Kad je umro Isus Krist? – Nepoznate činjenice
Isus je očekivao i navijestio svoju smrt. Premda svima poznate scene Posljednje večere, Isusove presude i samog mučeništva i smrti te scene ipak skrivaju poneku nepoznatu činjenicu koju ćemo danas prikazati. Za teologe znanstvenike, posebno za bibličare ovo su poprilično poznate stvari dok većine kršćana nikad nije razmišljala o njima. Isus je znao što se događalo prorocima u povijesti, da su svi redom pobijeni. Bio je svjestan činjenice da mu se bliži smrt. Četiri je događaja najavio: Puno će prepatiti, bit će odbačen, umrijet će i uskrsnuti. O uskrsnuću Petar kao da nije čuo, već su ga zarobile misli o patnji i smrti. Kako besmisleno! To se tebi ne može dogoditi! Isus ga naziva sotono, jer na isti mu je način sotona u pustinji nudio blaga ovog svijeta. A tko hoće za mnom neka uzme svoj križ, neka prihvati svoju patnju i neka me slijedi. Jer tko izgubi život spasit će ga. Tu dolazi do izražaja ona najvažnija činjenica koju ljudi često zapostavljaju, važno je spasenje duše, ne broj proživljenih godina.
Uz još nekoliko Isusovih učiteljskih govora dolazimo do posljednje večere za koju po Evanđeljima nije posve sigurno kad se dogodila. „“Dva dana“ (Mk 14,1) prije Pashe Isusovi protivnici smišljaju kako da ga uhvate i pogube. „Prvoga dana”… kad se žrtvovala Pasha” učenici izričito pitaju Isusa gdje želi „blagovati Pashu” (Mk 14,12) da bi pripravili sve što potrebno za tu važnu svečanost. (P. Vidović)“ Sve su pripremili i čim je večera započela Isus izgovara ove čudne riječi: „Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke. (Mk 22,15)“ Možda nikada niste primijetili ali Isus je rekao: „Ovu Pashu.“ Što znači da je te večeri bila Pasha, a nama su čitav život govorili da je Pasha bila u subotu, ta nije li Isus razapet u petak i skinut s križa u petak popodne kako ne bi bio na križu za blagdan. Nisu li se nadalje Židovi ustručavali ući u Pilatove odaje kako se ne bi onečistili prije Pashe.
Nakon posljednje večere Isus i učenici uzišli su na Maslinsku goru. „Tamo su trebali, u toj pashalnoj noći ostati na noćnom pashalnom bdijenju. Tijekom toga bdijenja pojavili su se Isusovi uhititelji (Mk 14,42.43). Odveli su ga ravno, iste noći “velikom svećeniku“ (Mk 14,53). U dvoru (Mk 14,54) velikog svećenika te pashalne noći skupili su se “glavari svećenički i cijelo Vijeće“ (Mk 14,55). Oni predstavljali sud koji je imao jasan cilj: brzim noćnim sudskim postupkom provesti suđenje da bi mogli “pogubiti Isusa“. (Mk 14,55) (P. Vidović)“ I tu se stvara prava zavrzlama koja neće izbjeći oštrom oku bibličara. Po Talmudu sudski se procesi održavaju isključivo danju. Pa otkud sad takvo okupljanje usred noći? Točan je propis od vremena „“nakon jutarnjeg žrtvovanja pa do vremena večernjeg žrtvovanja“ (Talmud, Jer., Sanbedr. 1,19; Talmud, Bab. 10,88). Svaka sudska sjednica koja se odvija “tijekom dana prekida se navečer“ (Mišna, Sanhedr. 4,l). (P. Vidović)“
Druga zanimljiva nepodudarnost je presuda donijeta te iste noći da Isus „zaslužuje smrt“ (Mk 14,64). „Naime, za razne slučaj krivnje presuda se smjela donijeti istoga dana kada je zasjedanje za sve osim presude na smrt. Ona se smjela donijeti tek „sljedećeg dana“ (Mišna, Sanbedr. 4,1). Kroz to vrijeme, do “sljedećeg dana“, članovi suda imali prigodu, “dvojica po dvojica“, još „preispitati cijeli slučaj“ (Mišna, Sanbedr. 5,5). Takva se zahtjevanost tražila jer se od sudaca očekivala puna prisebnost zbog teške odgovornosti koja je stajala pred njima. Baš zbog toga su se morali suzdržavati od obilnijeg “jela i vina“ (Mišna, Sanbedr. 5,5) da ne bi “blagovali nad krvlju“. Na sudskom zasjedanju nipošto istoga, nego sljedećeg dana, kada se predviđala smrtna kazna, svaki se član suda osobno i glasno morao izjasniti o krivnji ili nedužnosti optuženoga (usp. Mišna, Sanhedr. 5,5). Dok je za presudu običnoga kriminalnog slučaja bila dovoljna natpolovična većina od jednoga glasa više, dotle se za smrtnu presuda tražila natpolovična većina od dva glasa više (usp. Mišna, Sanbedr. 4,1). (P. Vidović)
Ne zaboravimo, Isus je istog dana, jer dan kod Židova započinje zalaskom sunca, rekao da je to dan Pashe. Znači da se sve ovo događalo na sam dan Pashe. „Nevjerojatno je, kaže W. Kasper, da su učenici i hramski stražari nosili oružje (usp. Mk 14,43.47) na blagdan Pashe, neobjašnjivo je da bi se Simun Cirenac toga blagdanskog dana vraćao s polja (usp. Mk 15,21 ). Ako su sve trgovine morale biti zatvorene na blagdan Pashe, gdje je J. Arimatejac uspio kupiti platno u koje je zavio Isusovo tijelo za pokop (usp. Mk 15,46)? (P. Vidović)
No Ivan u svom Evanđelju donosi vrijeme posljednje večere: „pred blagdan Pashe (Iv 13,1).“ Ivan bilježi bar tri Pilatova pokušaja da spasi Isusa. Ti Pilatovi pokušaji kako ih donosi sv. Ivan daju i vrijeme odvijanja samog događaja. „Toga jutra naime Židovi nisu htjeli ući u “dvor upraviteljev“. Razlog takvog njihova postupka bio je “da se ne okaljaju, već da mognu blagovati Pashu“ (Iv 18,28). Blagdan Pashe još očito nije počeo, ali je bez sumnje bio sasvim blizu. (P. Vidović)“ Drugi pokušaj da pusti Isusa ili Barabu isto tako donosi vrijeme samog događaja jer su se prijestupnici puštali „O Pashi“ znači „za Vazam“ (Šarić), povodom blagdana Pashe. Očito je da se Pasha tek iščekivala. I treći pokušaj još preciznije ukazuje na vrijeme. Kada je Pilat pritisnut od Židova primoran im ga prepustiti da ga ubiju, a bilo je to „na samu uočnicu Pashe dok je “upravo (bila) priprava za Pashu“ (lv 19,14), i to “oko šeste ure“ (Iv 19,14). (P. Vidović)“ (Dakle oko 12 sati.)
