HRVATSKA BAŠTINA ̶ Društvo hrvatskih književnika
Slika 1. Zgrada u kojoj je sjedište Društva hrvatskih književnika (MJ)
Za vrijeme hrvatskog narodnog preporoda bilo je pokušaja književničkoga cehovskog udruživanja, ali je pravi početak osnivanje Društva umjetnosti u Zagrebu iz kojeg je 1897. godine osnovano Društvo hrvatskih umjetnika i u njemu nastaje ideja o samostalnom književničkom društvu, čiji je smisao zaštita zajedničkih interesa, unapređivanje hrvatske pisane riječi te čuvanje i uzdizanje ugleda književničkog zanimanja i staleža.
Na poticaj mladih književnika (posebno se među njima isticao dr. Milivoj Dežman) u Društvu hrvatskih umjetnika utemeljen je Klub hrvatskih književnika s ciljem osnivanja Društva hrvatskih književnika. Klub je neformalno djelovao od 1897. godine. Dana 17. ožujka 1900. godine Kraljevska hrvatsko-slavonsko-dalmatinska zemaljska vlada u Zagrebu potvrdila je Pravila budućega Društva hrvatskih književnika.
U Zagrebu je 22. travnja 1900. osnovano Društvo hrvatskih književnika. Prvi predsjednik Društva bio je Ivan Trnski. Na osnivačkoj skupštini u prostorijama Matice hrvatske bila su toga dana 103 književnika. U Upravni odbor novostvorenog društva izabrani su Vladimir Mažuranić, Ljubo Babić (poznat i pod pseudonimom Ksaver Šandor Gjalski), Stjepan Miletić, August Harambašić, Ante Tresić-Pavičić, Jovan Hranilović, Milivoj Dežman, Đuro Arnold i Milan Šenoa. Radilo se o prvoj formalnoj profesionalnoj organizaciji književnika u Hrvatskoj, koja je nastala uvelike zahvaljujući nastojanjima Milivoja Dežmana. Nakon spomenutog Ivana Trnskog predsjednici Društva hrvatskih književnika bili su, između ostalih, spomenuti Ksaver Šandor Gjalski, Milutin Cihlar Nehajev, Milivoj Dežman, Franjo Fancev, Mile Budak i drugi.
Slika 2. Spomenik Antunu Gustavu Matošu (MJ)
God. 1906. počeo je izlaziti mjesečnik DHK Savremenik. Potkraj 1908. utemeljena je edicija Suvremeni hrvatski pisci, posebice zapažena pod uredništvom Julija Benešića (1909. – 20.). U njoj je objavljen i glasoviti zbornik Hrvatska mlada lirika (1914.). Prvih godina nastavljeno je približavanje Matice i Društva Matičinom potporom Suvremenih hrvatskih pisaca i Savremenika kao mogućega zajedničkog časopisa. Istodobno su se u Društvu zauzimali za književno jedinstvo Hrvata i Srba, a bilo je prijedloga da se izdaje i zajednički književni list. Vladinom naredbom od 1914. obustavljeno je djelovanje Društva zbog ratnoga stanja. Obnova rada DHK nakon rata bila je u znaku potpore jezičnomu i pravopisnomu objedinjavanju Hrvata i Srba. Posustajući pred konkurencijom novopokrenutih časopisa, a zbog deficita DHK i propalih dogovora s Maticom hrvatskom, Savremenik je 1922. prestao izlaziti. Privremeno je obnovljen 1923., a potom ponovno obustavljen 1924. – 26. Pokrenuto je i pitanje Društva jugoslavenskih književnika, a na prijedlog Udruženja književnika u Beogradu »da se svi književnici iz naše države ujedine u jedno udruženje«, Odbor DHK odgovorio je 1927. da je još preuranjeno pa je predložio savez autonomnih društava. Nakon smrti Stjepana Radića sve je više jačao hrvatski nacionalni duh DHK. Društvo je djelovalo i tijekom NDH.
Komunistička vlast preimenovala je Društvo hrvatskih književnika, 15. lipnja 1945. godine, u Društvo književnika Hrvatske! Dana 19. travnja 1990. vraćeno je društvu staro ime (Društvo hrvatskih književnika).
God. 1945. Društvo književnika Hrvatske ima nova pravila, izabran je novi odbor s predsjednikom Lukom Perkovićem na čelu. Desetak književnika bilo je kažnjeno zabranom javnoga rada i tiskanja na određeno vrijeme. U Zagrebu je 1949. održan Drugi kongres Saveza književnika Jugoslavije, na kojem su u novu upravu, uz predsjednika Ivo Andrića, izabrani Miroslav Krleža, Marin Franičević, Josip Barković, Petar Šegedin, Viktor Car Emin i Slavko Kolar.
