Svjetlo za Vukovar
Sva moja sjećanja vezana su uz ovaj grad. Grad Vukovar. Sva ona lijepa sjećanja, ona bliska kao i ona koja je trebalo malo potražiti. Ona u kojima sam boraveći u Vukovaru sanjala snove o dalekim krajevima i ona kada sam u nekim drugim i dalekim mjestima sanjala svoj grad. Vukovar je mjesto u kojem sam rođena, mjesto mojih korijena, mjesto kojemu pripadam. Zato uvijek grlim ovaj grad ljubavlju kojom on uvijek ispuni mene kada mu se vraćam i čežnjom koju osjetim kada iz njega, bar na kratko, odlazim. I danas je povratak u svitanje, nakon noći provedene na putu, okupano izlazećim suncem i grad koji izranja iz ravnice, najljepša slika doma i pripadanja.
Svjetlo je izvor života, svjetlo je ono potrebno kako bi smo razaznali puteve i staze kojima se korača sigurno, svjetlo je ono zlato koje se s neba izliva na zlatno pšenično klasje, u slavonske i srijemske pjesme i vezenke koje oblače djevojke kako bi pred oči očaranih promatrača iznijele ljepotu zavičaja. Svjetlo je vjera u kojoj smo odrastali i svijeća kojom smo ispraćali naše stare na put kojim ćemo jednom svi zajedno koračati.
Odrastali smo obasjani tim svjetlom, a onda je došlo vrijeme mraka neko čudno vrijeme u kojemu ljudi koje sam do jučer poznavala više nisam prepoznavala. Počeo je rat. Rat za svaku kuću, rat za svaku obitelj, rat za slobodu govora, rat za san koji su generacije prije nas sanjale. Rat za Hrvatsku. U početku sam sav taj bijes, tu mržnju, tu strašnu agresiju smatrala u potpunosti nemogućom. Kojem je čistom umu ili dobronamjernom srcu pomisao na rat na pragu 21. stoljeća uopće bila moguća? Ali vrlo brzo sam se uvjerila kako je stvarnost ponekad puno strašnija od svega što ljudsko srce može zarobiti.
I Vukovar se kao blistava kapljica kiše pod udarom te strašne munje raspršio u tisuće sićušnih kapi na sve strane svijeta. Vukovarci su morali u progonstvo. Prigrlila je Hrvatska Vukovar i Vukovar Hrvatsku, ali nigdje nebo nije bilo tako beskrajno kao nad slavonskom i srijemskom ravnicom, i uvijek je pogled na njega nešto priječilo: šume, planine ili samo redovi nebodera koji se uzdižu duž beskrajnih ulica velikih gradova. I nekako smo svi bili sigurni da se jednoga dana moramo vratiti u naš grad, na naš ravnjak, jer samo na tom malom komadiću beskrajnoga svijeta možemo ponovno ugledati onu dugu koja u velikom neprekinutom luku može spojiti nespojive daljine i sve ono loše svojom svjetlećom čarolijom pretvoriti ponovno u dobro.
Ponekad mislim kako je strašno trnje rata koje je probadalo naše kuće, naše ulice, ljude-junake znane i neznane i naš grad na kraju ipak, zaliveno suzama i nahranjeno ljubavlju izraslo u vazdazelenu škrinju koja čuva naše najveće blago – grobove onih koji su za našu današnja slobodu, za našu sutrašnju budućnost dali najviše što su mogli, svoje živote.
Toj žrtvi klanjamo se i klanjat ćemo se zauvijek.
Radi te žrtve mi nemamo pravo na mržnju i mrak. Mržnju čine okovi straha, nevjere, laži i ljudskog cinizma, sumnje koja nam nevidljivim silnicama isprazni život. Pa umjesto mržnje radije izabirem nezaborav. Sunčano je to mjesto na koje poput šahovske ploče razmještam sjećanja na drage ljude svakoga u svoj red prema nekoj samo meni znanoj važnosti, ali istovremeno nezamjenjivim ulogama u igri koju nazivam sretan život. Neke davne ljubavi i one vječne, prijatelje i poznanike kule na koje sam se uvijek oslanjala, uporne i toliko prisutne pješake iz prvoga reda, lovce koji su znali riješiti sve moje nedoumice. Kraljeve i kraljice u koje sam gledala kao uzore i nadahnuća. I svi oni, iako nijemi, u mojemu se sjećanju smješkaju. Smješkaju se meni i Gradu zadovoljni što mržnja nikada neće pobijediti ono što smo od nje tako dobro sakrili u svoja srca.
Iz onoga razorenoga i poniženoga grada niknuo je jedan novi. No ne posve novi, jer mudro je graditi na čvrstim temeljima, a najčvršći su oni satkani od ljubavi i odanosti. To su silnice koje su se kao krvotok slile prema gradu koji je postao srce naše domovine, grad iz kojega poput izvora izranja ljubav i svjetlo koje će svijetliti daleko u našu budućnost.
To svjetlo, tu viziju pobjede nad mrakom mržnje, zapalila je jedna velika ljubav skrivena u jednom posve običnom srcu. I danas, dok po brojnim vukovarskim ulicama, uoči dana sjećanja na žrtvu moga grada, gore na tisuće svjetala Vukovar zna da nije sam. On zna kako je svjetionik satkan od tisuće malih luči koje se nikada više neće ugasiti jer Hrvatska mu govori – I u mome gradu Vukovar svijetli. U svjetlu lampaša poredanih duž vukovarskih ulica svijetli jedna jedinstvena molitva
„Oče u svoje svijetlo pozovi sve one koji su se pod znakom križa,
krunice obješene o vrat borili da tvoje svijetlo nikada ne obuzme mrak“.
A Dunav? Dunav teče, pamti i nosi odsjaj svjetla do mora, do oceana do na kraj svijeta. On bdije nad gradom i nijemo zahvaljuje svima koji su upalili svjetla kako grad ne bi nestao u mraku.
Dođi zato na njegove obale. Sjedi i u svojim mislima zagrli Grad, zagrli domovinu. Stiglo je 21. stoljeće. Stigla su nova vremena i neka nova djeca odrastaju i pamte. Uče o našim djetinjstvima kako bi se znala nositi sa svojim. Uče o našim žrtvama kako bi mogla ponuditi svoje. Uče o svjetlu slobode koje su zapalili dobri i sebedarni ljudi kako bi i sami mogli biti takvi.
Ljubav je upalila svjetlo, ona će ga čuvati za sve nas!
Ova je priča mala zahvala gospođi Vini Rakić koja je upalila prvo svijetlo, gradu Splitu i Hrvatskoj, bezbrojnim dobrim ljudima koji diljem vukovarskih ulica svojih gradova pale svjetla koja ljubavi pokazuju put ka gradu koji svojom žrtvom svijetli za Hrvatsku.
Već 24 godina i u mom gradu Vukovar svijetli !
Lidija Miletić, profesorica iz Vukovara
