Zločin Armije BiH u mjestu Buhine Kuće 9. siječnja 1994. godine
Ratni zločin bošnjačko-muslimanske armije (Armija BiH) u selu Buhine Kuće, blizu Viteza, zbio se u nedjeljno jutro 9. siječnja 1994. godine. Pripadnici odreda ‘El Mudžahid’ (iz sastava 7. muslimanske brigade tzv. Armije BiH) i specijalci MUP-a “RBIH” kojima je zapovijedao Dragan Vikić, ubili su 26 Hrvata u zaseoku Buhine Kuće kod Viteza. Među ubijenima bile su i četiri žene. Ranjeno je 35 osoba (27 vojnika i 8 civila), a 13 žena je odvedeno u susjedno Sivrino Selo gdje su zatvorene u logor i maltretirane. Među ubijenim bilo je i djece. Najmlađa žrtva bio je Danijel Grbavac koji je u dobi od dvije godine ubijen u naručju oca pred kućnim pragom netom prije nego što mu je rafalima pokošena majka. Muslimanske snage su opljačkale i zapalile obiteljske kuća i gospodarske objekte u vlasništvu Hrvata.
Prema izjavama svjedoka bošnjačko-muslimanske postrojbe su rano unutro pod okriljem guste magle i uz pomoć UNPROFOR-a (britanski bataljun) neometano ušle iza obrambenih položaja HVO-a. Britanski bataljun UNPROFOR-a bio je smješten u pogonu za obradu drveta Impregnacija stotinjak metara od prvih kuća zaseoka Buhine Kuće. Glavnina muslimanskih specijalaca stigla je u unproforovim bijelim oklopnjacima, koji su se nesmetano kretali, iza obrambenih položaja HVO-a.
Više svjedoka je opisalo kako su pripadnici muslimanske armije ubijali civile, žene i djecu.
Napadači su znali gdje su smješteni vojnici HVO-a. Nakon što su ubili stražara neometano su ušli u zgradu gdje su vojnici spavali.
Postrojbe HVO su 20. siječnja 1994. godine pod svoj nadzor stavile Buhine Kuće i tada su našli 11 masakriranih tijela. Tijela pripadnika HVO-a (njih 9.) koje su Muslimani ubili bila su u donjem rublju, vezana žicom oko vrata i nogu s rukama na leđima.
“Tijela vojnika su nađena vezana žicom oko vrata i nogu s rukama na leđima. Tijela trojice ubijenih ležala su u hodniku na drugom katu, s tragovima noža po tijelu, dok su tijela ostalih bila nabacana po sobi poput starih stvari u ostavi, tijela masakriranih nožem, a neki su bili i s prostrijeljenim šakama, polomljenim laktovima i ramenima. Jednome su našli da je imao na nogama čarape u kojima je bilo nagurano polomljeno staklo od boca, i bio je prisiljen trčati u njima prije nego su ga ubili.”
Hrvatske civile ubili su rafalima iz automatske puške, motornom pilom, sjekirom, nožem razapinjanjem na križ. Tijela petoro ubijenih civila pronađene su 36 dana poslije pokolja u jednoj seoskoj šupi. Donji dio tijela ubijenog Marka Buhića prerezanog motornom pilom pronađeno je nakon trotjedne potrage.
Najviše je stradala uža obitelj Vidović (majka Ankica, otac Dragan, Draganov brat Mirko i njegov sin Dražen su ubijeni, a Marijana i Branislav (djeca Ankice i Dragana Vidovića) su ranjena.
Majci nisu dozvolili da povede kćer Dragicu Petrović (26 g.) koja je bila duševna bolesnica. Bila je vrlo lijepa pa su je ostavili za iživljavanje. Ciglom su je tukli i ubili.
Otvoreni sukob između HVO-a i tzv. Armije BiH započeo je početkom 1993. godine. Sredinom travnja 1993. Muslimani su zauzeli važno brdo Krivače koje dominira selom Šantići (Buhine Kuće su zaseok u selu Šantići) u općini Vitez. S brda su Muslimani snajperom gađali civile, ukupno su ubili oko 15 osoba, a ranili njih 10 do 15.
Muslimani su prisiljavali hrvatske prognanike iz Zenice da prolaze crtu razgraničenja da bi utvrdili gdje su minska polja. Većina prognanika je stradala od mina na putu prema Vitezu i Križančevu Selu.
Napad na Buhine Kuće bio je dio šire ofenzive Armije BiH koja je htjela presjeći Lašvansku dolinu i tako ugroziti obranu hrvatskih enklava koje su bile u okruženju. Na urbano područje Viteza je tog dana Armija BiH ispalila više od 100 granata od pola 6 ujutro do podneva. Snage Armije BiH u isto su vrijeme napale sve crte obrane HVO-a: u Busovači, Novom Travniku, Uskoplju, a u Lepeničkoj enklavi, odnosno Kiseljaku, dijelovima Fojnice i Kreševa trajao je topničko-pješadijski napad iz pravca Visokog. Konačan cilj bio je etničko čišćenje prostora Srednje Bosne od Hrvata. Napad je bio dugo pripreman kao i napad na Križančevo Selo (prosinac 1993.).
O zločinu u Buhinim Kućama izvjestili su i, Hrvatima neskloni, svjetski mediji (CNN, BBC…).
Zločin u Buhinim Kućama nije procesuiran niti na Haškom sudu niti od strane pravosuđa Bosne i Hercegovine. Pred Haaškim tribunalom vođen je postupak protiv zapovjednika 3. korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića i podređenih Amira Kubure i Mehmeda Alagića ali nitko nije procesuiran niti kažnjen za zločin u Buhinim Kućama.
Preživjeli su dali dovoljno informacija lokalnom Tužiteljstvu o pokolju koji je izvršen ali nije urađeno ništa. Počinitelji zločina su pripadnici odreda ‘El Mudžahid’ (iz sastava 7. muslimanske brigade Armije BiH), pripadnici 7. muslimanske brigade i specijalci MUP-a “RBIH” kojima je zapovijedao Dragan Vikić. Džemal Merdana, zamjenik zapovjednika 3 korpusa, je umjesto na optuženičku klupu bio svjedok u Haagu, na procesu Dariju Kordiću. Za Armiju BiH i političko rukovodstvo BiH nije vrijedila zapovjedna odgovornost, zapovjedna odgovornost vrijedila je samo za hrvatske vojne i političke dužnosnike.
Izvori: Ivica Mlivončić: Zločin s pečatom, Davor Marijan, Ante Nazor, Zlatan Mijo Jelić i Peter Kolakušić: Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995.; Petar Horvatić (narod.hr), Zlatko Pinter (kamenjar.com); Daniel Dujmović, Ojvan (Direktno.hr); Zvonimir Čilić (Vitez.info); Dnevnik.ba; Katolički tjednik KT;
Dr. Marko Jukić
