O trodnevnom uskrsnuću – Sv. Ivan Zlatousti
„Predraga braćo, Pavao nam govori: “Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što” (Fil 4, 4-7) Gospodin je uskrsnuo od mrtvih, a zajedno s njime silno mnoštvo svetih. Proslavljajmo ovaj blagdan na mudar i bogougodan način, kako je pisano: “Ovo je dan što ga učini Gospodin: kličimo i radujmo se njemu!” (Ps 118, 24)“[1] Slavimo braćo jer veliki su dani, velik se događaj odigrao na starom Jeruzalemskom groblju, svijet je otkupljen krvlju i preobražen uskrsnućem. On koji je od stvaranja bdio nad nama tog dana, nas koji bijasmo propali po pravednosti, podiže iz carstva mrtvih svojim milosrđem. „Milostivo nam je oprostio sve prijestupe, izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se. Nju on ukloni pribivši je na križ.“ (Kol 2, 13b-14) Zbog toga je dostojno i pravedno da svi kao jedan kažemo: „Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio?“[2] (Ps 116, 12) „Evo zašto se onaj koji udjeljuje život udostojao pretrpjeti grozote u tijelu, eto zašto je pokopan izvor besmrtnosti: kako bi smrtnicima poklonio vječni život!“[3]
„On je došao s neba na zemlju radi napaćena čovjeka, uzeo tijelo u Djevičinu krilu i rodio se kao čovjek. Primio je na sebe čovječje patnje po tijelu podložnu bolima i uništio je tjelesne muke jer je ubitačnu smrt uništio duhom koji nije mogao umrijeti. (…) On je Jaganjac koji nije otvarao usta, Jaganjac ubijen, Jaganjac rođen od divne Majke Marije. On je od stada uzet, na klanje odveden, u predvečerje žrtvovan i po mraku pokopan. Na drvu križa kosti mu nisu polomljene, a pod zemljom mu se tijelo nije raspalo. On je uskrsnuo od mrtvih i iz grobne jame čovjeka je uskrisio.“[4] On je onaj koga tisućljeća čekahu, koga proroci dozivahu. Mesija je ustao iz groba kako bi čovječanstvo moglo ustati iz svojih grobova.
Ako ponekad, usred kakofonije glasova modernog svijeta, pomislimo kako smo nemoćni da navijestimo istinsku poruku evanđelja sjetimo se da je „Uskrsli i proslavljeni Krist izvor naše nade i neće nam uskratiti svoju pomoć da ispuni poslanje koje nam on povjerava.“[5] Jer uistinu „tamo gdje se sve čini mrtvo, sa svih se strana iznenada ponovno javljaju klice uskrsnuća. To je neodoljiva sila. Istina je kako se mnogo puta čini da Bog ne postoji: vidimo nepravde, zla, ravnodušnosti i okrutnosti koje ne jenjavaju. No isto je tako sigurno da usred tame počinje uvijek nicati nešto novo, koje prije ili poslije daje plod. Na opustošenom i naizgled beživotnom tlu ponovno se javlja život, uporno i nepobjedivo. Koliko god da se činilo kako vlada posvemašnja tama, dobro se uvijek ponovno javlja i širi se.“[6] To je bitna poruka uskrsnuća, dobro će pobijediti.
On „nije o svojemu prvom dolasku došao kazniti one koji ne vjeruju, nego je po svojoj dobrohotnosti i strpljivosti htio privesti k istini one koji bijahu zalutali.“[7] Tako se Gospodin u svo vrijeme odnosio prema ljudima, tako je i danas u vremenu nadirućeg ateizma. 26. svibnja 1977. u časopisu New Scientist je napisano: „Još uvijek prevladava laičko gledište da su znanstvenici uspjeli ‘pobiti’ religiju. Polazeći od tog gledišta, obično se smatra da znanstvenici ne bi trebali biti vjernici, da je Darwin zabio posljednji čavao u Božji lijes i da je otada niz znanstvenih i tehnoloških izuma isključio bilo kakvu mogućnost uskrsnuća. To je gledište posve pogrešno.“[8] Neki noviji filozofi reći će da „većina ljudi viče da je naše vreme ateističko: ono je nihilističko, otvoreno nihilističko. Kakva je razlika? Europski nihilizam – onaj koji je Nitzche tako dobro dijagnosticirao… – pretpostavlja kraj jednog univerzuma i teškoću pred dolaskom drugog. Prelazno razdoblje, pomutnja u identitetu između dvije vizije svijeta: židovsko-krišćanske i druge, još neimenovane.“[9] No vjerojatno je istina negdje između, kršćanskoj kulturi suprotstavlja se ateističko-nihilistički pogled na svijet, pogled iskrivljene nade, pogled okrenut svijetu, a ne vječnim i neprolaznim vrijednostima. No „gubeći Boga na kraju se izgubi i ateizam.“[10] Zato je poruka uskrsnuća tako bitna, ona nudi smisao, ljudskom umu teško shvatljiva ali ipak neodoljivo privlačna. Ako je Krist uskrsnuo od mrtvih i naš život dobiva drugačiju dimenziju. Ateističko-nihilistički pogled jenjava jer nada je duboko ukorijenjena u dubini ljudske biti i svatko se barem ponekad našao u situaciji da čezne za vječnim životom, za novim susretom s pokojnima ili potpunim oslobođenjem od patnje. Krist je zato došao, da sve privuče k sebi. (Iv 12, 32) „Židovi su ga vrijeđali i govorili mu: “Zloduha imaš!” (Iv 7, 20), a Gospodin je, budući da je prepun dobrote, izgonio zloduhe iz ljudi. Židovi su pljuvali Spasitelju u lice, a on je liječio njihove slijepce; Židovi kamenovahu Krista, a Krist je podario njihovim hromima zdravlje kako bi mogli i trčati; u konačnici posvema, sve do kraja, obasuo ih je raznoraznim dobročinstvima, njih koji su patili od raznih neprilika – njima, onim nezahvalnim i zlim ljudima, uzvratio je dobrim na zlo; dok je tako strpljivo podnosio pogrđivanje, možda je izgledao prijezira vrijedno i slabo, on, kojemu anđeli služe kao njegovi pratioci. Isto tako, Kralj slave odveden je na križ i u smrt, drvom je križa udaren onaj kojega hvale kerubini i serafi, kojemu se klanjaju sve sile i anđeli; sve je to blago podnio i pretrpio, dajući nam primjer, postajući nam tako učiteljem blagosti. Stoga smo, dakle, i mi dužni dragovoljno podnositi prijetnje opakih ljudi.“[11] Da, dao nam je primjer blagosti. Najbolji od svih ljudi i među svim tuđim nazovi-bogovima ne bijaše ni jednoga koji bi takva što učinio.
