati kako nas ne pokreće nikakva ljudska mudrost, nego vjera u Isusa Krista, i to raspetoga. Snaga Božja jest temelj naše vjere i našeg pouzdanja.
Pozivajući nas da budemo sol zemlje, Isus izriče ozbiljnu opomenu: što ako sol obljutavi? Čime će se onda zemlja osoliti? U stvarnosti sol ne može obljutaviti. Ali u simboličnom značenju koje Isus koristi očito može. Drugim riječima, kršćani mogu postati bljutavi, kvarni, mračni, neukusni, izgubljeni… To se događa kada se udalje od Krista, kada njegov nauk ne uzimaju ozbiljno, kada se dovoljno ne bore protiv grijeha, kada sami popuste grješnim zabludama i licemjernom življenju vjere. Pogledajmo istini u oči! Zar se upravo to nama danas ne događa? Naš svijet je još uvijek formalno većinski kršćanski. Ipak, taj isti svijet guši se u vjerskoj bljutavosti, u vjerskoj ravnodušnost, površnost i moralnoj pokvarenosti. Izgubio je duhovnu orijentaciju i luta u tminama bezbožnih zabluda. Nedostaje mu i soli i svjetla. Trebamo biti dovoljno ponizni i samokritični te kazati da smo zato u velikoj mjeri i sami odgovorni. Mi, Crkva, svi odreda: biskupi, svećenici, redovnici, laici…, postali smo bljutavi, lako pokvarljivi. Izgubili smo dobar okus i sjaj Kristove svjetlosti. Razdiru nas nesloge, nejedinstvo, karijerizam, moralni relativizam, konformizam, površnost, neodgovornost… To samo govori kako smo se udaljili od Krista. Kako smo, kazano Pavlovim riječima, vjeru često sveli na tek ljudsku ispraznu mudrost, a zanemarili da naša mudrost treba biti Krist i to raspeti, da se naša vjera treba temeljiti na Božjoj snazi.
Vratimo se Kristu! On je naša sol koja nas čuva da se ne pokvarimo. Osolimo se njegovom milošću! On je naše svjetlo koje nam svijetli da ne lutamo u tami.
Zapalimo se svjetlom njegove riječi! On je naš grad na gori. Pronađimo u njemu sigurno utočište i mir u nestalnosti ovoga svijeta!
Don Marinko Mlakić
