Domovinski rat: Otmica i ubojstvo dr. Ivana Šretera
Slika 1. Spomenik dr. Ivanu Šreteru u Pakracu (mj)
Dr. Ivan Šreter rodio se u Pakracu 22. prosincu 1951. godine. Studij medicine završio je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Specijalizirao je fizijatriju. Radio je u pakračkoj, a zatim i u lipičkoj bolnici gdje je jedno vrijeme bio i ravnatelj.
Treba navesti da je progon dr. Šretera započeo još 1984. godine (Slučaj “Časnik“).
Slučaj „Časnik“1984. godine
Dr. Ivan Šreter bio je osuđen zbog jezičnoga izričaja. Godine 1984. dr. Šreter je pregledao, kao specijalist fizijatar bolnice u Lipiku, pacijenta S. M. i pri upisu liječničkoga nalaza u zdravstveni karton u rubriku zanimanje upisao izraz „umirovljeni časnik“ umjesto „penzionirani oficir“. U Vjesniku od 15. listopada 1984., u rubrici Pisma čitalaca, objavljeno je pismo oficira JNA koje je sadržavalo pritužbu baš zbog tog čina. Nakon toga započinje javni progon dr. Šretera.
Agitator zla, Goran Babić, partijski komesar za književnost je širio govor mržnje i najavio buduće zločine. On je dr. Šretera bez ikakvih dokaza optužio za zlonamjernost i navodne veze s ustašama i niz drugih neosnovanih teza te na kraju implicirao kako bi ga trebalo mučiti i ubiti. U svom eseju „Jezik i smrt“ Goran Babić je najavio zločine: ”… Ludilom, bjesnilom obuzetu, beštiju valja liječiti, kako stari spisi kažu, otrovom, vatrom i željezom. Ako ni to ne pomogne, zna se i što preostaje. Zemljica čarna, trava zelena.”
Navedeni je esej objavljen u Nedjeljnoj Dalmaciji – informativno-političkom tjedniku br. 703, Split, 28. listopada 1984. godine. Glavni urednik ovih novina u to doba bio je Duško Mažibrada, a najbliži suradnici glavnog urednika bili su: Zoran Erceg, Zlatko Gall i Srećko Lorger.
Dr. Šreter je bio optužen „…da je na javnom mjestu pisanjem vrijeđao i omalovažavao… socijalističke patriotske i nacionalne osjećaje građana“ i time počinio prekršaj iz članka 3. st. 1. Zakona o prekršajima protiv javnoga rada (reda!) i mira. Osuđen je temeljem tog propisa na kaznu zatvora u trajanju od pedeset dana.”
Sutkinja suda za prekršaje u Pakracu Branka Radolović, rješenjem o prekršaju broj 11-841/84 od 20. studenoga 1984. proglasila je krivim dr. Ivana Šretera zbog prekršaja iz čl. 3 st. 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kaznivši ga kaznom zatvora od 50 dana, uz obrazloženje: „Sudac nije prihvatio obranu okrivljenog koji ističe da se ne osjeća krivim za djelo za koje ga se tereti jer smatra da ovakvim svojim postupkom nije niti vrijeđao niti omalovažavao ni vjeru ni naciju niti političko uvjerenje dotičnog. Osim toga, riječ ‘časnik’ u pojedinim se rječnicima poistovjećuje s riječju ‘oficir’ i ne nalazi se u upotrebi samo od 1941. godine, već davno ranije!“
U žalbi protiv toga rješenja istaknuli su kako se pravo dr. Šretera govoriti i pisati jezikom koji je naučio, upotrebljavati riječi koje ni u kakvom rječniku nisu zabranjene, pokušalo oduzeti jednom ovakvom tvrdnjom o krivnji samo zato što su te riječi identificirane kao čisto hrvatske riječi i kao takve inkrimirane. Republičko vijeće za prekršaje, 30. rujna 1986. godine pod brojem 6271/1986. donijelo je Rješenje kojim je smanjilo kaznu na 10 dana, ali je ostavilo kvalifikaciju prekršaja uz obrazloženje „da je prvostepeni sudac u potpunosti i točno utvrdio činjenično stanje i pravilno pravno označio djelo okrivljenog kao prekršaj iz primijenjenog propisa, a žalba svojim razlozima nije utjecala na drugačiju odluku u tom dijelu pobijanog rješenja“.
U zatvoru je dr. Šreter bio 10 dana gdje je štrajkao glađu. Obratio se mnogim poznatim osobama, tog vremena, za podršku, ali je odgovor dobio samo od kardinala Kuharića!
