Slika 1. Klapa (MJ)
Međuvladin odbor za nematerijalnu kulturnu baštinu prihvatio je 5. prosinca 2012. godine prijedlog da se klapsko pjevanje upiše na Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a.
„Klapsko pjevanje je tradicijsko višeglasno homofono pjevanje bez pratnje instrumenata. Fenomen klapskog pjevanja kontinuirana je i relativno stara pojava, a kakvog ga poznajemo i danas, formira se sredinom 19. stoljeća, u vrijeme kada su se profilirali kulturni i glazbeni identiteti mediteranskih gradića na našoj obali i otocima, posebice u Dalmaciji.
Sam pojam klapa, prema etimološkim istraživanjima, ima korijene u sjevernotalijanskom tršćanskom šatrovačkom dijalektu i znači skupina, grupa, odakle je usvojen polovicom 19. stoljeća. U isto vrijeme, polovicom 19. stoljeća, u Dalmaciji djeluju formalne i neformalne pjevačke družine koje preuzimaju termin klapa, a danas su to uglavnom organizirane pjevačke skupine sa specifičnim a capella repertoarom dalmatinskih klapskih pjesama.
Klapske pjesme su homofoni a capella napjevi, prepoznatljivi po svojoj unutrašnjoj glazbenoj strukturi- kretanju melodijskih linija glasova, harmonijskoj konstrukciji i sadržaju tekstova napjeva. Najčešća forma višeglasja klapskih pjesama je troglasje i četveroglasje, tijesni harmonijski slog koji gotovo mahom završava u tercnom položaju, akordu po kojem su klapski završeci prepoznatljivi. Pjesme su spjevane u duru, kojem harmonijsku osnovu čini tonički, dominantni i subdominantni četverozvuk, odnosno trozvuk. Melodija napjeva uvijek je u terci praćena drugim glasom, dok treći glas, bariton, ima zadaću popuniti akord. Za njega je karakterističan skok sa VII. stupnja na V. stupanj iznad tonike durskog tonskog roda u harmonijskim kadencama. Zadaća je basa jasno označiti harmonijske funkcije u osnovnom položaju. Tekstovi klapskih pjesama uglavnom su ljubavni, a kreću se od poetskih, vedrih, optimističkih i šaljivih do tekstova pretjeranog sentimentalizma. Stil pjevanja je vremenom evoluirao od tipično tradicijskog oblika pjevanja (klapska pjesma) i postojanja klapa, do stručno postavljenog i organiziranog oblika pjevanja.“ (Ministarstvo kulture RH)
Naziv dalmatinska klapska pjesma novijeg je datuma, a u glazbeno-folklornu terminologiju uveden je tek u 70-im godinama 20. stoljeća (Jerko Bezić, 1979:16). To je rezultat suradnje stručnjaka i pjevača okupljenih oko prvoga Festivala Dalmatinskih klapa osnovanoga 1967. godine u Omišu. Ovaj je specifičan način pjevanja prepoznat u prošlosti kada su ga muzikolozi i folkloristi kroz povijest nazivali različitim opisnim terminima.
Na oblikovanje dalmatinske klapske pjesme utjecalo je liturgijsko i paraliturgijsko pjevanje zapadnoga obreda (gregorijanski koral, glagoljaško pjevanje, crkveno pučko pjevanje), organizirana glazbena djelatnost urbanih i urbano-ruralnih sredina na području Dalmacije, talijanska, odnosno zapadno-europska melodika, melodika napjeva iz šire unutrašnjosti među kojima i tzv. starogradske pjesme i dr.
Repertoar suvremenih dalmatinskih klapa u početcima se odlikovao uglavnom ljubavnom tematikom, a od utemeljenja Omiškog festivala pokrio je gotovo sve vidove suvremenoga života žitelja Dalmacije.
Slika 2. Klapa (MJ)
Razlike u formalnim i organizacijskim oblicima klape kroz povijest značajne su te se govori o tri modela klape: tradicijska (pučka), festivalska i današnja (moderna) klapa.
Najstariji klapski model, tradicijska (pučka) klapa, neformalna je skupina pjevača koji povremeno pjevaju te na taj način zadovoljavaju prvenstveno svoju ljubav prema pjevanju. Usmena tradicija i jednostavnost glazbenoga izričaja (spontano pjevanje) glavne su karakteristike ovog klapskog modela. Tradicijska (pučka) klapa pjeva u raznim prilikama: “…u konobama, na pijacama ili na pozicijama koje dobro akustički odzvanjanju, obično okruženi tipičnom mediteranskom arhitekturom, pjevaju i serenadu voljenoj djevojci, i u pauzama tokom ribanja ili drugih zajedničkih poslova”. (Povrzanović, 1989:162). Usprkos dominaciji novih klapskih modela, promjenama u glazbenoj formi i izvođačkom kontekstu, glazbovanje tradicijskih klapa može se čuti u manjim (dalmatinskim) mediteranskim mjestima, obično među ljudima starije životne dobi.
Pojam festivalska klapa povezan je s nastankom Festivala dalmatinskih klapa u Omišu (Omiški festival). Omiški je festival uvelike zaslužan za promociju klapskog pjevanja i prva je institucija koja je klapsko pjevanje prezentirala kao organizirani oblik tradicijskog (a kasnije i umjetničkog) glazbovanja. Festivalska klapa je formalno organizirana skupina pjevača s jasnim ciljevima i namjerama.
Postanak Omiškog festivala kao institucije inicirao je nastanak mnogih klapa. Tako je početkom 60-ih godina 20. stoljeća registrirano petnaestak organiziranih klapa, krajem 80-ih godina 20. stoljeća više od 200, a danas više od 500. Klapsko pjevanje se u razdoblju od 60-ih godina 20. stoljeća sve više definira kao simbol dalmatinskoga (mediteranskog) identiteta.
Izvori: Ministarstvo kulture RH, dr. Joško Ćaleta, Maja Povrzanović
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
Dr. Marko Jukić
