NOVI DUH ZAPADA – DA LI JE CRKVI DANAS POTREBNA REFORMA?
Prisjećanje iz povijesti Crkve.
Da li je moguća obnova – sve upućuje da nije. Ali bilo je tako i u srednjem vijeku. No „snažno nabujali religiozni pokret koji je potekao iz Clunyja i redovništva zahvatio je uskoro sveukupni život kršćanskog Zapada. Nije lako shvatiti istinski kršćanski značaj nekog vremena. Taj se značaj izražava u raznolikim oblicima pobožnosti i ljubavi prema bližnjemu, u požrtvovanju vjernika za crkvene i dobrotvorne ciljeve, u umjetničkom stvaranju i književnosti, u sudjelovanju u velikim zajedničkim pothvatima. Taj se značaj ne mjeri prema vidljivim uspjesima nekog razdoblja, već mnogo više prema stupnju unutrašnjeg žara i dubine kojima je bilo življeno nasljedovanje Krista i prihvaćena evanđeoska poruka.“
Jedna od poznatih uzrečica u Crkvi, rijetko spominjana jer podsjeća na protestantsku reformu: „Ecclesia semper reformanda est.“ Još od Augustinovog vremena stoji pred nama, Crkvom kao izazov. Crkva na Zapadu uljuljala se u svoje materijalno bogatstvo nauštrb duhovnog. Tko na zapadu još potiče na post, crkve su prazne, sakrament ispovjedi gotovo zaboravljen. Gdje su sveci, veliki sveci Francuske, Španjolske ili Njemačke?
Podsjetimo se kako je to bilo nekoliko stoljeća prije dolaska možda i najvećeg među svecima, siromaha Franje iz Asiza.
Od 951. do 1027. je u Italiji djelovao sv. Rajmundo „žarko religiozan duh i karizmatik starokršćanskih razmjera. Njegov životopisac priča o njemu da bi sv. Romualdo najradije bio sav svijet obuhvatio svojim pokorničkim duhom i obratio »u jednu jedinu naseobinu pustinjaka«. Nakon burne mladosti ušao je 972. u samostan S. Apollinare in Classe kod Ravenne, svog rodnog mjesta, da bi okajao tešku krvavu krivnju kojom se njegov otac bio okaljao. Duh te kuće i benediktinska regula nisu mu dostajali. Pošao je u tvrdu školu pustinjaka Marina u šumama kraj Venecije. Odanle pođe u klinijevski reformni samostan Cuxá u Pirinejima; vrati se na kraju kući, da bi pronašao svoj vlastiti ideal ugledajući se na stare pustinjačke oce. U kužnim močvarama kraj Ravenne i vrletima Apenina tražio je samoću za molitvu. Kad bi se od vremena do vremena, obuzet svetom revnošću za Boga i duše, vratio među ljude da bi propovijedao pokoru, opčaravao je svijet svojim žarkim predanjem Bogu i ozbiljnošću svojih riječi. Privukao je i potresao i cara Otona III, Adalberta Praškog i Bruna iz Querfurta. Mnogi su ga mladi ljudi slijedili. Za njih je osnovao Fonte Avellana, Camaldoli i druga naselja; bile su to posebne mješavine eremitstva i cenobitstva; samo početnici su živjeli u zajednici po Benediktovoj reguli; napredni su se smještali oko glavnog samostana u eremitskim naseljima. Iz njegovih samostana proizašli su kasnije najstroži revnitelji za crkvenu reformu. Petar Damjanski (1007—1072), od 1057. kardinal i vođa rimske reformne stranke bio je kamaldolijevac.
U južnoj Italiji U južnoj Italiji djelovao je u to vrijeme s jednakim žarom sv. Nilo (+ 1005), koji je osnovao bazilijanski samostan Grottaferrata kod Rima; u Toskani je sv. Ivan Gualbertus (1073) stvorio u Vallombrosi kod Firence središte duhovne obnove.
