Domovinski rat: Srpski zločini u Škabrnji
Slika 1. Civilne žrtve u Škabrnji (mj)
Škabrnja je jedan od simbola hrvatskoga stradanja u Drugome svjetskom ratu i u Domovinskome ratu. O zločinima u Varivodama i Gruborima napisano je i izgovoreno mnogo više nego o nekažnjenim srpskim zločinima u Škabrnji.
Hrvatsko selo Škabrnja, u zadarskom zaleđu, bilo je trn u oku Srbima koji su živjeli u okolnim srpskim selima pa su tijekom Drugoga svjetskog rata ubili 80 seljana. Godine 1991. godine Srbi su opet izvršili zločine nad stanovništvom Škabrnje: ubili su 86 mještana tijekom Domovinskoga rata, dio stanovnika su protjerali, selo opljačkali i spalili. Najveći zločin zbio se 18. studenoga 1991. godine. U isto vrijeme dok su četničke horde divljale po Vukovaru, ubijale, mučile, silovale, u Škabrnji je izvršen zločin; ubijene su 43 civilne osobe te 15 branitelja. Ukupan broj stradalih stanovnika Škabrnje tijekom Domovinskoga rata je 84 (86?). Jedini razlog zbog kojega su Srbi napadali Škabrnju bio je njihova patološka mržnja prema svemu hrvatskome te želja za otimanjem njihove zemlje.
Škabrnja je staro hrvatsko mjesto, u zaseoku Ambar. U nekadašnjem srednjovjekovnom selu Podbrižane nalazi se crkvica Velike Gospe, građevina iz 11. stoljeća. Na mjesnom groblju nalazi se crkvica sv. Luke, sagrađena u 13. stoljeću. Obje crkve oštećene su tijekom Domovinskoga rata. Crkva Velike Gospe u Škabrnji do temelja je srušena, sravnjena sa zemljom kao i župne kuće.
Zločini u Vukovaru, Škabrnji, Saborskom, Vrhovinama i drugdje istoga dana (18. studenoga 1991.) izvedeni su po planu; ništa se nije dogodilo slučajno.
Četnici su svakodnevno granatirali Škabrnju. O tim događajima zapisano je: „Samo u razdoblju od 4. do 10. listopada 1991. na Škabrnju je palo preko 2000 raznih projektila. Najžešći napad na Škabrnju bio je 5. listopada, kada je poginuo Stanko Bilaver, zapovjednik 1. voda 1. čete pričuvnog sastava ZNG-a, prva škabrnjska žrtva, i jako je oštećeno nekoliko stambenih i gospodarskih zgrada. U više navrata zrakoplovi su raketirali selo, i tada je bačeno 8 kazetnih bombi, a na dvije neeksplodirane bombe nađene su i poruke “poklon ministru obrane od JNA” i “za Franjine štakore”. “Do formiranja Samostalnog bataljuna Škabrnja (11. 10. 1991. – koji su činile snage sela: Škabrnje, Galovca, Gorice, Nadina, Glavice, Zemunika Gornjeg i Zemunika Donjeg), svako selo, pa tako i Škabrnja, na ovom području organiziralo svoju obranu bez međusobne hijerarhijske povezanosti i zajedničke strategije i taktike obrane. Tada se jedino u Nadinu uz tamošnje mještane nalaze i malobrojni pripadnici 2. bojne 112. brigade Hrvatske vojske. Samostalni bataljun Škabrnje, pod zapovjedništvom Marka Miljanića, koji je u to vrijeme brojao najviše 950 ljudi, držao je liniju obrane preko 32 km. U samoj Škabrnji dvije čete (oko 240 ljudi) držale su crtu obrane od oko 6 km.“
Srbi iz susjednih sela i JNA su i prije pokolja napadali Škabrnju želeći prognati sve stanovnike toga hrvatskog sela. Napadi su bili žestoki 17. rujna i 5. listopada 1991. godine. U rujnu su stanovnici bili evakuirani na Ugljan, ali su se vratili nakon potpisanog primirja (5. studenoga). U razdoblju od 4. do 10. listopada na Škabrnju je palo više od 2.000 granata. Škabrnja je bila raketirana iz zrakoplova; na selo su bačene velike bombe, tzv. „krmače“.
