Transkriptom na transkript – prilog raspravama o presudi šestorici Hrvata
Autor: Ante Nazor
Objavljeno: portal Dnevno.hr, 11. srpnja 2013.
Prvostupanjskoj presudi Haškog suda šestorici Hrvata za djelovanje u BiH u ratnim 1990-im posvetio sam zadnju kolumnu. S obzirom na reakcije u medijima, posebice zbog izjava zagovornika haške pravde kao konačne istine, spomenuta presuda tema je i ove kolumne. Ovakva presuda, kojom se osuđuje politički i vojni vrh Herceg-Bosne, ali i Hrvatske za “udruženi zločinački pothvat” protiv BiH, pokazuje koliko je neuvjerljiva „parola” da se presudama haškoga suda krivnja individualizira. Time se sugerira odgovornost Hrvatske za agresiju na BiH, što je u suprotnosti s povjesnim činjenicama. Držim da je, nakon 1991., hrvatsko-bošnjački (muslimanski) sukob u BiH najveća tragedija za Hrvatsku i Hrvate u Domovinskom ratu (dakako, i za Bošnjake-muslimane) i iskreno žalim što je do njega došlo te, ponovit ću, suosjećam s obiteljima svih žrtava toga sukoba, no samo se potpunim informacijama i cjelovitim pristupom neki povjesni proces može prikazati objektivno. A nasuprot tvrdnji iznesenoj u spomenutoj presudi Haškog suda šestorici Hrvata, koja svojom jednostranošću definitivno ne pridonosi objektivnom prikazu povijesnoga procesa, činjenice jasno kažu da Hrvatska nije izvršila agresiju na BiH, niti je provela „udruženi zločinački pothvat“, nego je samo reagirala na događaje u BiH, koje hrvatsko vodstvo nije moglo ignorirati: prvo na velikosrpsku agresiju u travnju 1992., a potom na bošnjačko (muslimansko) – hrvatski sukob u BiH, za koji Hrvatska nije odgovorna, niti su ga izazvali predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak, a prijetio je istrebljenjem Hrvata, kao jednoga od tri konstitutivna naroda BiH, s područja na kojem su stoljećima živjeli.
Trijumfalizam nakon presude nisu skrivali ni tužitelj, koji je prilikom njezina komentara na televiziji ushićeno govorio da su „Republika Srpska i Herceg Bosna isto“, ni pojedine nevladine udruge, ni medijski eksponirani pojedinci koji javnost već godinama uvjeravaju da su predsjednik Tuđman, ministar obrane Šušak i gotovo cijela tadašnja hrvatska vlast „udruženi zločinci“, a da je Hrvatska nastala na zločinu. No nitko od tih „pravednika“ nije odgovorio na pitanje što bi bilo s Hrvatima u BiH da se nisu samoorganizirali i da nisu dobili pomoć iz Hrvatske? Tko bi ih obranio? BiH? Europa? SAD? NATO? JNA? Što je preostalo Hrvatima u BiH nego organizirati se za obranu, nakon događaja u Hrvatskoj u 1991. i nakon iskustva s područjem hrvatskog sela Ravno u BiH u listopadu 1991., za koje je Haški tužitelj morao znati. Kao što je morao znati i za podatak da su i prije paljenja sela Ravno u BiH, snage Srba iz Hrvatske (tzv. martićevci) upadom u BiH na područje Bosanskoga Grahova u lipnju 1991. iznudili iskrenu reakciju Alije Izetbegovića u medijima da “u ovom trenutku nismo u stanju izaći na kraj sa sve žešćom unutarnjom i vanjskom agresijom”, odnosno da se BiH ne može suprotstaviti vanjskoj agresiji. Stoga je potpuna besmislica tvrdnja haškoga tužiteljstva da Hrvati u BiH tada nisu imali razlog za samoorganiziranje, kad se zna da institucije BiH tada ni Hrvate ni ostale građane nisu mogle zaštititi od napada srpskih oružanih formacija. Nije li cinično da tužitelj na jednom sudu u Europi optužuje Hrvate u BiH za političko i teritorijalno organiziranje radi obrane od srpske agresije, što je na početku bio glavni razlog osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosne 18. studenoga 1991., s obzirom na činjenicu da je upravo ta Europa embargom na uvoz oružja na područje bivše Jugoslavije znatno otežala obranu Hrvatima i Bošnjacima – muslimanima na početku srpske agresije?