I na sjevernoj strani Alpa susrećemo se sada s ozbiljnim reformatorima. Kao putujući propovjednici putovali su Robert iz Abrissela (+ 1117) i Vitalis iz Tiercevillea (+ 1122) kroz Njemačku i Francusku, živjeli su »vita apostolica« i propovijedali pokoru i religioznu obnovu.“
Sv. Bruno Kölnski (1030/35—1101) osnivač je kartuzijanskog reda (1084). Poslije sjajne karijere u reimskoj biskupiji (Reims), gdje je njegov učenik bio kasniji papa Urban II (1088— 1099), povukao se sasvim iz javnog života i osnovao na Velikoj Kartuziji (Grande Chartreuse), vrletnoj gori kraj Grenoblea, s još šestoricom drugova prvu »kartuziju«. Kasnije je podigao u južnoj Italiji, kamo je morao pratiti papu Urbana II, još nekoliko samostana: La Torre u Kalabriji i S. Stefano in Bosco, gdje je 1101. i umro. Šutljivi kartuzijanci, koji su uvijek ostali malobrojni, sačuvali su u sebi molitvom i skrušenjem duh prave religioznosti i unutrašnje snage. I kasni srednji vijek i reformaciju preživjeli su kartuzijanci ne otpadajući od Crkve: »Cartusia numquam reformata, quia numquam deformata« — kaže se za njih.“
„Međutim, nije li uvijek nova težnja za reformom nešto što spada na bit Crkve putnice i na njezino uređenje?
To su već naslutili klinijevci. Još istog tog stoljeća, u kojem je prodorni duh reforme obnovio Zapadnu Crkvu, osjetio se u njihovim vlastitim redovima poticaj na obnovu benediktinskog redovništva. Cisterciti su reformirana grana benediktinskog reda.
Opat Robert iz Molesmea (+ 1111), pod kojim je i Bruno Kölnski započeo, osnovao je 1098. s dvadesetoricom drugova u Citeauxu, na osami, strog benediktinski reformirani samostan. Njegovi nsljednici opati Alberik (1099—1109) i Stjepan Harding (1109—1133) sastaviše pravila (Charta caritatis). U njima je napose istaknuto apostolsko siromaštvo, samotna molitva i stalan, naporan ručni rad. Zabacili su tradicionalni feudalni poredak na samostanskom području osjećajući da on dovodi u opasnost od bogatstva koje je s time obično povezano. Čovjek koji je pomogao da se taj novi ideal ostvari bio je mladi burgundski plemić Bernhard iz Clairvauxa (1090/91 — 1153).
Bernhard je jedna od onih snažnih ličnosti kojoj ljudi nisu mogli odoljeti. Kada je u travnju 1112. pokucao na vrata Citeauxa, doveo je odmah trideset drugova sa sobom. Dao je samostanu snažan poticaj, a novom idealu neslućenu snagu širenja. Već 1115. krene s još 12 redovnika u Clairvaux da bi osnovao novi samostan. Do svršetka svog života podigao je još 68 samostana. U godini njegove smrti, 1153, red je već porastao na 350 samostana; oko godine 1200. brojio ih je 530, a oko 1500. godine čak 700 muških i 900 ženskih samostana. Red je prihvatio ženske zajednice u svoj savez istom pri kraju 12. stoljeća, iako su u to vrijeme pojedini ženski samostani već odavna živjeli po njegovoj reguli (Tart 1132). Naglašavanje ručnog rada i bavljenje poljodjelstvom dali su redu veliko značenje za civilizaciju, u prvom redu za otvaranje i misioniranje Istoka.
Pravi Bernhardov zadatak bio je, međutim, na duhovnom području. Posvećenje i produhovljenje benediktinskog redovništva te religiozna obnova cijele Crkve — to su bili njegovi ciljevi. Sa svih su ga strana pitali za savjet i pomoć, a bio je u stalnoj vezi s papama, carevima i knezovima. Templarima je napisao regulu njihova reda; u papinskom raskolu 1130. njegova je riječ bila odlučna; križarska vojna godine 1147. ostvarena je velikim dijelom zahvaljujući njegovoj propovijedi — naravno, kad je propala, nemilice su ga grdili. Bernharda su nazivali proročištem i vjerskim genijem svoga stoljeća. Bio je velik reformator i teolog. No, uvijek je u prvom redu bio redovnik, svetac i mistik.
