Jučer, 1. veljače 2026. godine, u Zagrebu, na Trgu bana Jelačića, upriličen je veličanstven doček Hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji nakon osvajanja medalje na Europskom prvenstvu. Istrčala je jedna divna mladost koja je to zaslužila! Ukrašeni hrvatskim zastavama, zagrlili su cijelu Hrvatsku, a druga mladost ih je oduševljeno dočekala. Žao mi je što nisam bila ondje, nego pred televizorom, prateći događaj, ispunjena ponosom i uspomenama.
Pripadam generaciji hrvatskih proljećara, generaciji koja je 1971. godine na istom tom mjestu pjevala „Vilu Velebita“, „Ustani, bane“ i druge, u tadašnjem komunističkom režimu zabranjene domoljubne pjesme. Nama, mladim sveučilištarcima, pridruživali su se stariji građani Zagreba. Pjevali smo zajedno, zagrljeni, dok nas milicija ne bi rastjerala pendrecima. I tako svaku večer, dok nas nisu pohapsili i izbatinali.
Tisuće generacija sada ne spava… Uz zagrljaje upućene rukometašima, ušuškani u hrvatskim njedrima stoje i drugi naši sportaši koji su hrvatske insignije pronosili svijetom, povezujući svoja svjetska postignuća s hrvatskom pripadnošću. Uz njih, u našoj zaljubljenosti u Domovinu, stoje i naši umjetnici – velikani pera i kista, glazbe i uma. Brojna su to svjedočanstva pripadnosti i vjernosti korijenima.
Posebni otkucaji hrvatskoga vatrenog srca pripadaju herojima Domovinskog rata, koji su svoje živote, odricanja i bol utkali u današnju slobodu. „Mi nismo umrli, samo smo hrvatsku zemlju zagrlili“, poručuju nam sa spomenika u Bogdanovcima. Zagrlili su nas po cijenu vlastitoga života. Prijatelji, često mislim na vas…
Sve je to bilo utkano u svaki udisaj nazočnih na dočeku rukometnih vitezova i ljudina koji su prebrodili Scile i Haribde, vrativši se s lovorom na glavi, kao i svih onih koji su uživali prateći izravan prijenos dočeka s Trga bana Jelačića u Zagrebu.
Bože moj, lijepo li je moći voljeti, jer prava ljubav nikada ne može biti posramljena niti poražena. Hrvatsku se može voljeti iz slobode, a ne po zapovijedi ili pravničkim smicalicama.
Narod će uvijek prepoznati i stati uz one koji mu to dopuštaju. „Ne bojte se“, poručio nam je veliki hrvatski prijatelj Ivan Pavao II.
Da je u onima koji su htjeli onemogućiti taj spontani iskaz hrvatskoga ponosa, domoljublja i zahvalnosti bilo imalo dobre volje, pridružili bi se radosti svoga naroda, posebno njegove mladosti. Kao nedavno na Hipodromu, tako i jučer na Trgu, u hrvatskoj metropoli, upravo je mladost pokazala vrijednost zajedništva i najbolja je jamčevina naše budućnosti. Pokazali su da je Zagreb glavni grad svih Hrvata, baš kao što su naši rukometni i drugi velikani iz cijele Hrvatske. I da nije ničija prćija, nego naš!
Jer što je Zagreb – da parafraziram Sinišu Glavaševića – to smo mi!
Nisam mogla odoljeti da ne pogledam neke televizijske kanale koji su istodobno s prijenosom dočeka imali ubačen plakat na ekranu: „Ujedinjeni protiv fašizma“. Nije decidirano stajalo na koga misle, ali se iz prijenosa s Trga, gdje su njihovi novinari očajnički tražili priželjkivane odgovore od intervjuiranih, lako moglo prepoznati na koga se njihov pamfletić odnosi. Pitanja su glasila: „Što mislite o Marku Perkoviću Thompsonu? Jeste li došli zbog njega ili rukometaša?“ Kako odgovori nisu udovoljavali cilju, nego su nudili oduševljenje i rukometašima i Thompsonom, novinarka je brzo odustala. Istodobno je na Novoj TV jedan nesretnik aktualni trenutak povezivao s Orwellovom „1984.“, zazivajući Ministarstvo istine. To bih jedino prihvatila, jer se u današnjem političkom trenutku – od strane manjinskih zastupnika, predstavnika oporbenih strančica i stranaka, kao i dijela visoko honorirane scene privilegiranih udruga – istina guši, gađa i izobličuje nasilnim lažima. Koja je njihova domovina?
Danas, dan nakon dočeka, komentirajući ga na N1 televiziji, predsjednik Socijaldemokratske partije Hajdaš Dončić izjavio je da je doček bio sumrak civilizacije i uzurpacija privatnog prostora, nasrtaj HDZ-a te podilaženje jednoj subkulturi i jednom stihu koji je na dočeku čak izostao, jer se Markom Perkovićem Thompsonom manipulira. Nevjerojatno je koliko nepodnošljivoga gutamo u ime demokracije.
Kolika treba biti hrvatska snošljivost prema njezinim mrziteljima? Danas, kada se toliko govori o ljudskim pravima i pravima pojedinaca, nema li hrvatski narod, kao skup domoljubnih pojedinaca, pravo na zaštitu svoje pripadnosti i nacionalnog identiteta, na zaštitu uspomena na svoje junake i slavne trenutke svoje dugovječne povijesti, osobito one najsvježije iz Domovinskog, obrambenog rata?
I da se vratim dočeku naših pobjedama ovjenčanih rukometaša. Njihova uzorna mladost, kao i mladost onih koji su ih dočekali, podsjetila me na prekrasnu poruku velikoga Tina Ujevića, preuzetu u nazivu spomenika braniteljima u Okučanima: „Kristalnu kocku vedrine potomstvu ja bih dao.“
Vini Rakić, 2. veljače 2026.
