Razočarani kapetan Hrvatskog broda – Piše: dr.sc. Tihomir Rajčić
U ozračju hrvatskoga europejstva kako se ono u to vrijeme njegovalo, krajem 19. stoljeća moralno se i politički oblikovao mladi splitski doktor prava Ante Trumbić, kojeg su njegovi sugrađani od milja zvali “naš dotur” jer je, slično kao i Hajduk, bio “dite puka”, odnosno izdanak hrvatskih težaka iz Splita
Kad je 18. studenoga 1938. tijekom priprema za kampanju za parlamentarne izbore umro Ante Trumbić, taj poznati političar ovaj je svijet napustio čistih ruku. Zato je Split svom voljenom sinu, koji je godinama bio u vrhu europske politike, priredio veličanstven sprovod i dao mu posljednje počivalište u prekrasnom klaustru samostana sv. Frane na Rivi.
Pored ove moralne baštine, Ante Trumbić ostavio nam je i vrlo važnu državotvornu oporuku. Naime, svjestan toga da je službeni Beograd do krajnjih granica zlorabio staru hrvatsku iluziju o nacionalnom jedinstvu Južnih Slavena, Trumbić je dvije godine prije smrti Hrvate pozvao da se vrate svom stoljetnom ustavnom temelju hrvatskog državnog prava. U pozadini ovog poziva je u javnosti zanemarena činjenica da je Trumbić u političkom, društvenom i kulturnom smislu bio učenik Oca domovine Ante Starčevića i njegova hrvatskoga europejstva.
Naime, od kada su školski udžbenici Antu Starčevića sveli na neznatnu bilješku, mnogi hrvatski naraštaji ne znaju da je Otac domovine težio za stvaranjem samostalne Hrvatske sazdane na temeljima francuskih, britanskih i američkih liberalno-demokratskih iskusta va, na tradicijama stoljetne hrvatske državne ustavnosti.
Bog i Hrvati
Ova je vizija sažeta u klasičnoj starčevićan skoj krilatici “Bog i Hrvati”, koja nas i danas uči kako pod Božjim nebom u samostalnoj Hr vatskoj vlast treba proizlaziti iz naroda shvaće nog kao zajednica slobodnih građana, a ne iz ruku cara, kralja ili nedodirljivog velikog vođe. U ozračju ovakvog hrvatskoga europejstva, krajem 19. stoljeća moralno se i politički obliko vao mladi splitski doktor prava Ante Trumbić, kojeg su njegovi sugrađani od milja zvali “naš dotur” jer je, slično kao i Hajduk, bio “dite pu ka”, odnosno izdanak hrvatskih težaka iz Splita.
Ante Trumbić rodio se 17. svibnja 1864. godine u obitelji skromnih težaka koji su bili podrijetlom iz drevne Poljičke kneževine. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu koji je u godini njegove mature na Klasičnoj gimnaziji 1882. doživio političko pohrvaćenje. Nakon mature marljivi školarac Ante otišao je studirati pravo na Sveučilište u Zagrebu. Svjestan činjenice da je u tada podijeljenom Hrvatskom Kraljevstvu za odvjetničku službu u Dalmaciji bila važna austrijska diploma, Trumbić je studij nastavio u Beču, a zatim u Grazu, gdje je 1886. diplomirao, da bi četiri godine kasnije stekao doktorat prava.
Tijekom studija Trumbić je pozorno pratio politiku u podijeljenoj domovini pa je, kako je to kasnije napisao Miroslav Krleža, početkom 20. stoljeća postao kapetan hrvatskoga političkoga broda koji je okrenuo prema tzv. novom kursu, odnosno oživljavanju stare hrvatske iluzije o jedinstvu Južnih Slavena.
Ante Trumbić (1864-1938)
Za razliku od brojnih Hrvata koji se i danas klanjaju jugoslavenskim političkim ikonama, Trumbić i njegov najbliži suradnik, sin stare Dubrovačke Republike Frano Supilo, čitavu su stvar gledali vrlo pragmatično. Cilj im je bio prisiliti carski Beč da ostvari svoju ustavnu obvezu ujedinjenja hrvatskih pokrajina koje su na papiru činile Hrvatsko Kraljevstvo, ali koje je u stvarnosti bilo raskomadano na više dijelova. Ključ svega bilo je ujedinjenje Dalmacije kojom je izravno upravljala vlada u Beču i Banske Hrvatske kojom je teškom rukom upravljala vlada u Budimpešti.
Pragmatično jugoslavenstvo
Poznatom Riječkom rezolucijom iz 1905. Trumbić i Supilo pokrenuli su pragmatično okupljanje svih hrvatskih, ali i južnoslavenskih političkih snaga u Austro-Ugarskoj, želeći stvoriti jedinstven politički blok i odlučno zakucati na vrata cara Franje Josipa I.