Napad na Škabrnju započeo je 18. studenoga 1991. žestokom topničkom paljbom, upadom tenkova i oklopnih vozila iz pravca Biljana Donjih i Zemunika Gornjeg (srpskih sela). Napad su izvršile jedinice JNA potpomognute četnicima. Stanovnici Škabrnje sklonili su se u podrume. Agresor je žene i djecu izvukao iz podruma i ubio 43 osobe hrvatske nacionalnosti. Ubojstva civila izvršena su vatrenim oružjem, tupim predmetima te gaženjem tenkom. Neke su žrtve mučili prije nego što su ih ubili.
Pokolj u Škabrnji izveli su pobunjeni Srbi uz pomoć JNA, 18. studenoga 1991. godine. Toga dana ubijene su 43 osobe, a ukupno su u Škabrnji tijekom Domovinskoga rata ubijene 84 osobe hrvatske nacionalnosti, 26 branitelja i 58 civila.
Po okončanju napada, Srbi su Škabrnju spalili i u potpunosti uništili. Katoličku crkvu su do temelja srušili. Selo je popljačkano (obiteljske kuće i imovina Poljoprivredne zadruge “Ravni kotari”) pa spaljeno. Nakon što je selo opustošeno, kraj je miniran. Od posljedica prisiljenosti kretanja kroz minska polja, još je nekoliko škabrnjskih civila poginulo.
Oni civili koji su bili pošteđeni, kasnije su predani hrvatskoj strani u mjestu Pristeg, a muškarci su zatočeni u kninskim logorima pa su kasnije razmijenjeni.
Jednu skupinu stanovnika Škabrnje nisu otkrili u jednom podrumu. Njih je uspješno noću izvukao i doveo na slobodni teritorij velečasni don Tomislav Sikirić.
U središtu Škabrnje nalazi se spomen obilježje – golubica, obilježje za masovnu grobnicu.
U toj masovnoj grobnici bila su tijela 26 ubijenih škabrnjskih civila, pretežno starijih osoba koje su ostale tijekom srpske okupacije sela. Osobito je stradala obitelj Šegarić; na najokrutniji način su smaknuti baka, otac, tri sina te još nekoliko članova obitelji.
JNA je htjela zločin zataškati, ali je pod pritiskom predstavnika Međunarodnoga crvenog križa i europskih promatrača hrvatskoj strani na Musapstanu kod Zadra predala 35 tijela u crnim najlonskim vrećama, a naknadno još 9 tijela, ukupno 44 žrtve. Tijela su dovezena iz Škabrnje u ukradenim teretnim kamionima. Kod osnovne škole bila je još jedna masovna grobnica koja je otkrivena nakon oslobađanja Škabrnje. U toj masovnoj grobnici bila su tijela osoba koje su ostale u Škabrnji. O zvjerskom ponašanje pobunjenih Srba i nekih pripadnika JNA postoje i svjedočanstva vojnika JNA koji su bili sudionici napada i razaranje Škabrnje.
Svjedočanstvo vojnika JNA:
“Oficir za sigurnost 180. mtbr. JNA stacionirane u Benkovcu, major Branislav Ristić obavio je 23.11.1991. razgovor s Draganom Mitrovićem, vozačem borbenog oklopnog vozila vojne policije. Mitrović je svjedočio o ubojstvu civila kojeg su počinili tzv. dobrovoljci. Mitrović je vidio kako teritorijalci i dragovoljci, koje je prepoznao po šarenim uniformama i licima namazanih pastom za cipele, izvlače iz jednog podruma skupinu od 20-ak civila. Pripadnici TO koji su bili u Škabrnji nosili su iste uniforme, kape i kacige kao i JNA, međutim, oni su na svojim uniformama nosili i srpske zastave, a neki od njih su na lijevom ramenu imali bijele trake, kao i oznake SAO Krajine. Odmah iza BOV-a, streljali su jednog civila koji imao poluautomatsku pušku. Ispred vozila su doveli jednu staricu i jednog starca i pucali im u potiljak. Iz jedne od kuća u selu, nastavlja Mitrović, izveli su trojicu muškaraca. Jednog u dobi oko 35 godina, a drugu dvojicu starih oko 45 godina. Nakon kratkog ispitivanja, streljali su svu trojicu u dvorištu. Mitrović dodaje kako je čuo da je ubijena i mlada 19- godišnja majka s djetetom, ali da on to nije vidio.”
