DON MARINKO MLAKIĆ: Talenti – darovi radosti za radost
(33. nedjelja kroz godinu A)
Prispodoba o talentima je jedna od najpoznatijih koje je Isus ispripovjedio. Po njoj je riječ talent – izvorno mjera za golemi iznos novca, zlata ili srebra – u našoj kulturi zadobio sasvim novo značenje.
Talent je urođena sposobnost osobe s kojom ona, kada je razvije i upotrijebi, može priskrbiti neko dobro za sebe i za zajednicu u kojoj živi. U tom smislu ova prispodoba redovito se shvaća kao pouka da smo talente koje imamo od Boga dobili zato da ih razvijemo i iskoristimo na dobro sebi i bližnjima. Ova jednostavna interpretacija, naravno, nije promašena. Ipak, ukoliko se samo na njoj zadržimo, ostat ćemo uskraćeni za onu poruku koju nam Isus hoće posredovati. A ona je daleko dublja, snažnija i važnija za naš vjernički život.
Prispodoba o talentima dio je Isusove eshatološke besjede (Mt 24 i 25) u kojoj on naše misli usredotočuje na Božju budućnost koja se konačno ima ispuniti o njegovom slavnom dolasku na kraju povijesti. I to je ozračje u kojem trebamo tražiti sržnu poruku ove prispodobe. Drugim riječima, nije ključno pitanje koliko i koje talente je Bog nekome od nas podario, pa niti koliko novih će tko steći, iako je sve to važno. Cilj je otkriti zašto nam Bog daje talente. S kojom svrhom? Koji je konačni cilj koji on želi s time postići?
Pogledajmo zato trenutak kada gospodar dijeli talente. On ih slugama ne pozajmljuje niti daje na kredit. Ne stavlja pred njih baš nikakve uvjete niti očekivanja. Jednostavno ih daje. Radi se o čistom darivanju bez ikakvog interesa za samoga gospodara. Da je tako još više potvrđuje njegov postupak kada mu po povratku sluge polažu račun. Što gospodar govori prvoj dvojici slugu koji su svoje talente iskoristili? Ne traži da mu ih vrate, ni one koje su primili ni one koje su sami stekli. Naprotiv, on ih još dodatno nagrađuje. Sada im daje nešto što je neusporedivo veće od svega onoga što su ranije dobili i zaslužili. Zapravo, daleko više nego su same sluge mogli pojmiti da će dobiti. On im kaže: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti. Uđi u radost gospodara svoga!“ Gospodar sluge uvodi u svoju radost. Što to znači?
Radost je stanje čovjeka u kojem su ispunjene sve njegove želje i potrebe te nema ničega što bi to stanje pomutilo. Radost je najdublja težnja našega bića.
Ono najdublje što nas iznutra pokreće. I kada je postignemo, jedina potreba koju tada imamo jest potreba da tu svoju radost podijelimo s drugima. Radostan čovjek će sve učiniti da i drugi oko njega budu jednako radosni kao što je on. Radost teži da se dijeli i umnaža.
Mi vjerujemo da je punina radosti u Bogu. I da je Bog hoće svima nama podariti podariti. Isus je zato došao na zemlju, zato se utjelovio i podnio muku križa, da njegova radost bude u nama i da naša radost bude potpuna, kazao je učenicima na Posljednjoj večeri. Takav je naš Bog. I to je razlog zašto nam daje talente.
Prema tome možemo kazati da je ovo naše zemaljsko vrijeme škola dobrote i vjernosti. Da su nam talenti dani da se naučimo biti dobri i vjerni.A dobri i vjerni biti, treba i to naglasiti, ne trebamo radi Boga, radi toga što bi se on našom dobrotom i vjernošću još više obogatio. Naš Bog nije nikakav svemoćni, egocentrični i samodopadni gospodar koji samo gleda koliko će mu se ljudi pokorno klanjati, kakve će mu žrtve prinositi te hoće li vjerno vršiti njegove zapovijedi e da bi ih prema tome nagrađivao i kažnjavao. Ne! On je dovoljno Bog i bez toga. Njemu nisu potrebne naše molitve, dobra djela, poslušnosti i žrtve. Bog je naš dobri Otac i sve što želi od nas jest uvesti nas u svoju nebesku radost. U naravi je radosti da se radosno daruje. Zato se na nju pravo uzvratitimože jedino radosnim darivanjem. Trenutak polaganja računa za primljene talente treba biti trenutak radosnog darivanja u kojem nema granica. Trenutak kada će svi jedni drugima darovati sve što imaju. Samo tako se može dogoditi punina radosti. To nam Isus hoće poručiti ovom prispodobom.
Radost može pomutiti samo onaj koji se ne zna radovati, onaj koji ne zna radosno primati i radosno darivati. Upravo je to problem trećega sluge. On svoga gospodara pravo niti pozna niti razumije. Nije shvatio zašto mu gospodar daje talenat. U njegovim očima gospodar je strogi sebičnjak koji žanje gdje nije sijao i kupi gdje nije vijao. „Evo ti tvoje!“ kaže mu on. Kada netko tako gleda na Boga, nije čudo da njegovo srce ispunjaju strah i tjeskoba.
Otkuda takav pogled na Boga? Iz sebičnosti. Srce trećega sluge je okovano sebičnošću. Zato on ne zna ni primati ni darivati. I zato skončava u tami, gdje će biti plač i škrgut zuba, kako kaže prispodoba. Njegovo skončanje, prema tome, ne smijemo shvaćati kao gospodarevu odmazdu zbog neposluha nego kao posljedicu izbora kojeg je sluga učinio. Život sebičnjaka i ne može biti drugačiji nego zarobljen u tamu, strah, zavist, lijenost, beskorisnost…
Onomu koji ima dat će se da ima u izobilju, a onomu koji nema oduzet će se i ono što ima, zaključuje Isus. Život je dar, sav život i sve njegovo blago. A dar ostaje dar samo dotle dokle se daruje. Prestane li se darivati, prestaje biti dar. I prestaje biti izvor radosti. Zato je samo darovan život vrijedan življenja.
Don Marinko Mlakić
