Čežnja za Bogom – iz Katekizma Katoličke Crkve
Čežnja za Bogom upisana je čovjeku u srce, jer je od Boga i za Boga stvoren. Bog nikad ne prestaje čovjeka privlačiti sebi. Samo će u Bogu čovjek pronaći istinu i blaženstvo za čime neprekidno traga:
“Posebno bitna crta ljudskog dostojanstva jest ta što je čovjek pozvan u zajedništvo s Bogom. Već od samog svog postanka čovjek je pozvan da stupi u dijalog s Bogom, jer samo stoga postoji što ga je Bog iz ljubavi stvorio i što ga iz ljubavi stalno uzdržava. Čovjek ne može punim životom po istini živjeti ako tu ljubav slobodno ne prizna i ako se svome Stvoritelju ne povjeri”.
Odvajkada, pa sve do naših dana, ljudi su na mnogo načina izrazili svoje traženje Boga kroz svoje vjerske nazore i religiozna ponašanja (molitve, žrtve, obrede, razmatranja, itd.). I pored toga što ovi izražajni oblici mogu biti višeznačni, oni su toliko općeniti da se čovjeka može obilježiti kao religiozno biće:
Bog “od jednoga sazda cijeli ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi određena vremena i međe prebivanja njihova da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli. Ta nije daleko ni od koga od nas. U njemu, doista, živimo, mičemo se i jesmo” (Dj 17,26-28).
Ali tu “intimnu i životnu povezanost s Bogom” može čovjek zaboraviti, ne priznati i čak izričito odbaciti. Takvi stavovi mogu imati najrazličitije uzroke: pobunu protiv prisutnosti zla u svijetu, neznanje ili vjerski nehaj, brige za svjetovno i za bogatstvo, loš primjer vjernika, misaone struje protivne vjeri i naposljetku težnju čovjeka grešnika da se, iz straha pred Bogom, sakrije te izmakne njegovu pozivu.
“Neka se raduje srce onih što traže Gospodina” (Ps 105,3). Iako čovjek može zaboraviti ili odbaciti Boga, Bog ipak neumorno svakoga čovjeka zove, da ga traži, da živi i nađe sreću. No to traženje zahtijeva od čovjeka puni napor uma i ispravnost volje, “srce iskreno” kao i svjedočanstvo drugih koji će ga naučiti tražiti Boga.
“Velik si, Gospodine, i hvale dostojan veoma; velika je tvoja snaga, i mudrosti tvojoj nema mjere. I hvaliti te želi čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja, čovjek koji svuda sa sobom nosi svoju smrtnost, koji nosi sa sobom svjedočanstvo svoga grijeha i svjedočanstvo da se oholima protiviš. Pa ipak te želi hvaliti čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja. Ti ga potičeš da traži radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi” (Sv. Augustin).
(KKC 1, 27-30)
KKC 1, 27
KKC 1, 28
KKC 1, 29
KKC 1, 30
