U Splitu prikazan film “Hrvatski mučenici” redatelja Jakova Sedlara
U organizaciji Hrvatske udruge Benedikt i ogranka Matice hrvatske u Splitu, u utorak, 18. ožujka 2025., u punoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, prikazan je film “Hrvatski mučenici” redatelja Jakova Sedlara.
Prije početka filma, redatelj se obratio svim prisutnima s nekoliko prigodnih riječi. Osvrnuo se na nastanak filma, koji seže do 1984. godine, kada su inicijatori projekta bili kardinal Franjo Kuharić i Ilija Letica. U Jugoslaviji izrada ovakvog filma nije bila moguća, zbog čega je film realiziran tek nedavno, na inicijativu kćeri prvog inicijatora, gospodina Letice.
U uvodnom dijelu filma upoznajemo se s društveno-političkim ozračjem u Jugoslaviji. Komunističkom režimu, prožetom ateizmom i znatnim brojem pučanstva srpske narodnosti, Katolička crkva i njezini svećenici, kao i Hrvatska država, bili su trn u oku.
Već 27. srpnja 1941. Srbi započinju s terorom na jugoistoku Like. U stravičnom pokolju u Krnjeuši, župnika Krešimira Barišića režu noževima, osljepljuju i bacaju u oganj goruće crkve.U Bosanskom Grahovu službu župnika obnašao je vlč. Juraj Gospodnetić. O njegovoj smrti u filmu svjedoči časna sestra Kata Sarić. Srpski teroristi vlč. Gospodnetića odvode u Grahovo, gdje ga 15 dana tuku. Nakon toga odvode ga u šumu, gdje ga nabijaju na kolac i peku na ražnju.
Iz Knina su se prema Drvaru vraćali vjernici, predvođeni župnikom Waldemarom Nestorom. Četnici ulaze u njihov vlak na željezničkoj postaji, gdje odrubljuju glavu župniku. Zatim uzimaju njegovu glavu i nose je naokolo s natpisom “Tako se četnici osvećuju”. U Palama kod Sarajeva, u prosincu 1941., četnici provaljuju u samostan časnih sestara Kćeri Božje ljubavi i odvode pet sestara u vojarnu. Tamo ih muče, a kako bi izbjegle silovanje, sestre skaču kroz prozor. Zbog toga su bile teško ozlijeđene te ih četnici usmrćuju noževima i toljagama te bacaju u Drinu. Tom događaju svjedočio je dječak koji će kasnije postati svećenik te proći dugogodišnje torture u komunističkim zatvorima. Njegovo ime je don Anto Baković.
U samostalnoj Hrvatskoj državi don Anto Baković objavljuje knjigu “Hrvatski martirologij XX. stoljeća”, koja sadrži životopise 663 hrvatska mučenika i mučenice za vjeru.
S Talijanima u to doba surađuju i četnici. Mnogi mladići, pred talijanskim i četničkim terorom, odlaze u partizane, gdje će biti rabljeni kao topovsko meso u sljedećim godinama. Talijani, četnici i komunisti odgovorni su za niz zločina na Mljetu, Braču i osobito na Hvaru. Ni grkokatolički svećenici nisu bili pošteđeni. U Srijemu je na ražnju ispečen Pavao Gvozdanović iz Križevačke eparhije.
Ustaški režim odgovoran je za progon slovenskih svećenika koji su bili protjerani od Nijemaca iz okupirane Slovenije. Nekolicina njih zamjerila se ustaškim vlastima te su poslani u Jasenovac, gdje su stradali. Taj je čin oštro kritizirao zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.
Velika se tragedija dogodila u Kaštel Sućurcu kada su saveznički zrakoplovi bombardirali crkvu u kojoj se upravo služila misa, potpuno je razorili i ubili 95 vjernika zajedno sa župnikom.
Komunisti odvode osam svećenika i redovnika na otočić Daksu, gdje ih strijeljaju i bacaju u jamu. Među svećenicima je i poznati isusovac Petar Perica, autor pjesama “Rajska Djevo, Kraljice Hrvata” i “Do nebesa nek se ori”. Partizani provaljuju u franjevački samostan u Širokom Brijegu, okupljaju 12 redovnika i odvode ih u podzemno sklonište, gdje ih muče i spaljuju. Ovaj obračun osobno je zapovjedio Tito, a naknadna propaganda prikazuje samostan kao utvrdu iz koje se pucalo, odnosno kao ustaško gnijezdo.
