HRVATSKA BAŠTINA ̶ Ruđer Bošković
Slika 1. Bista Ruđera Boškovića (MJ)
Ruđer Bošković (1711. – 1787.) najsvestraniji je znanstvenik u hrvatskoj povijesti.
Bio je matematičar, astronom, geodet, fizičar, teolog, filozof, diplomat, arheolog i pjesnik.
Ruđer Bošković rođen je u Dubrovniku 1711. godine. Boškovićeva obitelj s očeve strane vodi podrijetlo iz Hercegovine, iz katoličke župe Ravno u Popovu polju, iz sela Orahov Do, koje je tada bilo potpuno katoličko. Njegov pradjed bio je Boško Pokrajčić (ili Podkrajčić) i po njemu je obiteljska loza koja se odvojila od plemićke loze Pokrajčića dobila prezime Bošković. Bošković je isticao svoje plemićko podrijetlo, a grbom obitelji Pokrajčić koristio se za pečaćenje svojih pisama.
Školovanje je započeo u Dubrovniku u Collegium Ragusinum, a nastavio u isusovačkom zavodu Collegium Romanum u Rimu. Studirao je retoriku, filozofiju i teologiju. Kao student teologije počeo je predavati matematiku u Collegium Romanum. Za svećenika se zaredio 1744. i preuzeo katedru matematike do 1760.
Kao znanstvenik djelovao je prvenstveno u Rimu, Milanu i Parizu, ali i ostalim gradovima diljem Europe (London, Beč, Sankt Petersburg, Carigrad…). Bošković ne spada u red onih znanstvenika koji su ostali zapamćeni po nekom epohalnom izumu, već kao vizionar koji je predvidio i najavio kasnije spoznaje i teorije, čime je postao začetnik moderne fizike.
Utemeljio je egzaktni znanstveni pristup rješavanju statičkih pitanja u graditeljstvu rješavajući statičke probleme sakralnih i kulturnih objekata (crkava sv. Petra u Rimu i sv. Genoveve u Parizu, katedrale u Milanu i carske knjižnice u Beču).
Za boravka u Beču završio je i tiskao svoje glasovito djelo Teorija prirodne filozofije svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi (Philosophiae naturalis theoria redacta ad unicam legem virium in natura existentium, 1758.; hrvatski prijevod 1974.).
Zastupao je relativnost ljudske spoznaje i razvio posebno učenje o prostoru i vremenu. Važna dostignuća ostvario je u sintetskoj geometriji, u temeljima matematike i njezinim primjenama, izradio je razne optičke, astronomske i geodetske instrumente.
Na zahtjev pape Benedikta XIV. izrađuje planove za popravak kupole crkve Svetog Petra u Rimu. Papa Benedikt XIV. povjerio mu je da, zajedno s isusovcem Christopherom Le Maireom, u Papinskoj državi obavi mjerenja meridijanskih stupnjeva između Rima i Riminija i da izradi zemljopisnu kartu Papinske države. Bošković je utemeljio i opremio zvjezdarnicu u milanskoj Breri, tada najmoderniju u Europi. Godine 1761. izabran je za člana londonskog Royal Societya. Na poticaj tog društva otišao je u Carigrad motriti prolazak Venere ispred Sunca. Kako nije stigao motriti prolazak Venere, vrijeme je iskoristio za istraživanje ruševina Troje.
Proglašen je plemićem 1757. godine.
Nakon ukinuća isusovačkog reda (1773.) prihvaća francusko državljanstvo, živi u Parizu i upravlja zavodom za optiku Francuske ratne mornarice. Vrativši se u Italiju, objavljuje pet svezaka Djela koja se odnose na optiku i astronomiju, u kojima brani Kopernikov heliocentrični sustav.
U geofizici je istraživao polarnu svjetlost, plimu i oseku te vrtložni vjetar koji je opustošio dio Rima. Nagovijestio je postojanje plimnih valova čvrste Zemljine kore. Prvi je odredio nepravilan oblik Zemlje, poslije nazvan geoid (J. B. Listing, 1873.). Bošković je tvrdio da je oblik Zemlje ne samo nepravilan nego i promjenljiv u vremenu, što je dokazano tek mnogo kasnije.
Bošković je postavio osnove teorije izostazije, premda naziv potječe od američkoga geologa C. E. Duttona (1889.). Prema toj teoriji, nagomilavanja masa u Zemljinoj kori kompenzirana su odgovarajućim rasporedom masa u Zemljinoj unutrašnjosti. Otkriće Mohorovičićeva diskontinuiteta između Zemljine kore i Zemljina plašta (MOHO) 1910. u skladu je s Boškovićevim idejama o izostaziji.
Bošković je bio jedan od posljednjih univerzalnih umova. Bavio se prigodice i arheološkim radom, praktičnim problemima isušivanja močvara, regulacijom rijeka i gradskih luka, građevinskom statikom i dr.
Bohrov model atoma je izravna posljedica Boškovićeva modela atoma.
Bošković je svoja književna djela posvećivao suvremenicima, uglednicima, kao što su papa Benedikt XIV., carica Marija Terezija, Luj XVI., kardinali, ministri i drugi crkveni i svjetovni velikodostojnici. Najvažnije mu je književno djelo Pomrčine Sunca i Mjeseca, čiji je francuski prijevod posvećen kralju Luju XVI. Njegovu ponajbolju pjesmu Virgo sine labe concepta s latinskoga na hrvatski prevela je njegova sestra Anica, dubrovačka pjesnikinja, pod naslovom Djevica bez grijeha začeta.
Cijeloga života Bošković je ostao vezan uz rodni grad za koji je obavljao diplomatske poslove. Bio je član devet akademija, među kojima akademije u Bologni, Parizu, Sankt Peterburgu i Londonu.
Boškovića, Hrvata, slave tri države: Hrvatska, Italija i Srbija.
Pokopan je u Milanu, u crkvi Santa Maria Podone.
Izvori: Hrvatska enciklopedija, Stipe Kutleša, Zlatko Šešelj
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
Dr. Marko Jukić
