Komunistički zločini 1945. – Bleiburg i Križni put

Petak, 14 svibanj 2021 8:13
Written by: Michael Jukic

Slika 1. Naslovnica knjige Bleiburšks tragedija hrvatskog naroda (Vinko Nikolić ur.)

I danas, pored niza arhivskih dokumenata, svjedočanstava i materijalnih dokaza (ekshumacija žrtava) pojedinci ne mogu prihvatiti istinu o zločinu koji se dogodio na Bleiburgu i Križnim putovima. Zločin je negirati istinu i opravdavati zločin kao čin osvete. Na Bleiburgu, Celju, Dravogradu, Mariboru, Kočevskom rogu, Maceljskoj šumi, Hudoj jami i drugdje ubijeni su nevini, žene i djeca. Ubijeni su bez istrage i suđenja, nikome nije dokazana nikakva krivnja pa su nevini, što ne znači da tamo nije bilo zločinaca. Zločinac ima ime i prezime te dokaz o krivnji (zločinu).

Ubiti zarobljenike i izbjeglice kojima je prije predaje bilo obećano poštivanje Ženevske konvenciji o ratnim zarobljenicima i izbjeglicama je najgori mogući zločin. Nije bilo istrage, nije bilo suđenja, nije dokazana nikakva krivnja zarobljenih vojnika i izbjeglica. O tim tragičnim događajima objavljeni su nalazi istraživanja i svjedočanstva sudionika koja treba proučiti prije izricanja mišljenja.

Istraživanja i svjedočanstva o zločinima Jugoslavenske armije 1945. godine:

Benković, Theodore: Tragedy of a Nation (Chicago, 1947.);
Draganović, Krunoslav: The Biological Extermination of Croats in Titòs Yugoslavia”” in Bonifačić-Mihanović s(eds). The Croatian Nation in Its Struggle for Freedom and Independence, Croatan Cultural Publishing Center, Chicago, 1955.
Draganović, Krunoslav: Los Horrorosos Crimenes de Tito Que no Tuvieron Su Nurnberg” , Hrvatska revija, Buenos Aires, March 1955.
Draganović, Krunoslav: Kalvarija Hrvatskog Naroda godine 1945. Glas Sv. Antuna, Buenos Aires, 1. travnja 1955. (i u Hrvatski kalendar 1955., Chicago, 1955.)
Hefer, Stjepan: “Extradition of the Croatian Army in 1945. In the Light of International Laws”, Hrvatski kalendar , 1955.
Nikolić, Vinko: “Ispod slavoluka smrti”, Hrvatska revija, No 4 (20), Decembar 1955.
Knezović, Oton: Pokolj Hrvatske vojske 1945. (Chicago, 1960.);
Bareza, Petar: “Bleiburška Katastrofa” Hrvatska revija, X., 1960.
Omrčanin, Ivo: Mārtires de la Fe (Buenos Aires, 1961.);
Hećimović, Joseph: In Titos Death Marches, United American Croatians Central Committee, Chicago, 1961.
Hećimović, Joseph: In Titos Death Marches and Extermination Camps, Carlton Press (“A Reflection Book”), New York, 1962.
Bogdan, Ivo: La tragedia de Bleiburg : documentos sobre las matanzas en masa de los croatas en Yugoslavia comunista en 1945., tiskana 1963. u Buenos Airesu na španjolskom jeziku. Ivo Bogdan bio je urednik prve knjige o Bleiburškoj tragediji. Zbog objavljene knjige Jugoslavenska tajna policija ubila je Ivu Bogdana u Buenos Airesu 1971. godine.
Omrčen, Ivo: Martyrologe Croate, Nouvelles Editiona Lyatines, Paris, 1963.
Korsky, Ivo: “Bleiburg”, Hrvatska revija,, 1965.
Crljen, Danijel: “Bleiburg”, Hrvatska revija, XVI., Decembar 1966.
Crljen, Danijel: “Čimbenici Bleiburškog Sloma”, Hrvatska revija, Winter and Spring, 1970.
Prcela, John Ivan i Guldescua, Stanko: Operation Slaughterhouse, Bleiburški masakar kroz oči svjedoka (na engleskom jeziku), objavljena u SAD-u (Philadelphia) 1970. Drugo izdanje Operation Slaughterhouse godine. Njezino prošireno hrvatsko izdanje pod naslovom Hrvatski holokaust priredili su John Ivan Prcela i Dražen Živić, objavljeno je 2001. u Zagrebu. Drugo izdanje Hrvatski holokaust II priredio je John Ivan Prcela 2005. godine.
Crljen, Danijel: “Jubilej genocida – Povod novih inzultiranja, tridesetagodišnjica Bleiburške tragedije”, Hrvatska revija, Jubilarni zbornik 1951. – 1975., Buenos Aires, 1975.
Nikolić, Vinko: Bleiburška tregedija hrvatskoga naroda,.
Hrvatska revija , Buenos Aires 1976. (München- Barcelona,1976),
Nikolić, Vinko (ur.) i Nevistić Franjo: Bleiburška tregedija hrvatskoga naroda,.
Knjižnica Hrvatske revije i Agencija za marketing -Azinović, Zagreb, 1993.
Basta, Milan: Rat je završen 7 dana kasnije, Zagreb, 1976.
Strle, Franci: Veliki finale na Koroškem, Ljubljana, 1977.
Nikolić, Vinko: Tragedija se dogodila u svibnju, Munchen-Barcelona 1984., Knjižnica Hrvatske revije, drugo izdanje izišlo 1995. u Zagrebu.
Tolstoj, Nikolaj: The Minister and the Massacres, London 1985. (djelomično dorađen prijevod izašao je i na hrvatskom Ministar i pokolji, Zagreb, 1991). Knjiga je u Velikoj Britaniji bila zabranjena a grof Nikolaj Tolstoj sudski gonjen i osuđen zbog istine koju je objavio.
Grčić, Marko i dr: Otvoreni dossier: Bleiburg, Zagreb, 1990.
Marević, Jozo (urednik): Od Bleiburga do naših dana. Zbornik radova o Bleiburgu i Križnom putu s drugog međunarodnog znanstvenog simpozija u Zagrebu 14. i 15. svibnja 1994, Zagreb: Marabu, 1994.
Valentić, Mirko (ur.): Spomenica povodom 50-te obljetnice Bleiburga I Križnog puta 1945. – 1995.
Dapčević, Vlado, snimka intervjua: PARTIZANSKI ZLOČINI: U tri dana strijeljali smo 30. 000 ustaša, četnike smo zarobili, ali nitko nije ubijen, (videosnimka iz 1998. godine)…….
Jurčević, Josip, Esih Bruna i Vukušić Bože: Čuvari bleiburške uspomene, drugo prošireno izdanje, Zagreb, 2003.
Vukušić, Bože: Bleiburg memento – fotomonografija, Zagreb, 2005.
Mijatović, Anđelko: Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskoga naroda, Vjesnik u 33 nastavka od 11/12. lipnja do 21. srpnja 2005.
Međunarodni znanstveno-stručni skup o Bleiburškoj tragediji i Križnom putu hrvatskog naroda u svibnju 1945. godine, u povodu 60. obljetnice Bleiburške tragedije održan pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, u Zagrebu i Bleibugu 12, 13. i 14. svibnja 2005.
Jurčević, Josip: Bleiburg – Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, Zagreb, 2005.
Dizdar, Zdravko, Geiger, Vladimir, Pojić Milan i Rupić Mate: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti, Slavonski Brod – Zagreb, 2005.
Dubajić, Simo: Život, grijeh i kajanje,
Mijatović, Anđelko, Ćorić Šimun Šito: Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskoga naroda godine 1945., Hrvatski svjetski kongres, Zagreb, 2007.
Vuletić, Dominik: “Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina”, “Pravnik” Vol 41. Br. 85/2007, , Sveučilište u Zagrebu, 2007. https://hrcak.srce.hr.
Ferenc, Mitja i Kužatko, Želimir: Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji, Zagreb, 2007.
“Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946.” – Dokumenti: Zagreb i Središnja Hrvatska, Hrvatski institut za povijest, 2008.
Dizdar, Zdravko: Prilog istraživanju problema Bleiburga i Križnih putova (u povodu 60. Obljetnice), i drugi.
Naredba Ministra unutrašnjih poslova Federalne države Hrvatske o postupanju s grobovima pripadnika neprijateljskih vojnih formacija od 6. srpnja 1945., dokument objavljen u knjizi “Komunistički zločini nisu antifašizam”, Hrvatski informativni centar 2008.
Grahek Ravančić, Martina: Izručenja i sudbine zarobljenika smještenih u savezničkim logorima u svibnju 1945., Zagreb, 2009.
Rulitz, Florian Thomas: Bleiburška i vetrinjska tragedija, Zagreb 2012., izdanje na njemačkom Klagenfurt 2011.
Ferenc, Mitja: Tezno – najveće prikriveno grobište u Sloveniji. O istraživanju grobišta u protutenkovskom rovu u Teznom (Maribor), Časopis za suvremenu povijest 3/2012.,
Geiger, Vladimir: Josip Broz Tito i ratni zločini: Bleiburg – Folksdojčeri, Zagreb, 2013. i drugi autori.
Članci u Hrvatskoj reviji, Hrvatskom kalendaru, Glasu Koncila i drugdje,
Arhivi Jugoslavenske armije, OZNE i KNOJ-a