I svjetovni je kler bio zahvaćen reformom. Tek su najnovija istraživanja pokazala jasno kako je kanonički reformni pokret 11/12. stoljeća bio snažan i koliko je težio za ostvarenjem istinske kršćanske obnove svećeničkog duha kod svih svjetovnih svećenika.
Reforma je najprije zahvatila članove stolnih i zbornih kaptola. U vrijeme kad je bilo samo malo župa izvan biskupskih sijela, te je većina klera bila okupljena u biskupskoj crkvi ili oko središnjih crkava prvobitnih župa, da bi ondje vršila korsku službu, bilo je pogotovo važno da se za kanonički zbor dobro uredi život. Već je sveti Augustin kao biskup u Hiponu dao klericima koji su s njim zajedno živjeli čvrsto pravilo (kanon = pravilo). Kasnije su taj način života prozvali »ordo canonicus« (kanonički stalež), kao što se »redovnički stalež« zvao »ordo monasticus«. Pri tom je pred očima lebdio kršćanski ideal »vitae communis« po uzoru na apostole. Kanonicima nije bilo zabranjeno da imaju privatni posjed, a redovnicima je bilo zabranjeno. Kanonici uoće nisu polagali redovničke zavjete. No zajednički je život tražio ozbiljno održavanje reda i poslušnost prema vodstvu. Samo tako mogao se ostvariti zadatak: naročito svečano obavljanje službe Božje u stolnoj ili zbornoj crkvi.
Kako su se slobodnije kleričke zajednice lako osipale, to se neprestano javljala potreba reformi. Oko reforma nastojali su i Bonifacije i Karlo Veliki. Godine 768. napisao je biskup u Metzu Hrodegang novu kanoničku regulu. Kapitular iz godine 805. tražio je da sav kler franačkog carstva živi bilo »monastice«, u redovništvu, bilo »canonice«, tj. u kaptolskoj zajednici. Ljudevit Pobožni izdao je godine 816. u Aachenu vlastitu regulu (institutio canonica). Reforma, na žalost, nije dugo trajala: slomila se u vrtlogu rasapa karolinškog carstva. U 9. i 10. stoljeću zajednički posjed stolnih i zbornih crkava razdijeljen je u pojedinačne nadarbine, a vita communis je napuštena.
Grgurovska reforma ponovno je postavila stare zahtjeve. Rimska sinoda održana 1059. pod predsjedavanjem Hildebranda, kasnijeg pape Grgura VII, traži od svih stolnih i zbornih klerika da se odreknu privatnog posjeda i da žive po ustaljenoj reguli. Kanonici koji su se tome pokorili, zvali su se »regularni kanonici« ili »regularna korska gospoda« (Chorherren). Ostale su zvali »svjetovni kanonici«. Reformatori su nastojali da svi članovi zbornih kaptola prihvate Augustinovu regulu. Tek smo u posljednje vrijeme doznali koliko je taj pokret imao uspjeha. Postoje dokazi da je u srednjem vijeku postojalo oko 4500 takvih zbornih kaptola s regularnim kanonicima. Središta bijahu: lateanska korska gospoda, augustinovski kanonici Velikog svetog Bernharda, kongregacija Svetog Viktora u Parizu, korska gospoda Svetog groba u Jeruzalemu, korska gospoda Svetog križa, itd. Svi su oni težili za tim da kler privedu apostolskim idealima onog vremena. Grgurovska reforma ispisala je na svojim zastavama lozinku: posvećenje svjetovnog klera. Njezino ponovno isticanje sakramentalnog svećeništva i njegova položaja u Crkvi pretpostavljalo je unutrašnju obnovu svjetovnih svećenika. Trebalo je da novi dušobrižnici budu urešeni apostolskim siromaštvom i celibatom, poslušnošću prema duhovnim poglavarima, hijerarhijskom crkvenom sviješću, teološkim obrazovanjem i besprijekornim osobnim životom.