Mirotvorac dr. Ivan Šreter
Uoči demokratskih promjena učlanjuje se u HDZ, a početkom srpske agresije dragovoljno prihvaća biti Predsjednikom kriznog štaba za zapadnu Slavoniju. Njegova nastojanja da mirnim putem dođe do mira sa Srbima koje je nazivao braćom, nisu urodila plodom.
Srbi su činili većinu u Pakracu i na izborima 1990. godine pobijedili su kao članovi Saveza komunista i drugih komunističkih organizacija. U Pakracu još nisu bile osnovani stranački ogranci kada su bili izbori 1990. godine. Pobunjeni Srbi su se, uz pomoć vlasti u Srbiji, htjeli pripojiti Velikoj Srbiji i zato su se pobunili. Htjeli su protjerati ili pobiti nesrpsko stanovništvo pa su proglasili SAO Krajinu. Cilj je bio stvaranje Velike Srbije, uspostava granične crte koja spaja Dravu i Savu te dijeli Slavoniju na hrvatski i srpski dio. Veljko Džakula je vršio dužnost Predsjednika Vlade SAO Krajine zapadne Slavonije i odgovoran je za zločine na Pakračkom području iako ga hrvatsko pravosuđe nije teretilo štoiako je moralo.
Nakon izbijanja velikosrpske pobune 1991. godine dr. Šreter se zalagao za nenasilje te je pozivao Srbe na mir i prestanak terora kojega su počeli provoditi. Istaknuo se po razboritosti, dobroti, kao pobornik rješavanja razmirica mirnim putem.
Dana 30. svibnja 1991. pred zgradom općine obilježena je prva godišnjica hrvatske neovisnosti. Na njoj je dr. Ivan Šreter održao svoj poznati govor iz kojeg se ističu ove rečenice: „Srbi, osudite četništvo. Budimo zajedno pod hrvatskom, talijanskom, čehoslovačkom i srpskom zastavom, ali nam ne stavljajte četnička obilježja na našu zajedničku općinsku zgradu. Nitko od nas ne promiče i ne podržava ustaštvo, pa nemojte ni vi četništvo i živjet ćemo zajedno.“
Poručio je: „Puščanim cijevima, miniranjem, skrnavljenjem naših svetinja nećete postići ništa.“
Otmica dr. Ivana Šretera
18. kolovoza 1991. godine u Zagrebu je održan sastanak državnoga vrha na kojem su bili i predsjednik SDS-a Veljko Džakula sa suradnicima (Goran Hadžić, Nikica Šašić) te dr. Ivan Šreter. Na povratku iz Zagreba u selu Kukunjevcu bila je postavljena barikada na kojoj su bili pobunjenici u uniformama rezervista JNA. Oni su propustili cijelu kolonu, automobil dr. Šretera su zaustavili, izvukli ga iz automobila i odveli. Ujutro je barikada nestala; još je tamo bio automobil koji je potom nestao.
S obzirom da je sljedećega dana došlo do pobune u Pakracu, očito je da je dr. Šreter kao Predsjednik kriznoga štaba zapadne Slavonije smetao. Cilj je bio ukloniti ljude koji bi mogli pružiti otpor i kojima je narod vjerovao. Može se zaključiti da je Veljko Džakula bio suorganizator otmice i ubojstva dr. Šretera jer je bio vođa pobune u Pakracu. Džakula tvrdi da ne zna gdje se nalaze posmrtni ostaci dr. Ivana Šretera što je upitno jer je pobuna bila pripremana i organizirana. Ako on ne zna, zna tko zna!
Tijekom kolovoza na području Pakraca su ljudi (uglavnom Hrvati) nestajali i nije se znalo gdje su. Bili su oteti i odvedeni u novootvoreni koncentracijski logor u Bučju.
Dan nakon otmice dr. Šretera, 19. kolovoza 1991. godine, izvršen je opći napad pobunjenih Srba na Pakrac. Sve je bilo planirano i organizirano; nekoliko dana prije, a naročito 17. i 18. kolovoza, iz Pakraca su otišle srpske obitelji, a 19. kolovoza ujutro započeo je opći napad na Pakrac pa je otmica bila sastavni dio plana pobunjenih Srba. Pobunjenici su imali punu podršku JNA. Vojnici JNA i pobunjeni Srbi ušli su u bolnicu u Pakracu 19. kolovoza 1991. i odveli dr. Vladimira Solara koji je bio ravnatelj pakračke bolnice. Dr. Solar je bio 6 mjeseci zatočen i pušten je kada je bila razmjena u siječnju 1992. godine. Nakon razmjene dr. Solara čulo se da je dr. Šreter mučen i ubijen u selu Branešci, u kući na broju 110. Posljednji put viđen je živ 29. kolovoza 1991. godine. Posmrtni ostatci dr. Šretera do danas nisu pronađeni. Dr. Ivan Šreter jedna je od još uvijek 22 nestale osobe u logoru Bučje. Žalosno je da nitko nije istražio, podigao optužnicu niti sudio za zločine pobunjenih Srba!