Navedeni su autori članaka i knjiga koje otkrivaju istinu o Bleiburškoj tragediji. Neki od navedenih autora su riskirali svoj život objavama o Bleiburškoj tragediji jer je svemoćna UDBA pratila sve djelatnosti hrvatske emigracije i onih koji su joj pomagali. Ivo Bogdan je objavio pvu knjigu o Bleiburškoj tragediji 1963. godine i zbog toga ga je UDBA ubila 1971. Dr. Krunoslav Draganović je otet i doveden u Jugoslaviju (1967. g.) nakon što je s izdavačem dogovorio objavljivanje svjedočanstava o Bleiburškoj tragediji. Oni koji su otkrivali istinu o Bleiburgu i Križnim putovima dobivali su prijetnje, bili su proglašavani fašistima i kriminalcima kod lokalnih i državnih vlasti u inozemstvu. Službena politika zapadnih zemalja, gdje su djelovali hrvatski emigrant, zataškavala je Titove zločine za vrijeme rata i poraća. Da nije bilo pomoći tih zapadnih zemalja (“demokratskih, antikomunističkih zemalja”) Titova diktatura se ne bi održala 35 godina.

Slika 2. Naslovnica knjige Bleiburg – Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima (Josip Jurčević)

Zašto su ljudi bježali pred Titovim partizanima?

Komunistički zločini tijekom rata i prije završnih ratnih operacija izazvali su strah među ljudima te su mnogi krenulo s vojskom NDH tijekom povlačenja prema Austriji. Navod o sudbini domobrana koji su prešli, na poziv Tita, na stranu partizana:

“ Korpusa NOVJ (Slavonskog) upućenog u siječnju 1945. OZN-i za Hrvatsku u kojem se navodi “kako je OZN-a III pobila bez suda veliki broj bivših domobranskih oficira i vojnika /oko 200-300/ koji su prešli na našu stranu na poziv druga Tita poslije 15. IX. 1944. godine“. Navodi se da u Slavoniji tada postoje tri vrste logora: zarobljenički pri svakoj komandi područja (znači četiri logora: kod Novogradiške, Požeške, Slatinske i Osječke komande vojnog područja), ali se ne navodi gdje se nalaze i ima li u njima uopće zarobljenika; kažnjenički s oko 1000 ljudi i logori za internaciju s oko 300 interniranih. Potom je 25. siječnja dostavljen i poimenični popis 110 strijeljanih domobranskih časnika i domobrana s osnovnim podacima, uz napomenu da je u tome razdoblju “od 15. IX. 1944. do 1. I. 1945. likvidirano je po našim Opunomoćeništvima i ovom odsjeku osim domobranskih oficira ukupno 198 ljudi”. (Vidi: Z. DIZDAR – V. GEIGER – M. POJIĆ – M. RUPIĆ, 2005, 43-44, 53-55, 73-87, dok. br. 2, 8 i 11. Najvjerojatnije je tako bilo i na drugim područjima, poglavito onima s drugačijim nacionalnim i političkim sastavom.”

