DON MARINKO MLAKIĆ: Iskupljenje subotama
(4. korizmena B;)
Bog svako ljudsko biće nadasve i bezuvjetno ljubi. Tako nas uči Sv. pismo. Čovjeku to, međutim, nije uvijek lako uvidjeti. Bog kao da nije stalno prisutan u našoj životnoj zbilji. Naprotiv, njegovu prisutnost prilično rijetko možemo izravno iskusiti.
Zlo nas sapinje. Iskustvo osamljenosti i tjeskobe, posebno u iskušenjima, ostavlja nas uvijek iznova zatečene i nespremne. Beskonačnost tek naziremo. Prisutna je u našem biću kao duboka težnja za puninom, za savršenstvom, ali je misao o njoj isprepletena mnogim sumnjama i nerješivim zagonetkama. Zašto je tako, ako nas Bog tako neizmjerno ljubi?
Odnos čovjeka i Boga je saveznički odnos. To će reći: odnos prijateljstva, odnos ljubavi i povjerenja. Takav odnos pretpostavlja slobodu. Sloboda podrazumijeva mogućnost izbora. Bog ne želi da nas uvjetuje, jer tada zajedništvo ne bi bilo potpuno. Ne bi nas mogao učiniti sebi jednakima, a baš to on želi. Mnoge Isusove usporedbe otkrivaju nam tu Božju nakanu: učiniti nas zajedničarima njegova nebeskog stola/blaženstva.
Čovjek kao slobodno biće ima mogućnost oblikovati svoj život. Naša sloboda se pokazuje kao mogućnost da ljubimo i ljubavlju se božanski uzdižemo ili da mrzimo i mržnjom se demonski do smrti ponižavamo. U savezničkom odnosu Boga i čovjeka Bog uvijek iznova neshvatljivo uporno nudi čovjeku samog sebe, svoje prijateljstvo, svoju blizinu i zaštitu. A čovjek? On se hrve, gubi i nalazi u širokom prostoru između prihvaćanja i odbacivanja Boga, između molitve i grijeha, između klanjanja Bogu i oskvrnjivanja svetosti njegova imena… Za čovjeka je ta spoznaja sudbinski važna: čovjek s Bogom živi, a bez njega pada u ropstvo, umire. Cijeli naš život, svi naši izbori, svaka drama naše slobode tu se odvija. I tu smo na različite načine upućeni jedni na druge.
Prvo čitanje, odlomak iz Druge knjige Ljetopisa, prikazuje nam dramu slobode kroz povijesno iskustvo Izraela. Tu zorno vidimo što se s čovjekom dogodi kada se osjeti toliko samouvjeren i samodostatan da Boga zanemari a njegove uredbe prijezirno odbaci. Dok nam dobro ide, lako se opijemo vlastitom slobodom. Tada nas je skoro nemoguće uvjeriti kako idemo krivim putem. Štoviše, one koji to uporno pokušavaju izrugujemo i ponižavamo. Ljudi se najčešće nisu spremni suočiti s vlastitim zabludama bez dovoljne mjere poniženja. Čak ni svećenici, koji bi trebali biti uzori pravovjernosti. Bog s tim računa. On se ne susteže rušiti naše najveće svetinje onda kada nam one prestanu biti sredstvo istinskog posvećenja a postanu izlika za zabludu, idolatriju i nevjeru. Izraelski narod prestao je slušati Božje proroke i prezreo je Božju riječ sve dok se nije dogodilo poniženje u vidu babilonskog sužanjstva. Kolika je njihova bezbožnost bila najtragičnije pokazuju pokvareni svećenici koji su, umjesto da prednjače u vjernosti Bogu i opominju narod, s njime gomilali nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivobožačkih naroda. Oskvrnuće Hrama, rušenje Jeruzalema, pogibao i ropstvo naroda – sve se to dogodilo još prije nego su došli tuđinci. Dogodilo se u srcima Izraelaca koji su se u svojoj slobodi priklonili nevjeri. Lažna sloboda nužno se nasuče na oštre hridi ropstva. A ropstvo je ropstvo – nesreća, bijeda i poniženje, muka i mučnina…
U njemu je teško zadržati imalo zdravog ljudskog ponosa. Nesreća opterećuje, krivnja proganja, a grijeh se pretvara u sramotu i poniženje. Pogledi uma i srca su zamagljeni. Čovjek lako počinje sam sebe prezirati i misliti da je sudbinski predodređen za patnju, za ropstvo pod vlašću zlih sila. Sa zlom se pomiri a na ropstvo navikne.
Međutim, Bog na stanje ropstva ne gleda kao na kaznu i prokletstvo, iako to ropstvo jest, već u njemu vidi i novu priliku za obnovu života i prijateljstva. Zato dopušta ropstvo, ali i u ropstvu milosrdno pritječe u pomoć. Iznova nudi svoju beskrajnu ljubav i spasenje.
Bog nikad ne odustaje od čovjeka. Isus Krist uzdignut na križ znak je njegove ljubavi. U današnjem evanđelju čitamo: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ Isus je znak koji se do kraja uozbiljio. Slično piše i sv. Pavao (drugo čitanje): „Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni! – te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu.“
Bog, međutim, ne odustaje niti od svoje vizije obnovljenog čovjeka koji se može ostvariti samo u slobodi. Zato je spasenje dar i poziv, milost i iskušenje za našu vjeru. Obnova se događa povratkom k Bogu. Izlazak iz ropstva vodi putem obraćenja. On nam i tu prvi nudi ruku pomirenja. Sa svoje strane već je učinio sve da nam pritekne u pomoć i da nas spasi. Ni svoga Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao, kako bismo mi imali život, i to u izobilju. Uzdiže ga na križ kao žrtvu pomirnicu. Uzdigao ga je zato da svaki koji vjeruje, ne propadne nego da u njemu ima život vječni. Mi zato trebamo uzdizati svoje poglede na raspetog Krista. Ne spašavaju nas naša djela, nego Božja milost. Spasenje je Božji dar, kaže sv. Pavao. Ali ono je stavljeno u ruke naše vjere. Po vjeri se spašavamo, kao što se nevjerom sami osuđujemo. Zato je raspeti Isus istovremeno i sud koji Bog izriče svijetu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega (evanđelje). On je Svjetlost koja je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla (evanđelje).
Obraćenje treba vrijeme. Obnova je proces preobrazbe koji traje. Treba biti strpljiv. Povratak i obnova naroda moguća je jedino ponovnom izgradnjom odnosa s Bogom. Iskupljenje se postiže subotama, prorokovao je Jeremija (prvo čitanje). Hram nije u prvom redu mjesto nego vrijeme koje čovjek odvaja da bi ušao u posvećujuće zajedništvo s Bogom kroz zahvalno klanjanje. Subota – za nas je to nedjelja – je Dan Gospodnji. To je vrijeme koje nam Bog nudi i u koje nas poziva kao prostor susreta sa sobom.
Potrebno je vratiti se nedjelji, euharistiji, stati pred lice Gospodnje, pred lice njega, našeg nebeskog Oca, koji nas bezuvjetno i nada sve ljubi. I moliti ga za smilovanje, klanjati mu se, zahvaljivati mu… Samo tako ćemo istinski spoznati sebe i živjeti svoj život na radost i spasenje sebi i drugima.
Don Marinko Mlakić