Ugledni odvjetnik i aktivni sudionik u haškim procesima, drži da su Srbi prvi proglasili svoje „Srpske autonomne oblasti“ u BiH i pokrenuli separatističke aktivnosti, a da su ih Hrvati slijedili (zapravo su reagirali na srpske poteze). Ali neće reći da je prvenstveni i jedini cilj srpskoga vodstva u BiH bio da taj teritorij ostane u Jugoslaviji, odnosno da se pripoji Srbiji, a da je u odluci o osnivanju HZ Herceg Bosne jasno naglašeno da poštuje suverenitet i cjelovitost BiH, ako će ona biti samostalna, a ne dio Jugoslavije, odnosno da će se “poštivati demokratski izabrana vlast Republike Bosne i Hercegovine dok postoji državna nezavisnost BiH u odnosu na bivšu ili svaku buduću Jugoslaviju”. Izlazak bosansko-hercegovačkih Hrvata na referendum o neovisnosti BiH, koji je bio presudan za njeno međunarodno priznanje i neovisnost, upravo to potvrđuje (srpsko vodstvo i najveći dio Srba u BiH nisu izašli na referendum o neovisnosti BiH). U prilog tome, ma koliko god to izgledalo banalno, govore i pečati hrvatske i političke vlasti, upravo u toliko spominjanom i „spornom“ Prozoru, odnosno u Rami: napravljeni su tako da se prvo navodi naziv države – „Republika Bosna i Hercegovina“, a potom „Hrvatska zajednica Herceg Bosna“, pa „HVO – općina Prozor“ ili „Odjel obrane – brigada Rama Prozor“. Odluke koje su slijedile kasnije, uvjetovane su stanjem na terenu i žestokim bošnjačko (muslimansko) – hrvatskim sukobom. Ako je projekt „velike Hrvatske“ započeo osnivanjem HZ Herceg Bosne u BiH 18. studenoga 1991., dakako, uz pomoć hrvatskoga vodstva, kao što je to tvrdilo tužiteljstvo u Haagu, kako onda objasniti da je Predsjedništvo BiH u lipnju 1992. kao agresore, uz JNA, imenovalo Srbiju i Crnu Goru, ali ne i Hrvatsku, te da je ministar vanjskih poslova BiH Haris Silajdžić u pismu predsjedavajućem VS UN-a izjavio da se HVO bori za slobodu i nezavisnost BiH, kao dio obrambenih snaga BiH? Kako objasniti da je hrvatsko vodstvo provodilo udruženi zločinački pothvat u BiH, a da je Hrvatska, odnosno hrvatsko vodstvo predvođeno predsjednikom Tuđmanom, među prvima priznalo neovisnost BiH 7. travnja 1992. (Srbija, kao ni srpsko vodstvo u BiH nije tijekom cijeloga rata), da su predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, “polazeći od zajedničkih interesa njihovih zemalja u zaštiti njihove nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti”, u Zagrebu 21. srpnja 1992. potpisali “Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske”, da su spomenuti predsjednici Hrvatske i BiH 22. srpnja 1995. potpisali „Deklaraciju o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkoga rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice“, itd., itd.?
Sve to, i još mnoge činjenice iz izvora, kao i kronologiju događaja, zanemarilo je haško tužiteljstvo u nastojanju da hrvatsko vodstvo i Hrvatsku optuži za „udruženi zločinački pothvat“ u BiH. Citirajući dijelove transkripata kao dokaze za svoju tvrdnju (koji su uglavnom prezentirani i u medijima u Hrvatskoj), zanemarili su transkripte čiji je sadržaj u suprotnosti s navodima tužiteljstva (koji uglavnom nisu prezentirani u medijima u Hrvatskoj). Kao što je nekad HTV emisijom „Slikom na sliku“ demantirao dezinformacije iz srbijanskih medija, tako se i jednostrani prikazi haškog tužiteljstva mogu dovesti u pitanje „transkriptom na transkript“.