Hrvatska stradanja u brojkama

General JNA Ivan Dolničar u članku za glasilo KPJ “Borba” 1949. god. citira Saopštenje Ministarstva unutrašnjih poslova FNRJ iz iste godine, prema kojem je u operacijama na kraju rata “zarobljeno 341.405 neprijateljskih vojnika, od kojih je: ‘221.287 okupatorskih vojnika (zacijelo general Dolničar tu uračunava pripadnike legionarskih njemačkih postrojbi, poput 369. “Vražje” divizije, 373. “Tigar” divizije i 392. “Plave” divizije Wehrmachta, koji su uglavnom bili Hrvati) … i 120.150. kvislinških vojnika’.

O broju civila ne navode se podatci. Ukupan broj ubijenih Hrvata nije poznat, kreće se od 200.000 do 500.000 i više.

Zločinac Tito je 26. svibnja 1945. u govoru pred građanstvom okupljenima na Kongresnom trgu u Ljubljani kazao: „Što se tiče onih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja izvan naše zemlje. Ta manjina više nikad neće gledati naše divne planine, naša rascvjetala polja. Ako bi se to ipak dogodilo, trajat će kratko.“

Pokolj vojnika (koji su se predali) i izbjeglica započeo je na Bleiburškom polju te se nastavio kod Dravograda, Celja, Maribora, Kočevskoga roga, Macelja i drugdje. U Sloveniji ima više od 624 masovne grobnice gdje su bačeni pobijeni vojnici, civili, žene i djeca. Nakon počinjenih zločina preostale zarobljenike i izbjeglice tjerali su da marširaju diljem Jugoslavije (Križni put). Tijekom tih marševa mnogo ljudi je ubijeno i umrlo od iscrpljenosti.

Zločine su izvršili Titovi partizani pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije. Radi se o ratnom i poratnom zločinu protiv čovječnosti koji se ničim ne može opravdati. Za ubijanje vojnih zarobljenika (koji su se predali) te izbjeglica (civila, žena, djece) nema opravdanja. Opravdavati zločine tvrdnjom da je među zarobljenicima i izbjeglicama bilo ustaških zločinaca, a ničim to potkrijepiti je zločin. Nepoštivanje Ženevsko konvencije koja se odnosi na vojne zarobljenike i na izbjeglice je zločin. Činjenicu da su masovna ubojstva počinjena bez istrage i suđenja nitko nije osporio niti će je osporiti jer dokumenti komunističkih arhiva i svjedočanstva komunističkih zločinaca potvrđuju tu činjenicu.

Slika 3. Spomenica Bleiburg 1945. – 1995. (Mirko Valentić ur.)

Samo zločinci mogu opravdavati počinjeni zločin ili ga negirati pored tolikih dokaza. Kada se govori i piše o ustašama i ustaškim zločincima treba navesti da glavnina ustaša nije bila na Bleiburškom polju već dublje na austrijskom teritoriju i nije bila dostupna partizanima. Oni se nisu predali, poginuli su ili pobjegli pa ne stroje tvrdnje o kažnjavanju ustaša. Pobijeni su mobilizirani domobrani, civili, žene i djeca što pokazuju svjedočanstva i nalazi učinjenih ekshumacija. Istina o komunističkim zločinima pod vodstvom zločinca Tita je dokazana (komunistički dokumenti, svjedočanstva izvršitelja, svjedočanstva žrtava, nalazi ekshumacija) unatoč opstrukciji i lažima komunističkih historiografa.

Dr. Marko Jukić