Papa Urban II (1088—99), i sam klinijevski redovnik, smatrao je reformu klera važnijom i hitnijom od reforme redovništva. Nadbiskup Konrad I iz Salzburga tražio je oko godine 1140. od svog cjelokupnog klera koji ne pripada ordini monastico da prihvati regulu. I Gerhoh od Reichersberga (+ 1169), revni reformator, nastojao je da augustinovska regula za korsku gospodu bude obvezatna za sav svjetovni kler. Neko je vrijeme izgledalo kao da će pokret zahvatiti sav kler. Najveća i najznamenitija od tih kanoničkih zajednica bio je red premonstrata, koji je osnovao donjorajnski poglavar zborne crkve Norbert von Xanten (1082—1134). Kao mlad plemić, koji je u službi kralja Henrika V imao velike izglede, odbio je 1113, kambrejsku (Cambrai) biskupiju, koju su mu nudili. Godine 1115. odluči odjednom da sav svoj život promijeni. Tražeći nov oblik života prošao je kroz benediktinski reformni samostan Siegburg, a zatim je boravio kod nekog pustinjaka, koji ga je upoznao s time koliko je reforma klera potrebna, i na kraju spozna da se sam mora tom zadatku posvetiti. Kao putujući propovjednik pokore djelovao je nekoliko godina po Francuskoj; spoznao je pri tom još i to da će zablude koje se pukom šire moći samo onda suzbiti ako se s ljudima bude susretao prožet Kristovim siromaštvom. Godine 1120. osnovao je kod Laona samostan Premontre, koji zapravo nije imao biti redovnička, već više kanonička zajednica koja će živjeti po reguli sv. Augustina. Kao naročite zadatke samostana smatrao je posvećenje klera, dušobrižništvo i propovijedanje puku. Preduvjete za to trebao je dati temeljit studij. 1156. brojio je novi red »premonstrata« već više od 100 zajednica. Norbert je osobno radio neumorno: godine 1125. postao je magdeburški nadbiskup. Uskoro je uveo svoje kanonike u svoju nadbiskupiju, a u isto im je vrijeme dao na Istoku područje novih zadaća. Zajedno s cistercitima, premonstrati su kasnije vrlo mnogo pridonijeli u misioniranju i prosvjećivanju zemalja s onu stranu Elbe.
Novi duh reforme obuzeo je i laike u Crkvi. Golemi religiozni uspon izrazio se s jedne strane u križarskom pokretu, a s druge strane u pokretu siromaštva.“ No o tome ćemo u nekom od budućih članaka.
Reforma Crkve uvijek je podrazumijevala neke radikalne poteze. Post, koji je danas gotovo potpuno odbačen čak i na zapovjedane posne dane, budio je u ljudima kroz povijest jednu žrtvu pomoću koje čovjek osjeća dublje, snažnije i moćnije svoju vjeru. Nadalje radikalno siromaštvo će se koje stoljeće kasnije pokazati kao moćno sredstvo u buđenju zanosa svih kršćana tog vremena. Molitva se jedina na neki dostojan način održala do danas. Postoje molitelji i to je dobro ali će i ona opadati u snazi ako se ne jača postom i drugim oblicima žrtve. Te ono što je možda i najpotrebnije zaneseni ljubitelji Krista, kojima sve ostalo, i pokore i žrtve dolaze prirodno iz ljubavi. Nije vrijeme da se sveci skrivaju već da izađu i da pokažu Crkvu kakva uistinu mora biti.
Crkvi je danas možda više nego ikad potrebna reforma, posebno na raskršćanenom Zapadu, ali to nimalo ne ovisi o duhu vremena već o kako smo već rekli „prema stupnju unutrašnjeg žara i dubine kojima će biti življeno nasljedovanje Krista i prihvaćena evanđeoska poruka.
by Dominis
Literatura: AUGUST FRANZEN, PREGLED POVIJESTI CRKVE, KS, Zagreb, 2004.
