HRVATSKA BAŠTINA – Prve hrvatske bolnice

Ponedjeljak, 10 veljača 2020 3:18
Written by: Michael Jukic

Slika 1. Bolnica Rebro (MJ)

Preteče bolnica su hospitali (lat. hospitalis “gostinjski”) i lazareti. Hospitali su služili za smještaj i liječenje stranaca, a lazareti za goste koji su morali određeno vrijeme provesti u karanteni (obično 40 dana) zbog zaštite od širenja kuge i drugih bolesti. Hospitali su bili i ubožnice u kojima se smještalo siromašne. Kasnije su se lazaretom nazivale uglavnom vojne bolničke ustanove te previjališta i zavojišta ranjenika. Prve bolnice u hrvatskim krajevima gradi templarski red 1186. u Sv. Petru na Bojištu kod Nina. 1347. godine osnovana je i sagrađena bolnica u Dubrovniku. Zgrada se nalazila s južne strane ženskoga Samostana sv. Klare. Bolnica se zvala hospitale magnum, da bi kasnije bila preimenovana u Domus Christi. Bila je, kao i drugi hospitali onoga doba, više sklonište za starce nego li bolnica. Uz nju je 1420. osnovana i ljekarna istog imena, koja i danas postoji. Ovaj je veliki hospital zaključkom senata od 26. veljače 1540. pretvoren u pravu javnu bolnicu. 1888. Dubrovnik dobiva novu bolničku zgradu na Boninovu dok je stara pretvorena u ubožište. Tijekom srednjega vijeka hospitali-ubožnice javljaju se po svim većim mjestima po Primorju. U Zadru je prije XIX. st. bilo desetak hospitala, među kojima jednome trag vodi čak u godinu 559. Od njega je kasnije nastala vojnička, a 1804. građanska bolnica.

Poznati su hospitali za posebne bolesti – leprozoriji u Zagrebu, Oborovu, Čazmi, Dubrovniku, Trogiru, Kotoru, Stonu i Konavlima. U Dubrovniku su bila dva, jedan iz 1320. na Pilama, a drugi iz 1463. na Pločama. Trogirski je bio na otoku Čiovu, a potječe iz 1372. Kotorski je iz 1435. i jedini nosi pravi naslov Hospitale sancti Lazari sive leprosorum. Posebna je bila i bolnica protiv bolesti “škrljevo”, prozvana po mjestu Škrljevu. U njegovu se okolišu koncem XVIII. st. javljao, a po cijelom Hrvatskom primorju rasprostranio endemični sifilis. Bolnica je bila ustrojena u frankopanskom gradu u Kraljevici 1816. i radila do 1878.

Zagreb

Godine 1357. spominje se prvi od niza hospitala u Zagrebu. Nakon što je Zagreb poharala epidemija gripe (1791.), a iz Beča došao prijedlog da se sagradi bolnica, odlučeno je da se u Zagrebu sagradi bolnica. Gradnja je započela 1794., ali je zbog nedostatka sredstva potrajala pa je nova bolnica otvorena tek 23. kolovoza 1804. Bolnicom su upravljala Milosrdna braća (iz Bratislave) pa se zvala Bolnica Milosrdne braće, a od 1918. Zakladna bolnica. Bolnica se nalazila na početku današnje Ilice, gdje se danas nalazi knjižara. Bolnica je 1931. premještena na Sveti Duh u ortopedsku bolnicu.

Drugu bolnicu u Zagrebu, Bolnicu sestara milosrdnica, osnovao je 1846. kardinal Juraj Haulik. Uz nju je sazidao zgradu današnjega samostana u Frankopanskoj ulici. Bolnica je počela s radom 1. siječnja 1846. s 12 kreveta. Bila je povjerena sestrama sv. Vinka Paulskoga koje su došle iz Tirola.

Za haranja kolere 1853. dobio je Zagreb i treću bolnicu – tzv. Zemaljsku bolnicu, koja je građena 1856. – 1860. o trošku zemaljske vlade za 200 kreveta. Sestre su koristile dio zgrade, drugi dio je služio zagrebačkoj Realci. 1864. se u njoj održavala Prva hrvatska izložba, a 1868. – 1882. bila je iznajmljena državi za tvornicu duhana. 1882. godine predana je za glavnu zgradu današnjeg sveučilišta. Zbog potreba su sestre kupile kuću u Ilici 83. i tamo otvorile bolnicu koja je započela s radom 2. rujna 1871. pod nazivom „Opća zemaljska bolnica“. Bolnica je imala 200 postelja, ali je zbog potreba sagrađerna nova bolnica (u Vinogradskoj ulici). Započela je s radom 15. srpnja 1894. godine.

Državna bolnica osnovana je 1941. u zgradi gradske ubožnice i ortopedske bolnice na Svetom Duhu iz privremeno ondje smještene Zakladne bolnice.

Slika 2. Bolnica sv. Duh (MJ)

Bolnica Rebro

Izrada izvedbenih nacrta Zakladne bolnice s 843 kreveta zaključena je u veljači 1935. sklapanjem izravne pogodbe s arhitektima Franjom Gabrićem i Stankom Kliskom. Projekt četverokatnog monobloka s osnovom u obliku slova ‘H’, s četiri južna krila s bolesničkim sobama i 12 odjela dovršen je u prosincu 1935. Bolnica je trebala biti gotova do kraja 1939. Rudolf Erber, zagrebački gradonačelnik i pročelnik Zakladnog odbora, prvom lopatom otvara gradilište 19. prosinca 1935., no stvarno su građevinski radovi počeli tek 6. kolovoza 1936. Kada je uspostavljena Nezavisna država Hrvatska, vlast je dala 15 milijuna kuna za dovršenje bolnice. Na Uskrs 12. travnja 1942. svečano je otvorena Zakladna bolnica Rebro (peta po veličini u Europi). Godine 1965. bolnica Rebro postaje dijelom Kliničkog bolničkog centra Zagreb koji danas predstavlja najveću bolničku ustanovu u Hrvatskoj i jedinu bolnicu nulte kategorije s titulom Središnje nacionalne bolnice.

U Hrvatskoj se, osim navedenih, od kraja XIX. st., spominju i bolnice u gradovima:

Požega, (1779.) – bila je zatvorena, pa 1836. ponovno otvorena, a 1936. obnovljena
Split, (1794.)
Rijeka, (1835.) – služila za karantenu riječkoj luci
Varaždin, (1839.) – obnovljena 1898.
Karlovac, (1844.) – sagradio dobrotvor Šebetić
Nova Gradiška, (1848.)
Vinkovci, (1852.)
Ogulin i Petrinja, (1860).
Zagreb, (1873.) – danas psihijatrijska bolnica Vrapče
Osijek, (1874.)
Koprivnica i Bjelovar, (1874.)
Zagreb, (1876.) – Zemaljsko rodilište i primaljska škola
Šibenik, (1883.) – ispočetka psihijatrijska bolnica kojoj je 1891. dograđena suvremena bolnica
Sisak i Duga Resa, (1897.)
Slavonski Brod i Travnik, (1898.)
Pakrac, (1898.) – na mjestu nekadašnjeg slavonskog „sifilis-hospitala“.