Primjerice, upravo je predsjednik Tuđman, kojega se proziva za stvaranje „velike Hrvatske“ na račun BiH, na 56. (zatvorenoj) sjednici Vlade RH održanoj 25. studenoga 1991. (dakle 7 dana nakon proglašenja “Hrvatske zajednice Herceg-Bosne”) zaključio da “sukladno politici koju Hrvatska gradi ne može biti mijenjanja granica”, tako da “Hrvati u BiH moraju osigurati svoje interese unutar te države sve dok ona bude postojala”. Pritom je napomenuo da “moramo biti svjesni činjenice da je srpski dio BiH u potpunosti u rukama srpske vlasti, da je naoružan i u službi velikosrpske politike”, te da “Muslimani vode svoju politiku koja je zapravo, što se tiče vodstva, na crti održanja Jugoslavije”. Prema tome, cjelovito gledana politika koju je vodio predsjednik Tuđman prema BiH i njegovi državnički potezi (nema promjene granica silom, priznanje suverenosti i samostalnosti BiH kao zajednice triju konstitutivnih naroda, sudjelovanje Hrvata u obrani i oslobađanju BiH, te ostale činjenice) pokazuju da se uloge hrvatskog predsjednika Tuđmana i srbijanskog predsjednika Miloševića, odnosno Hrvatske i Srbije, u ratu u BiH, kao ni uloge HZ HB i Republike Srpske, ne mogu izjednačiti, kako to uporno pokušavaju haško tužiteljstvo i domaći „pravdoljupci“.
U prilog tome govori i podatak da najupućeniji i najcjenjeniji sudac u raspravnom vijeću koje je donijelo spomenutu presudu šestorici Hrvata Jean-Claude Antonetti, u svom izdvojenom mišljenju navodi da je predsjednik Tuđman na sastanku Vrhovnog državnog vijeća 18. studenoga 1991. godine, kada je proglašena HZ Herceg-Bosna, rekao da se ne radi o stvaranju zajednice Herceg-Bosna, nego o deklaraciji koja dokazuje da Hrvati Bosne i Hercegovine rade na tome da se uspostave kao zajednica bez odvajanje od BiH, te da “taj dokument ne podupire teoriju o velikoj Hrvatskoj”.
Novinar, kolumnista i još mnogo toga, zapravo – ekspert za sva pitanja – od gastronomije i košarke do povijesti i političke svakodnevice (uz takve „genijalce“, koji sve znaju, slobodno se mogu ukinuti znanstvene ustanove koje se bave poviješću), u kolumni napisanoj prije mjesec dana u Jutarnjem listu (8. lipnja), poziva se na neke izjave, emisije i novinske članke, a zanemaruje hrpu dokumenata, ugovora i drugačijih izjava istih ljudi na koje se poziva ili drugačijih izjava o događajima na koje se poziva. Pritom pokazuje i nepoznavanje faktografije, pa ne zna ni kad je potpisan Washingtonski sporazum, niti spominje važan podatak da se konačan razlaz disidenata iz HDZ-a s predsjednikom Tuđmanom, navodno zbog loše politike prema BiH, dogodio nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma (18. ožujka 1994.), kojim prestaju sukobi između Armije BiH i HVO-a, odnosno kojim je predviđena obnova hrvatsko-muslimanske vojne suradnje i uspostava Federacije Bosne i Hercegovine između Hrvata i Bošnjaka-muslimana u Bosni i Hercegovini te uspostava konfederacije između spomenute Federacije BiH i Republike Hrvatske.
Uostalom, i najcjenjeniji sudac u sudbenom vijeću koje je donijelo spomenutu presudu šestorici Hrvata Jean-Claude Antonetti, u svom izdvojenom mišljenju navodi da je „materijalna pomoć RH bila stalna, no da što se izravne vojne intervencije HV-a tiče, čini se da je ona bila vrlo ograničena, ako je do nje uopće došlo, te da svi planovi tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana o uređenju Bosne i Hercegovine nisu bili u suprotnosti sa stajalištem međunarodne zajednice i da se vidi da se Franjo Tuđman nikada nije htio suprotstaviti međunarodnoj zajednici (pritom se pozvao na sadržaj transkripta sa sastanka predsjednika Tuđmana i međunarodnih posrednika Davida Owena i Thorvalda Stoltenberga održanog 2. lipnja 1993., na kojem je Tuđman predlagao da se UNPROFOR rasporedi na granice BiH sa Srbijom i s Hrvatskom)“.
