Antun Gustav Matoš, lirski artist uvijek izazovan i poticajan.. Sjaj ove zvijezde je neprolazan!

Petak, 17 ožujak 2023 9:54

Ožujak, za mene poseban mjesec u godini, a njegov 17. dan nije običan već Matošev, značajno različit od ostalih dana. Za vrijeme studija znala sam posjetiti Matošev grob na Mirogoju baš na ovaj datum, a sada to radim sjećanjem. Više od stoljeća nakon autorove smrti Matoš ne prestaje biti poticajan, izazovan, nadahnjujući, razapet između nježnih osjećaja i sklonosti satiri, izravno oštar i dirljivo tankoćutan.. Finese njegovog pera ne prestaju oduševljavati generacije jednako kao i autorova uronjenost do suza u povijesnu sudbinu voljene Kroacije ali nikada bez nade u vedriju budućnost. Njegovo pero vjerno kranjčevičevskoj tradiciji upisuje ga kao najdomoljubnijeg hrvatskog pisca. Od dvadest godina spisateljskog rada , trinaest godina je proveo u progonstvu čeznutljivo čekajući dan povratka . Devetnaestogodišnji Antun Gustav Matoš otkriva svoju darovitost pripovijetkom „Moć savjesti“, koju je objavio Matičin Vijenac( tada Vienac). Svoj kanonski status u hrvatskoj književnosti, kako ga definiraju vrsni poznavatelji njegovog pera, osigurao je kritičkim, novinarskim i kulturnim radom općenito. Matoš, svjetski putnik, vojni bjegunac, boem, buntovni grabancijaš, Trubač sa Seine (Cesarićev) koji živi na čaju u velegradu svjetske kulture i umjetnosti i sanja, sanja domovinu. Matoševa bogata korespondencija odražava čemer tuđine, razočaranje i plač za domovinom. „Ja vučem čemer magle tvojih gorah/Očajnost zvijezdah što nad tobom niču/U meni jeca sjena tvojih dvorah/ moj otrcani,kraljski, banski Griču !“/
Otkrivajući znalačko pero velikana stiha bila sam očarana ljepotom Maćuhice, Jesenje večeri, Tajanstvene ruže, a Utjeha kose mi je redovito suzom maglila pogled tako da sam posljednje stihove završava napamet. Svoje domoljublje krijepila sam Gnijezdom bez sokola, Epitafom bez trofeja , 1909. , Iseljenikom … Tada, nisam birala stihove koji su mi sada omiljeni, jer nisam shvaćala dubinu njihovih poruka. Matoševa poema „Mora“ epsko-lirska jadikovka, iznimno kaotična i zbunjujuća ,mračna i kobna, krik je boli nad tragedijom, ugrozom vlastite domovine. Priznajem, mučila me je neobičnom rimom, tvrdim, reskih izričajem, turcizmima dok nisam spoznala težinu poruke koju šalje „ Moja čaša /nesreće je puna kao narod moj/ otrova je puna kao mišji boj……“.
„Notturno“ posljednja i bolna Matoševa pjesma , antologijske vrijednosti koju je napisao u bolnici samo nekoliko dana prije smrti, zato je i biram i vama je nudim baš danas, na njegov dan odlaska u vječnost. Atmosfera u kojoj je pisao stihove značajno odražava i raspoloženje u pjesmi. U njoj prevladavaju osjećaji nespokoja, prolaznosti, izgubljenosti, tajnovitosti, ali i nedorečenost , bolje rečeno mističnost, ona Matoševa prepoznatljiva nada koju uvijek tražim i nalazim i u ovoj oproštajnoj pjesmi.
Mlačna noć; u selu lavež, kasan
Ćuk il’ netopir,
Ljubav cvijeća – miris jak i strasan
Slavi tajni pir.
Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir,
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.
S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;
Kroz samoću, muk,
Sve je teži huk:
Željeznicu guta već daljina.
Za Matošev poetski i općenito kreativni dar, Ivo Frangeš naš književni povjesničar i veliki poznavatelj autorovog pera i djela , ovako je zapisao:
„U Matoševim grudima borave, kako bi Goethe rekao dvije duše: jedna lirski nježna , druga tirtejski ogorčena ; jedna koja pjeva čistu ljepotu, druga koja ljepoti korijen nalazi u ovoj „velikoj“,“nadzavičajnoj“ ili- točnije „svezavičajnoj“ domovini…“.
Veliki i nezaobilazni naš Učitelju danas Ti želimo poručiti:
Sanjaj i dalje tvoju i našu milu Hrvatsku jer potrebna je baš tvojih snova i podrške neba, a posebno prinesene žrtve tvoje nježne, iskrene i zaljubljene pjesničke duše.