“Iz podruma kuće izveli su curu i oca. Oca su joj odmah ubili iz AP (automatska puška, pr.a.). Nju su oborili na zemlju povukavši je za kosu vikajući: ‘Hoćeš da prođeš kao otac?’ Viknuo sam: ‘Ne pucaj!’ i uperio pušku u njega. Tu curu smo posle doveli u komandu. Video sam kako su teritorijalci vodili grupu od pet civila ispred sebe i tenka, da bi pokazivali put i kao živi štit. Video sam kad smo išli prema Nadinu, da su teritorijalci zarobili nekog civila s kojim je kasnije razgovarao načelnik SJB Dražić, ali sam posle čuo da su i njega kasnije ubili”, govorio je Mitrović pred vojnim istražiteljem.”
Iskaz je dao (22. 11. 1991.) i vojnik bataljuna vojne policije Nenad Živanović.
“U posadi BOV-a smo bili ja, vodnik Travica, desetar Pejaković, vojnici Mitrović Dragan, Živanović Predrag, Nikčević Miloš i Radovanović Goran. Dok su bila borbena dejstva bili smo iza oklopnih transportera. Kod prvih kuća u selu Škabrnja ‘teritorijalci’ (bili su namazani imalinom da bi izgledali strašnije i na uniformama su imali znak odnosno zastavu Srbije bez petokrake) izveli su tri civila bez oružja. Postrojili su ih ispred i onda su počela puškaranja tako da sam i ja dejstvovao pa na njih nisam obraćao pažnju. Uglavnom kada sam prekinuo vatru video sam ih da leže mrtvi i po ranama sam video da je sigurno pucano iz male daljine. Malo dalje izveli su iz jedne kuće troje dece. Mi iz VP smo tražili da ih preuzmemo, ali nam ih nisu dali. Ponovo su ih uveli u kuću (sve troje) i iz nje izveli samo dvoje. Da li su to treće dete ubili nisam video ni čuo jer pucanje nismo mogli čuti od opšteg meteža ali kuća je potom gađana ‘Zoljama’ i potom je planula. Nešto dalje došlo je do izvođenja jedne grupe civila iz jedne kuće. Teritorijalci su izdvojili četvoricu muškaraca iza kuće i streljali ih. Video sam i da su jednog starca udarili kundakom u glavu, on je hodao oko 20 metara onda ga je teritorijalac ranio iz AP u noge tako da je pao a onda ga ubio metkom u glavu. Čuo sam ali nisam video da su jednog pripadnika ZNG, iza neke kuće streljali a onda mu odrezali uho. Gledao sam kada su izveli jednog muškarca i devojčicu (sigurno oca i kćer). Teritorijalac je rekao devojčici: ‘Gledaj kako ti ubijam oca!’ nakon čega mu je pucao u usta. Kada sam ovo video ja sam bacio opasač i rekao sam da neću da se borim na takav način i da ću mu sasuti metak u čelo ako ubije tu devojčicu. Devojčicu sam uveo u transporter da bih je spasio od njih.”