„Bože moj! Bože moj! Ti si tako dobar!!! Oh! Da, ti si tako dobar! Ja to znam…“[12] Bile su jedne od posljednjih riječi svete Terezije od Djeteta Isusa, svetice naših dana, koje je izrekla na samrtnoj postelji. Bog je dobar, tako dobar, i unatoč svim našim lutanjima po stranim zemljama on nas oduvijek dočekuje raširenih ruku i poziva nas u svoj dom, ispunjen ljubavlju i radošću zbog našeg povratka. Zbilja Bog je tako dobar, pa unatoč zasluženim kaznama ne uzvraća udarcima. Ne prijeti, ne prokazuje. On strpljivo šuti, u tišini koja viče! On ne sudi već spašava. (Iv 12, 47) Velika je to radost za pali svijet, velika sreća za nesretnike ovog svijeta. Zbilja „velik si, Gospodine, i hvale dostojan veoma; (Ps 145, 3) velika je tvoja snaga, i mudrosti tvojoj nema mjere. (Ps 147, 5) I hvaliti te želi čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja, čovjek koji svuda sa sobom nosi svoju smrtnost, koji nosi sa sobom svjedočanstvo svoga grijeha i svjedočanstvo da se oholima protiviš. (Jak 4, 6; 1 Pt 5, 5) Pa ipak te želi hvaliti čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja. Ti ga potičeš da traži radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“[13] Mir i u tjeskobnim trenucima donosi samo onaj koji je patio više od nas. Samo onaj koji svojim svjedočanstvom može posvjedočiti da ga unatoč svoj muci i razapinjanju Bog nikada nije prestao ljubiti. Onaj koji je prešao milju u našim cipelama bdijući s nama i bivajući uz nas. Da, mnoštvo ljudi prolazi kroz vremena boli i patnje, mnogi osjećaju krivnju i grizu se u nutrini tražeći izlaz ali prečesto kucajući i zazivajući pred krivim vratima, pred vratima nekih tuđih domova. „I kliče prorok: Dokle ćete biti tvrda srca? Zašto ljubite ispraznost i tražite laž? A znajte da je Gospodin uzvisio Sveca svoga! (Usp. Ps 4, 3) Dovikuje: Dokle ćete?, dovikuje: Znajte!, a ja tako dugo nisam znao, nego sam ljubio ispraznost i tražio laž, i zato sam čuo i uzdrhtao, jer je to rečeno takvima kakav znam da sam bio ja. U onim utvarama, naime, koje sam držao za istinu bijaše ispraznost i laž. I mnogo sam vikao teško i glasno u boli svoga sjećanja. O da su te krikove čuli oni koji sve do sada ljube ispraznost i traže laž! Možda bi se smeli i izbljuvali onu zabludu, a ti bi ih uslišao kad bi zavapili tebi, jer je pravom smrću tijela umro za nas onaj koji kod tebe posreduje za nas. (Rim 8, 34) (…) Ondje naime gdje sam se srdio na sebe, u nutrini svojoj, gdje sam bio satrt, gdje sam žrtvovao koljući kao žrtvu staroga čovjeka u sebi i započeo razmišljati o svojoj obnovi, uzdajući se u tebe, tu sam počeo osjećati tvoju slatkoću i ti si ulio radost u moje srce.
by Dominis
[1] Fabrice Hadjadj, Uskrsnuće upute za uporabu, Verbum, Split, 2017., str. 113-114
[2] Isto. str. 114
[3] Isto. str. 114-115
[4] Sv. Ćiril Aleksandrijski, Iz Tumačenja o Ivanovu evanđelju svetoga Ćirila Aleksandrijskoga, biskupa, https://blog.dnevnik.hr/smirjam/2011/04/1629178492/uskrsnu-isus-doista.html, (15. 3. 2019.)
[5] Papa Franjo, Evangelii gaudium, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2014., br. 275
[6] Isto. br. 276
[7] Sv. Ivan Zlatousti, Govori i homilije o strpljivosti, uskrsnuću i pashalnom otajstvu Kristovu, Verbum, Split, 2018., str. 116
[8] New Scientist, 26. svibnja 1977., str. 478
[9] Michel Onfray, Moć postojanja, Rad, 2007., str. 85.
[10] Fabrice Hadjadj, Uskrsnuće upute za uporabu, Verbum, Split, 2017., str. 39
[11] Sv. Ivan Zlatousti, Govori i homilije o strpljivosti, uskrsnuću i pashalnom otajstvu Kristovu, Verbum, Split, 2018., str. 116
[12] Terezija od djeteta Isusa, Povijest jedne duše, Glas Koncila, Zagreb, 2011., str. 260
[13] Sv. Aurelije Augustin, Ispovijesti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1973., str. 7
[14] Isto. str. 187