Uz to, htjeli su izboriti što veću financijsku samostalnost ujedinjene Hrvatske te osigurati veću razinu demokracije u njezinu političkom životu. Na ruku im je išao ozbiljan sukob Beča i Budimpešte u kojemu je car Franjo Josip jednom čak i posegnuo za vojskom kako bi pacificirao neposlušni i secesionistički parlament u Budimpešti.
U pozadini ovakvog strateškoga preslagivanja, Trumbić se u domovini suočio s tradicionalno fragmentiranom hrvatskom politikom u kojoj su važnu ulogu igrali snažna ideološka zanesenost, osobne taštine, ali slavoljubivo st i koristoljubivost pojedinaca.
Današnjoj hrvatskoj publici sasvim je nepoznato Trumbićevo pragmatično pogađanje sa Srpskom narodnom strankom u Dalmaciji, čije vođe nikako nisu prihvaćali status manjine u ujedinjenoj Hrvatskoj, nego su manje-više otvoreno gledali prema Beogradu kao središtu srpskog ujedinjenja. Iako su dalmatinski srpski političari na koncu popustili, Trumbić je bio vrlo oprezan.
U jednoj povjerljivoj bilješci iz 1905., koja se čuva u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu, on je konstatirao da treba voditi računa da srpski političari ne zlorabe normalna manjinska prava za izgradnju srpske državnosti na hrvatskom državnom području. Kada se znade sve ovo, ne treba čuditi što je politika “novog kursa” imala svoje opasno naličje.
Pašićev opasni koncept
Naime, iako je načelno prihvatila okvir hrvatske države, srpska politika u Dalmaciji nije se odrekla zamisli o etničkom srpstvu Dubrovnika, Boke kotorske, koja je tada bila u sastavu Dalmacije, ali i Bosne i Hercegovine.
Još opasnije naličje “novog kursa” predstavlja pogled iz Beograda gdje je srbijanski državni vrh nastojao ostvariti strateški cilj sažet u riječima “oslobođenja srpstva”. Što se Hrvatske tiče, najopasniji je bio koncept Nikole Pašića koji je nakon 1903. oblikovao srbijansku politiku i koji je smatrao da u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini živi srpsko-hrvatski narod koji je upućen na Srbiju, što je značilo da stvaranje samostalne Hrvatske ne dolaze u obzir.
Još je opasnije bilo Trumbićevo djelovanje na pozornici Europe u doba I. svjetskoga rata. U trenutku izbijanja I. svjetskoga rata, Ante Trumbić postao je politički emigrant koji je odlučio srušiti Austro-Ugarsku i osloboditi Hrvatsku. Ipak, vrlo brzo se mora suočiti sa zloglasnim Londonskim ugovorom iz 1915. kojim su Italija i Srbija, uz privolu Velike Britanije, Rusije i Francuske, tajno podijelile hrvatsku obalu Jadrana, pri čemu je Srbija prešutno dobila Slavoniju i Bo snu i Hercegovinu. Iako su u britanskom vladinu vrhu bili svjesni da je riječ o nepravdi jer su znali da Hrvatska i Bosna i Hercegovina čine prirodnu političko-zemljopisnu cjelinu, ratna situacija zahtijevala je da se na prvo mjesto stave ciljevi
Italije i Srbije koje su bile britanske saveznice. U ovakvoj situaciji Ante Trumbić je sve jače igrao na kartu Jugoslavije iako je bio vrlo uvrijeđen držanjem srbijanske vlade koja mu se iza leđa pogađala oko hrvatske obale Jadrana s Italijom. Zato je, nakon burnog političkoga raskida s Franom Supilom, Trumbić kao predstavnik Jugoslavenskog odbora, sa srbijanskim premijerom Nikolom Pašićem, na Krfu 1917. godine dogovorio osnivanje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) s dinastijom Karađorđević na čelu.
Trumbićeva nastojanja da buduću državu definira kao federaciju u kojoj bi bila sačuva na hrvatska državnost Nikola Pašić je jednostavno ignorirao. Usporedo s tim, Trumbić je, u suradnji s britanskim i talijanskim obavještajcima, stvarao antihabsburšku jugoslavensku propagandu koju je nastojao formulirati kao hrvatsku nacionalno-oslobodilačku ideologiju.
Sramotni Rapalski ugovor
Ipak, Jugoslavija se vrlo brzo pokazala kao razočaranje. Naime, Jugoslavija je od početka bila u suprotnosti s temeljenim idejama Trumbićeva učitelja Ante Starčevića jer nije stvorena demokratski izraženom narodnom voljom, nego vladarskim proglasom srbijanskoga regenta Aleksandra Karađorđevića od 1. prosinca 1918. godine.
Osim što je u novoj državi Hrvatska službeno ukinuta, Ante Trumbić je kao ministar vanjskih poslova nove države doživio najdublje razočaranje svoga života. Naime, 12. studenog 1920. u ranim jutarnjim satima stavio je svoj potpis na Rapalski ugovor koji je značio veliki gubitak n a hrvatskoj obali Jadrana.