U medijima se navodi da je sudac Antonetti, koji je u raspravnom vijeću bio preglasan mišljenjem druge dvojice sudaca, do svojih zaključaka došao analizirajući 64 transkripta iz ureda hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.
Primjerice, sa sastanka od 8. siječnja 1992. godine, sudac izdvaja Tuđmanove riječi da su „Europa i ostatak svijeta skloni poticanju podjele BiH između Srbije i Hrvatske kako bi se izbjeglo stvaranje islamske države u Europi“, odnosno da „Franjo Tuđman sa svoje strane izriče pretpostavku o stajalištu Europe u pogledu podjele BiH“, te zaključuje da mu to „jača osjećaj da je Franjo Tuđman bio svjestan da je podjela stvar u nadležnosti međunarodne zajednice, a ne njegove volje“. U tom kontekstu, a na temelju transkripta sa sastanka VONS-a od 27. travnja 1993. u kojem se navodi da je predsjednik Tuđman izjavio da svijet neće dopustiti etničko čišćenje i da treba naći kompromis, koji bi mogao biti na tragu planova međunarodnih posrednika Ahtisaarija, Cutileira, Vance i Owena, sudac Antonetti zaključuje da je „jasno da je Tuđman za međunarodno rješenje i da osuđuje etničko čišćenje“.
Sudac Antonetti navodi više dokumenata u kojima se predsjednik Tuđman zauzima za suradnju Hrvata i Muslimana u BiH. Sa sastanka VONS-a od 27. studenoga 1992., on naglašava „nedvosmislenu“ Tuđmanovu izjavu da BiH treba organizirati kao zajednicu triju konstitutivnih naroda te da, ako međunarodna zajednica dopusti Srbima da imaju svoju regiju, Muslimani trebaju biti saveznici s Hrvatima. Isti se zaključak nameće i iz transkripta sa sastanka održanog 5. prosinca 1992., u kojem predsjednik Tuđman govori „o značaju bosanske Posavine za sigurnost Republike Hrvatske, a da je pri tom ne prisvaja te ponavlja da BiH treba organizirati kao zajednicu triju nacija“. I sadržaj transkripta sa sastanka između predsjednika Tuđmana, Davida Owena i Cyrusa Vancea 20. siječnja 1992. sudac Antonetti tumači kao „ponovnu potvrdu da predsjednik Tuđman poziva na suradnju Hrvate i Muslimane, da je rezerviran prema ideji nekih Hrvata da neke pogranične općine u BiH treba pripojiti Hrvatskoj, savjetujući im da organiziraju referendum i da trebaju surađivati s Muslimanima“. Naravno, sadržaj spomenutih transkripata mediji nisu prezentirali hrvatskoj javnosti, za razliku od dijelova nekih drugih transkripata… (podaci iz transkripata preuzeti sa: http://www.dnevno.hr/kolumne/karino-hromin-sturm/88120-sudenje-generalima-u-haagu.html)
U prilog tome govori i poruka koju je predsjednik Tuđman uputio predsjedniku Predsjedništva BiH Aliji Izetbegoviću i predsjedniku HZ HB Mati Bobanu 10. svibnja 1993., nakon što su sukobi između Bošnjaka – muslimana i Hrvata u BiH nastavljeni u travnju 1993.: Do krajnosti sam uznemiren i zabrinut zbog ponovnog produbljivanja sukoba između Hrvata i Muslimana u dijelovima BiH. Najoštrije osuđujem oružane sukobe između Hrvata i Muslimana u BiH bez obzira na to tko ih je prouzročio. Pozivam vas da učinite sve da ti sukobi odmah prestanu, da se osigura suradnja između muslimanskih i hrvatskih oružanih postrojbi, odnosno Armije BiH i HVO-a u zajedničkoj borbi protiv srpskog agresora. (…) Pozivam također i sve Hrvate u BiH da ne nasjedaju provokacijama i da učine sve da se izbjegne ovaj štetan sukob (S. Praljak, Politički i vojni hrvatsko-muslimanski (bošnjački) odnosi 1991.-1995., I dio, 295). Spomenuta poruka svjedoči o stavu predsjednika Tuđmana prema bošnjačko (muslimansko) – hrvatskom sukobu u BiH i glavnim smjernicama hrvatske politike prema BiH u ratnim 1990-im.
