HVALA TETA BOŽENA!
Sjećanje na Boženu Martinčević
„Pristala sam iz vrča uspomena vodu pit,
od njih živit ili umrit,
jer nemaju pravo dah mi uzet.“
Ovaj kratak stih bio je pokretač plodnog i žilavog života autorice Božene Martinčević koja se 30. lipnja 2020. preselila u vječnost, u 81. godini. U gradu pod Marjanom svima znana kao teta Božena, čuvarica narodnog etno blaga, promotorica narodnih običaja, etno motiva i folklorne baštine.
Splitska i hrvatska umjetnica, ugledna modna kreatorica, pjesnikinja, slikarica, spisateljica, vlasnica nekadašnjeg modnog salona “Nostalgija” u Marmontovoj ulici, članica Art-garde 4. gbr., žena, majka, prijateljica, osvjedočena humanitarka koja je nitima ponosa i prkosa, snage i pobjede, zrcaleći odraz svoje divne, tople, domoljubne i nadasve umjetničke duše istkala jedinstveno životno tkanje u kolopletu riječi, boje, tekstila, molitve, ljubavi, radosti i nade…, i u našim srcima ostavila neizbrisiv trag.
Izvor, vrelo njezina nadahnuća i stvaranja bijaše duboka rana boli koju je tiho i samozatajno nosila kroz vrijeme s čvrstom vjerom u Boga i nepogrešivim umjetničkim senzibilitetom.
Bog je imao poseban plan s njom, dao joj je zadatak i talente, zanos i radost, zlatnu dušu i zlatne ruke, svjetlo ljubavi koje je ona nesebično dijelila i neumorno umnažala u svemu što je radila. Svaka je njezina haljina, tapiserija, slika, napisana i izgovorena riječ nosila hrvatski znamen i svjedočila snagu žene koja ljubi svoj dom i čuva naše narodno blago.
“Mi smo žene nikle iz kamene ruže,
ne mogu nas slomit nit tuga nit uspomene!”,
govorila je teta Božena.
Hrvatska udruga Benedikt imala je čast predstaviti splitskoj publici dvije njezine knjige:
– Dica prestrašenih lica, 2016.
– Zita, 2018.
Zahvalni za radost stvaranja, sve divne trenutke koje je podijelila s nama, bogata sjećanja ostaju trajno u našem srcu. Sigurna sam da će u novom svijetu kamo se nedavno uputila nastaviti tkati neke druge još ljepše koloplete sreće, mira i radosti uživajući blizinu Oca nebeskoga kojega je vlastitim dobrim primjerom u životu uvijek slavila. Opraštamo se od tete Božene stihovima koje sam za nju napisala i njoj posvetila.
Hvala teta Božena!
U ZLATNOJ KONISTRI NOSTALGIJE
/In memoriam Boženi Martinčević/
Ne puši vitre dok nosin brime,
traversu staru, od jubavi i pisme.
Na kamenu tkanu, davno užen
vezanu za nejaka pleća.
Ne puši vitre dok zalivan sime,
koje anđel dobrote, rukama neba,
božićnon roson, s radošću sije
u zlatnoj konistri „Nostalgije“.
Ne puši vitre, nemoj kidat cime,
rušit jarbole i sidra, cipat jidra.
Nemoj jidit kapetana,
na bespuću oceana.
Jerbo nećeš slomit ružu,
ča se lipo razgranala.
Ča je i bez vode,
u molitvi, procvitala.
Ali, kad čuješ pobjede glase,
zapuši vitre, zapuši najjače!
Zažari opet stare komine,
šušur konobe, vonje kužine.
Zapuši vitre, danas zapuši,
oduška dajen i tilu i duši.
Zapuši vitre, nad Spliton sviće,
zapivalo more, procvalo cviće.
Zazvonila zvona Dalmacije,
od zlatne pređe i srebrne niti,
uspravan i ponosit, hrvatski se
barjak vije na našemu Marjanu.
Slobodna je Domovina,
slika srca materina.
Žamor braće i sestara,
pogled očev, škrinja puna blaga.
Pisma živa, iz koje se jubav sliva,
pa se množi u srcima.
Snagon žene, krikon vala,
novi život rađa.
Svidočimo toj lipoti,
plamen još u srcu gori,
Boženina lađa plovi,
u zlatnoj konistri „Nostalgije“.
Branka Mlinar/Hrvatska udruga Benedikt