Iskaz Gorana Opačića (prema iskazu doušnika JNA, kodnog naziva Beograd – 1.):
“U tom ubijanju posebno se istakao ‘dobrovoljac-četnik’ izvesni ‘Jaro- Jare’ (poreklom iz s. Prebilovac u Hercegovini), njegov prijatelj iz iste jedinice izvesni Ljubiša. Istakao je i to da je sa njima bio i neki aktivni vojnik koji se stalno kretao u borbenom stroju sa njima. Naime dok je jedan starac bežao taj aktivni vojnik je skinuo ‘Zolju’ sa ramena i pitao četnika: ‘Mogu li da ga ‘fotografišem?” i pogodio ga s RRB-om. Opačić tvrdi nikad nije vidio grozniju sliku u životu jer je starac raznesen tako da mu je u blizini ostala samo noga. Još sam čuo da je tu večer stanoviti Zorić (ime mu ne znam) koji je negde u JTO išao po gradu i pokazivao kesu sa ljudskim ušima. Također je ušao u kafe-bar ‘7’ i provokativno pozvao konobaricu da vidi prljavu čašu. Kada je konobarica došla pokazao joj je čašu u kojoj je bilo ljudsko uho”, govorio je doušnik JNA.”
Ova svjedočanstva, napisana strojopisom, pronađena su nakon Oluje u arhivima, osobito benkovačke policije. Zavedena su pod brojem HR- HMDCDR, 7., kut 27. u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskoga rata. Dio te građe, osobito foto-elaborat kojeg su za potrebe istrage izradili pobunjeni srpski policajci, kasnije je dospio do Haaškog suda. Međutim, u HMDCDR-u ne znaju kakav su odjek pronađeni dokumenti imali u Državnom odvjetništvu. Sudeći po do sad poznatim suđenjima, slažu se i hrvatski povjesničari, skoro nikakav.
Dvojica su hrvatskih povjesničara, Ivan Brigović i Ivan Radoš, još 2011. napisali znanstveni rad u kojem su opisali događanja 18. studenoga u Škabrnji. Tad su ustvrdili da je tzv. organ bezbednosti 180 mtrb. major Branislav Ristić doznao da su civile u Škabrnji ubijali domaći Srbi, pripadnici TO te srpski dobrovoljci iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Tijekom razgovora pripadnici vojne policije brigade, vojnici Dragan Mitrović i Nenad Živanović, koji su nazočili ubojstvima civila, istaknuli su kako bi broj žrtava bio i veći da oni nisu spasili jednu djevojčicu čijega su oca ubili rezervisti. U vezi s ubojstvima u Škabrnji, 25. studenoga 1991. major JNA Ristić doznao je da je Goran Opačić, pripadnik specijalne jedinice SJB Benkovac, nekoliko dana nakon pokolja govorio kako su u selu ubijani civili, uglavnom žene, u čemu su se “istaknuli” Vasilije Vidović iz Ilijaša u Bosni i Hercegovini te Ljubiša Vučićević iz Loznice u Srbiji.”
Za zločin u Škabrnji, do danas, pravomoćno su osuđeni Jovan Badžoka (10 godina zatvora) i medicinska sestra Zorana Banić iz Zemunika Gornjega (6 godina zatvora). Milan Martić, jedan od vođa pobunjenih Srba, koji je u trenutku masakra u Škabrnji i Nadinu bio ministar unutrašnjih poslova srpske paradržave u Hrvatskoj (tzv. SAO Krajine), pred Međunarodnim je kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu osuđen na 35 godina zatvora, među ostalim i za zločine nad civilima u spomenutim ravnokotarskim selima. Iako je napad bio vođen pod zapovjedništvom JNA, nitko od vrha JNA, zapovjednika 9. korpusa i njemu podređenih jedinica do danas nije optužen pred sudom u Haagu prema zapovjednoj odgovornosti za počinjene zločine, zaključili su u svom znanstvenom radu Ivan Brigović i Ivan Radoš.
Pristrana i neprofesionalna tužiteljica Haškog suda Carla del Ponte nije optužila glavne krivce za zločin u Škabrnji i Nadinu. Ratnoga zločinca Ratka Mladića optužila je samo za zločine nad Muslimanima u Bosni i Hercegovini. Propustila je optužiti Mladića za zločine u Škabrnji, Nadinu, Drnišu, Kijevu, sinjskom području i drugdje.
Srpski zločinci i njihovi nalogodavci nisu odgovarali za zločine počinjene u Škabrnji!
Dr. Marko Jukić