Slavko Degoricija, bivši član predsjedništva HDZ-a, saborski zastupnik i zamjenik ministra unutarnjih poslova u ratnoj 1991., otkriva u svojoj knjizi „Nije bilo uzalud” povezanost Milorada Pupovca sa sudbinom dr. Šretera. Bila je dogovorena njegova razmjena, u razgovorima Slavka Degoricije i Milorada Pupovca dogovoreno je da se dva srpska liječnika puste u zamjenu za dr. Šretera, ali se to nije dogodilo. Dvojica srpskih liječnika koji su krali lijekove, sanitetski materijal i bili pobunjenici puštena su, a dr. Šreter nije, već je mučen i ubijen. Milorad Pupovac lagao je Slavku Degoriciji o sudbini dr. Ivana Šretera.
Slavko Degoricija otkriva sramnu ulogu Milorada Pupovaca:
„Nije od toga prošlo nekoliko dana, doznajem od predstavnika UNPROFOR-a, da je Šreter mrtav, likvidiran, već više od mjesec dana. Doznajem i to da ga Srbi nisu koristili niti jednog trenutka kao liječnika, već su ga od prvog dana uhićenja premlaćivali, i to tako žestoko da su mu, među ostalim, polomili ruke. Pupovac nikada nije našao za potrebno ispričati mi se za ovakvu prijevaru i sve laži koje je izrekao, navodno, po povratku iz Pakraca. Eto tako se i ta lažna nada nije ispunila i od tada sam u svim kontaktima bio još oprezniji, pa sam u sebi ponavljao Laokontovu bojazan: Što god to bilo bojim se Danajaca makar i darove nosili – Hrvatskoj«. (Iz knjige „Nije bilo uzalud“ str. 165. – 167.)
Prof. Tomislav Ivančić poznavao je dr. Šretera jer je bio njegov duhovnik za vrijeme studija. Dr. Ivančić smatra da dr. Šreter ima obilježja kršćanskog mučenika i da za njega treba biti pokrenut postupak za proglašenje blaženim. Isto tako misli i Živko Kustić.
Dr. Šreter je najviše rangirani dužnosnik Republike Hrvatske koji je poginuo u Domovinskom ratu. Bio je Predsjednik kriznoga štaba za zapadnu Slavoniju na početku srpske oružane pobune u Hrvatskoj 1991. godine.
Dr. Šreter je ubijen iz mržnje jer je bio Hrvat, jer je bio domoljub i katolik; to je bio njegov grijeh. Tragična sudbina dr. Ivana Šretera samo je jedan primjer patološke mržnje prema Hrvatima i svemu što je hrvatsko. Tijekom zadnjih 100 godina (1917. – 2017.) imamo mnogobrojne primjere mržnje i zločina nad hrvatskim domoljubima i hrvatskim narodom.
Dokumentarni film „Časnik mirotvorac“ o dr. Ivanu Šreteru napravio je Dražen Bušić. Nastao je u produkciji Zaklade “Dr. Ivan Šreter”. Svečana premijera bila je 9. lipnja 2009. godine. To je film o hrvatskom mučeniku dr. Ivanu Šreteru kojega nazivaju i „hrvatski Gandi“ zbog njegova mirotvorstva. On je pozivao na mir i suživot svih na teritoriju Republike Hrvatske bez obzira na nacionalnu pripadnost, bez obzira na političko i vjersko uvjerenje. Izvadak iz govora dr. Ivana Šretera:
”Prijatelji, braćo i sestre sugrađani, danas dokazujemo da je to naša Pakračka općina u granicama Hrvatske… mi, Hrvati, Česi, Talijani, Mađari i braća Srbi i svi ljudi dobre volje koji žele mir, ravnopravnost i sreću u Pakračkoj općini…”
Za ovaj tekst korištena su svjedočanstva o Domovinskome ratu u Pakracu i Lipiku 1991.– 1995. (video uradci od 1. do 6.) koji se mogu vidjeti na You Tube-u kao i drugi video zapisi; kratki pisani prikaz Ivana Zvonimira Ivančića i drugi izvori.
Dr. Marko Jukić