Marko navodi da je Isus pokopan „na dan Priprave, “uvečer“, prije nego je započeo propis subotnjeg odmora, u “predvečerje subote.“ (usp. Mk 15,42) (P. Vidović)“ Luka govori da je još kratko do subote (Lk 23,54), a Ivan donosi riječi farizeja Pilatu da im se pribiju goljeni i skine ih se s križa jer je „priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom.“ (Iv 19,31) Svi evanđelisti govore o Josipu iz Arimateje i navode blizinu groba što je važno jer je subota već „svitala“. Od svega do sada pročitanog čovjek ostaje u nedoumici, da li je Isus zbilja izrekao da je posljednja večera Pasha (dan Pashe) ili kasnije donesene činjenice pobijaju tu činjenicu. Nastavimo tražiti.
Možda nam biblijski arheolog B. Pixner da neko rješenje. On konstatira da je „na Orijentu nošenje vode (Mk 14,13) bilo striktno ženski posao (usp. Post 24,15; Iv 4,28). Međutim, prema Mk 14,13 vodu nosi muškarac. Razlog za to je jednostavan: u “klauzuru“ esenskih celibataraca nije bio dopušten pristup ženama. “Svratište“ s blagovalištem, u kojem se trebala pripremiti Isusova pashalna večera, jest esenska kuća za goste ili dio njihova “samostana“ koji je namijenjen za goste. (P. Vidović)“ Ako je to točno znači da je posljednja večera održana u esenskom ambijentu.
Nakon otkrića Kumranskih spisa postalo je jasno da se u prvom stoljeću židovski narod koristio s dva kalendara solarnim koji je pratio sunce i koji su koristili Eseni i lunarni koji je koristila većina ostalih Židova. Po solarnom kalendaru kojim su se koristili Eseni „15. nisana, dan početka blagdana Pashe, bio uvijek srijedom. (…) Srijeda bi, prema sirijskom spisu, bila dan Isusova uhićenja, a petak dan Isusove smrti. Judeokršćanske zajednice postile i srijedom i petkom, kako propisuje Didahe, jer su ta dva dana predstavljala spomen na Isusovo uhićenje (srijeda) i na njegovu smrt (petak). (P. Vidović)“ Po lunarnom kalendaru te godine Pasha je padala u subotu, a po solarnom je uvijek bila srijedom. „Ako je Isusova posljednja pashalna večera slavljena prema solarnom kalendaru, tj. u utorak navečer, i ako je te iste noći uhićen, bilo je dovoljno vremena do petka popodne za dva sudska zasjedanja, židovsko i rimsko, i ostale događaje koje evanđelisti bilježe u vezi s Isusovim posljednjim danima. Članovi Sinedrija i drugi, koji su se ravnali prema svom lunarnom kalendaru, nisu tijekom tih dana morali upasti u pravne i druge iregularnosti. (P. Vidović)“ Na koncu „Isus je umro dakle u petak, 14. nisana, uoči židovske Pashe. W. Kasper drži da je toga dana, “7. travnja 30. godine, najvjerojatniji datum Isusove smrti“. (P. Vidović)“
I tako smo razriješili pitanje koje je mučilo mnoge teologe kroz povijest. Tek otkriće Kumranskih spisa donijelo je rješenje s dva kalendara i novost koja nije spomenuta u Evanđelju premda se u mnogih bibličara i prije sv. Ivan Krstitelj moguće povezivao s Esenima. Nadalje sada vidimo koliko još toga kriju Evanđelja, a što možda nikada nismo primijetili. Nastavimo tražiti, Biblija je neiscrpan izvor i zasigurno najveća i najvažnija knjiga ikada napisana. Biblija je puna poduka za život i skrivenih i tajanstvenih činjenica. Biblijski su tekstovi oni koje vrijedi čitati i istraživati jer osim što učimo o njoj i događajima Kristova života i njegove smrti i uskrsnuća te tako rastemo u vjeri.
LITERATURA:
Pero Vidović, Biblija danas (1331-5757) 1 (2011); 6-12
Augustin Augustinović, Povijest Isusova, Tebis, Sarajevo, 1984.