U svibnja 1945., gotovo pola milijuna ljudi uputilo se prema Austriji, očekujući spas u zoni pod nadzorom Engleza, koji prijevarom razoružavaju Hrvate na Bleiburškom polju i tako bespomoćne izručuju jugoslavenskoj vojsci. U Sloveniji i na Križnim putovima odvija se najveća tragedija u hrvatskoj povijesti – genocid nad hrvatskim narodom. Među stotinama tisuća ubijenih su i svećenici. U Zagrebu komunisti iznose ranjenike iz bolnica i bacaju ih u jame. U jamama završavaju i mnoge časne sestre iz Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog. Sestre milosrdnice u zagrebačkoj Vinogradskoj bolnici za vrijeme NDH spašavaju velik broj Židova u stalnom dosluhu s nadbiskupom Stepincem.
U montiranim sudskim postupcima, osim katoličkih svećenika, osuđeni su i biskup evangeličke crkve Filip Pop (protestant), zagrebački muftija Ismet Muftić (musliman) i patrijarh Hrvatske pravoslavne crkve Germogen Maksimov. Svi su osuđeni na smrt, a neki su prije smrti vučeni zagrebačkim ulicama. Dogodila su se i dva pokušaja atentata na Franju Kuharića, budućeg zagrebačkog nadbiskupa, ali oba su bila neuspješna.
Za vrijeme masovnih komunističkih ubojstava, zagrebački kardinal Alojzije Stepinac neumorno šalje pisma Titu i žali se na položaj Hrvata i Katoličke crkve. Tito Stepinčeva pisma zanemaruje te mu šalje zahtjev da Crkvu u Hrvata odvoji od Rima. Stepinac taj zahtjev, naravno, odbija, zbog čega Tito pokreće montirani sudski postupak protiv njega. Stepinac je osuđen na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od 5 godina, premda su optužbe protiv njega bile nedokazive. Dok je bio u zatvoru, Stepinac je trovan arsenom. Nakon njegove smrti, srce mu je spaljeno u podrumu UDBA-e.
U Zagrebu je komunistima posebno sumnjiv franjevački samostan Majke Božje Lurdske. Unatoč svim nastojanjima, OZNA, kasnije preimenovana u UDBA-u, ne može im dokazati krivnju, pa u obližnjoj tvornici pripadnici UDBA-e izazivaju eksploziju za što optužuju franjevce. Zbog toga ih uhićuju i okrutno muče.
U filmu biskup sisački, mons. dr. Vlado Košić, objašnjava da se Crkvu doživljavalo kao jedinog organiziranog suparnika. Budući da Crkva nije dijelila stav bezboštva i marksističke ideje, stalno je bila pod povećalom. Crkva je bila progonjena, a sve što su vlasti zamjerile svećenicima morali su izmisliti. Progon kakav je Crkva doživjela u XX. stoljeću nije doživjela od rimskih vremena. U novije vrijeme sve se čini da se to zaboravi.
Krajem 80-ih godina XX. stoljeća hrvatski narod teži stvaranju samostalne države Hrvatske. Umjesto mirnog razlaza, Jugoslavija umire u krvi. Srbija i dio Srba koji žive u Hrvatskoj, kao i srbizirana JNA, žele ostvariti plan o tzv. Velikoj Srbiji. Osvajaju gotovo trećinu Hrvatske, ali branitelji uspijevaju zaustaviti neprijateljske progone. Iz pepela se stvara Hrvatska vojska, koja na kraju oslobađa dijelove zaposjednutog teritorija. Ni Domovinski rat ne prolazi bez svećeničkih žrtava. Ubojstva svećenika prelaze i u XXI. stoljeće – Srbi su u Bosanskoj Gradišci 2004. godine ubili svećenika.
Nijedna komunistička zemlja u XX. stoljeću nije imala više katoličkih mučenika od Hrvatske. U Njemačkoj je stradalo 330 svećenika, u Sloveniji 220, u Albaniji 67, u Češkoj oko 20, u Slovačkoj 14, a u Mađarskoj oko 10. U Hrvatskoj je stradalo više svećenika nego u svim ostalim komunističkim zemljama zajedno – čak 663 mučenika iz XX. stoljeća.
Papa Ivan Pavao II. 1998. godine u Mariji Bistrici proglašava blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Za vrijeme pontifikata Benedikta XVI. blaženima su proglašene Drinske mučenice i vlč. Miroslav Bulešić. Na oltar su podignuti i Serafin Kodić Glasnović te don Anton Muzić. Hercegovačka franjevačka provincija već godinama radi na proglašenju blaženima fra Lea Petrovića i 65 braće franjevaca. U odjavnoj špici filma prikazane su fotografije i imena 663 svećenika, časnih sestara, bogoslova i sjemeništaraca koji su svojom krvlju zabilježili povijest svoga naroda i povijest svoje Crkve.