Slika 3. Spomenik Tinu Ujeviću u Imotskom (MJ)
Plenum DKH prihvatio je 1967. jednoglasno Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, a tijekom Hrvatskoga proljeća Društvo je s Maticom hrvatskom otvoreno stalo na stranu nacionalnog pokreta. Osamdesetih godina, a osobito nakon posljednjega kongresa Saveza književnika Jugoslavije u Novome Sadu 1985., ono se sve aktivnije uključivalo u politički život, najčešće otvorenim pismima o zaštiti vlastitoga jezika ili građanskih prava pojedinih pisaca. God. 1990. vraćeno mu je izvorno ime. Dio članova, nezadovoljnih stanjem u DHK, osnovao je 2002. Hrvatsko društvo pisaca (HDP).
Po osnutku, DHK je svojim pravilima definiralo područje djelovanja: udruživanje i podupiranje književnika i unapređenje hrvatske književnosti bez obzira na političke smjerove, kao i briga za interese i ugled staleža te druge oblike potpomaganja svojih članova i njihovih obitelji. Tijekom godina rada cilj Društva ostao je isti: trajno udruživanje i podupiranje bez obzira na svjetonazore, osobne ili ideološke razlike, samostalno i slobodno odlučivanje o svom ustroju i djelovanju. Po osnutku Saveza književnika Jugoslavije 1946. godine, sve do 1990. godine, Društvo je djelovalo kao član Saveza. Danas Društvo djeluje kao dobrovoljna udruga književnika koji žive i djeluju u Hrvatskoj i izvan nje, čija djela pridonose hrvatskoj književnoj baštini. Povodom značajnih obljetnica (rođenja uglednih književnika i sl.) Društvo organizira književne i znanstvene skupove.
DHK djelovalo je i kao nakladnik. Izdavač je časopisa “Kritika”, “Republika”, “Most” i “Lettre internationale”. Organizatorom je književno-znanstvenog skupa Zagrebačkih književnih razgovora.
Kad su komunističke vlasti naumile uvesti kategoriju regionalnog izjašnjavanja za popis stanovništva, DHK je 29. siječnja 1971. prosvjedovalo protiv takve odluke.
- srpnja 1971. Društvo hrvatskih književnika odreklo se Novosadskog dogovora te poduprijelo Maticu hrvatsku (koja je to napravila prije).
Uprava Društva hrvatskih književnika (ondašnjeg “Društva književnika Hrvatske”) je 13. rujna 1989. pismom Udruženju književnika Srbije oštro reagirala na velikosrpske izjave čelnih ljudi tog udruženja (Matije Bećkovića i Dobrice Ćosića). Bećković, predsjednik Uprave Udruženje književnika Srbije, je izjavio “da su Srbi u Hrvatskoj ostatak zaklanog naroda”, a Dobrica Ćosić je tražio mijenjanje granica, jer “da su Srbi u Hrvatskoj lišeni prava”. Ista Uprava DKH obznanila je Izjavu o napadajima (Dobrica Ćosić) na državnost i teritorijalni integritet SRH.
Društvo je također reagiralo i osudilo (20. prosinca 1988.) odluku Saveznog vijeća Skupštine SFRJ kojom je bilo zabranjeno kretanje stranih turista na Visu i Lastovu. Zabranom je onemogućen razvoj turizma na otocima, a vršena je i velikosrpska kolonizacija otoka.
- veljače 1989. DHK je poduprlo zahtjeve starotrških rudara (rudarski štrajk u Starom Trgu), a u studenome 1989. su stali na stranu kosovarskih političara protiv kojih su se vodili politički procesi.
DHK je poticao:
- razvitak hrvatske književnosti, suvremeno književno stvaralaštvo i vrednovanje hrvatske književnosti
- razvoj hrvatskoga standardnogaa jezika
- slobodu književnoga stvaralaštva i djelovanja
- prava književnika na dostojne honorare i status u društvu
- donošenje pozitivnih pravnih propisa
- suradnju s drugim sličnim udrugama
- nakladničku djelatnost (izdavanje knjiga, književnih časopisa, listova i dr.)
- promicanje hrvatske književosti u svijetu te organizaciju i sudjelovanje na međunrodnim književnim skupovima
- dodjelu književnih nagrada za vrijedna književna djela…
Društvo ima ogranke u Čakovcu, Osijeku, Puli, Rijeci, Zadru i Splitu. Ima vlastitu nakladničku djelatnost. Vlasnik je Naklade Društva hrvatskih književnika d.o.o. i izdavač biblioteke Relations i Mala knjižnica DHK. Od ostalih publikacija Društvo izdaje književne časopise Most/The Bridge (dvojezični časopis za međunarodne književne veze koji izlazi na nekoliko stranih jezika s ciljem prezentiranja i upoznavanja strane javnosti s djelima hrvatske književnosti), Republika, i Europski glasnik. Od 2002. Europski glasnik i Republika nastavljaju izlaziti pri Društvu hrvatskih pisaca. Kratko vrijeme (1968. – 1971.) Društvo je izdavalo časopis Kritika. Obnovilo je biblioteku Suvremeni hrvatski pisci pod nazivom Knjižnica Društva hrvatskih književnika i utemeljilo nekoliko književnih nagrada.
Izvori: Hrvatska enciklopedija, Hrvatski državni arhiv, Društvo hrvatskih književnika
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtica) …