Trumbić je kao uvjereni starčevićanac prihvatio jugoslavenstvo da bi spasio Hrvatsku od imperijalnoga grabeža. Pod pritiskom Britanaca i Francuza morao je njihovoj saveznici Italiji prepustiti Istru, grad Zadar, otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu te određena slovenska područja. Uz to, morao je pristati na diplomatsku smicalicu po kojoj je grad Rijeka proglašen posebnom državom, čije je pripajanje Italiji vlada u Beogradu priznala četiri godine kasnije.
Kao uvjereni starčevićanac koji je prihvatio jugoslavenstvo da bi spasio Hrvatsku od tuđinskog imperijalnoga grabeža, morao je postupiti protiv svog hrvatskog političkog srca i prihvatiti europski diplomatski “razum”. Naime, pod pritiskom Britanaca i Francuza morao je njihovoj saveznici Italiji prepustiti Istru, grad Zadar, otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu te određena slovenska područja. Uz to, morao je pristati na diplomatsku smicalicu po kojoj je grad Rijeka proglašen posebnom državom, čije je pripajanje Italiji vlada u Beogradu priznala četiri godine kasnije.
Politički gubitak države, teritorijalni gubitak n a Jadranu te svemoć i korumpiranost beogradske političke elite Trumbića su pretvorili u protivnika države koju je stvarao. Svoje razočaranje Jugoslavijom Trumbić je najslikovitije izrazio šest godina prije smrti 1932., ustvrdivši u britanskome listu Mancheter Gardian kako se Srbija nametnula kao politički hegemon koji je Hrvatskoj donio “turski sustav spahije i raje”, odnosno da Srbija “devastira naše zemlje, uništava u njim a pravni red”.
Trumbić i državnost
Opisujući beogradsku političku elitu kao dvolične orijentalce, Trumbić je naglasio kako u pozadini čitave stvari stoji politički i financijski grabež usmjeren n a to da Hrvatska i Južni Slaveni s vremenom postanu svojevrsna kolonija Srbije.
Kada se znade sve ovo, može se reći da je za Antu Trumbića bila sretna okolnost što je ovaj svijet napustio prije tragedije koju nam je donio II. svjetski rat. Naime, upitno je bi li totalitarni režim i koje smo ima li nakon 1941. blagonaklono gledali na čovjeka koji se u poznim godinama vratio liberalno-demokratskom državotvorstvu svoga učitelja Ante Starčevića.
Zato je Trumbićeva baština za nas danas važno sjećanje na kojem možemo graditi hrvatsku budućnost.
Gledano iz perspektive današnje Hrvatske, vrlo je poučno što je Ante Trumbić bio pučanin koji se svojim radom i upornošću uzdigao do svjetala europske političke pozornice. Poučno je i njegovo osobno poštenje koje i danas može biti uzor svima koji se bave politikom. Uza sve ovo nikako ne smijemo zaboraviti ono što nam dandanas valja im ati na umu, a to je da su Trumbić i Hrvatska u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća prošli kroz vojnu, političku i diplomatsku Golgotu koja se, nažalost, nastavila i kasnije.
Zbog svega ovog valja vrlo ozbiljno shvatiti Trumbićevo upozorenje koje je zapisao dvije godine prije smrti, kako nove naraštaje valja odgajati u duhu stoljetnih tradicija hrvatske državnosti. Ovo je to važnije što su Izvorišne osnove Hrvatskog ustava iz 1990. napisane da bi podsjećale na naše obveze koje je pred nas prije skoro devet desetljeća stavio Ante Trumbić.
Trumbić je bio pučanin koji se svojim radom i upornošću uzdigao do svjetala europske političke pozornice. Poučno je i njegovo osobno poštenje koje i danas može biti uzor svima koji se bave politikom. Uza sve ovo nikako ne smijemo zaboraviti ono što nam dandanas valja imati na umu, da su Trumbići Hrvatska u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća prošli kroz vojnu, političku i diplomatsku Golgotu.
Miroslav Krleža u dnevniku iz 1967. piše sljedeće: »… kad se bude netko primio da piše hrvatsku političku historiju, neka ne zaboravi da u galeriji naših političara od Četrdesetosme pa do Šestog januara Trumbićev lik predstavlja kapetana našeg političkog broda koji nije izgubio dostojanstvo ni pošto je potonuo«.
Dodajmo da u uvodu knjige ”Nikada više Jugoslavija: Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.–1945.)” povjesničar Stipe Kljaić piše:
»Posebno su zanimljivi Ante Trumbić […] i Filip Lukas […], predvodnici političkoga i intelektualnoga života podrijetlom iz Dalmacije, koji su najprije bili zaokupljeni jugoslavenskom idejom, a poslije su se u svom djelovanju posve vratili potrebi izgradnje samostalne hrvatske države. Tako je Trumbić, jedan od utemeljitelja poslijeratne Jugoslavije, dočekao svoju smrt 1938. u uvjerenju da sa Srbima nema nagodbe i da je jedini izlaz samostalna hrvatska država, […]«
Nastavlja se….
Slike: Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. www.enciklopedija.hr/
