Na glazbeno-scenskoj večeri „Hrvatska je riječ koju naučih od majke“, održanoj u sklopu Tjedna sjećanja na Vukovar i Škabrnju, okupili su se učenici iz 21 osnovne i srednje škole. Vlastitim pjesmama, proznim radovima i scenskim nastupima pokazali su kako mladi doživljavaju Domovinski rat i koliko im znači očuvanje uspomene na njegove žrtve.
U velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu održana je tradicionalna glazbeno-scenska večer „Hrvatska je riječ koju naučih od majke“, jedan od programa kulturno-društvene manifestacije „Tjedan sjećanja na Vukovar i Škabrnju“ koju organizira Hrvatska udruga Benedikt. Susret je i ove godine okupio brojne učenike i njihove mentore, a središnje mjesto pripalo je upravo mladima koji su književnim, scenskim i likovnim stvaralaštvom odali počast žrtvama Domovinskog rata.

Da sjećanje na Vukovar i Škabrnju nije samo dio povijesnih udžbenika, nego i nasljeđe koje se prenosi novim naraštajima, pokazali su učenici iz 21 osnovne i srednje škole. Njihovi radovi, nastali uz mentorstvo učitelja i profesora, svjedočili su o promišljanju domovine, slobode, ratnih stradanja i sudbina ljudi čiji su životi zauvijek obilježeni događajima iz 1991. godine.
Svečani program započeo je hrvatskom himnom „Lijepa naša“ i pjesmom „Vukovar“ u izvedbi zbora Osnovne škole „Knez Trpimir“ iz Kaštel Gomilice, pod ravnanjem profesora Darija Cuculića. Prisutnima se potom obratio predsjednik Hrvatske udruge Benedikt Radoslav Zaradić istaknuvši važnost njegovanja kulture sjećanja i prenošenja istine o Domovinskom ratu na mlađe generacije.
Program su treću godinu zaredom vodile sada već maturantice IV. gimnazije „Marko Marulić“ iz Splita, Ema Musić i Zara Marasović, uz mentorstvo profesorice hrvatskoga jezika Katarine Žanetić.

Središnji dio večeri činili su učenički radovi u kojima su mladi na svoj način progovorili o Vukovaru, Škabrnji, braniteljima, stradanju civila i značenju slobode. U njihovim stihovima i proznim zapisima povijesni događaji dobili su osobnu dimenziju. Vrijednost takvih radova nije samo u njihovu sudjelovanju u prigodnom programu. Kada učenici sami pišu o Vukovaru i Škabrnji, istražuju povijesne događaje i pokušavaju razumjeti sudbine ljudi koji su ih obilježili, sjećanje dobiva novu dimenziju. Ono se prenosi njihovim riječima, prilagođeno vremenu u kojem odrastaju, ali bez zaborava na ono što se dogodilo. Upravo je mogućnost da mladi samostalno izraze svoje misli i osjećaje jedan od važnih razloga zbog kojih ovakvi susreti imaju posebno mjesto u obilježavanju obljetnica Domovinskog rata. Učenički nastupi, popraćeni snažnim pljeskom, kod publike su izazivali emocije, a pojedini su trenuci bili popraćeni i suzama.
Glazbeni dio programa dodatno su obogatile izvedbe pjesme „Zemlja dide mog“ i pjesme „Moja domovina“, kojom su učenici i okupljeni zajednički zaključili večer.
Pozornicu su krasila i dva prigodna plakata. Središnji su plakat izradili učenici IV. gimnazije „Marko Marulić“ iz Splita pod mentorstvom profesora Ive Uglešića i Nikole Milanovića. Drugi pano izradili su učenici Osnovne škole Mejaši iz Splita pod mentorstvom vjeroučiteljice Anamarije Marčić i knjižničarke Marine Mrđen.

Ovogodišnja manifestacija okupila je predstavnike 21 osnovne i srednje škole, a među predstavljenim radovima čitali su se i radovi učenika Osnovne škole Antuna Bauera iz Vukovara. Njihovo sudjelovanje dalo je susretu dodatnu simboličku vrijednost, povezujući Split i grad čije je ime trajno upisano u hrvatsku povijest.
Iz Hrvatske udruge Benedikt zahvalili su svim školama sudionicama, ravnateljima, mentorima i roditeljima na suradnji i potpori. Upravo njihovo zajedničko zalaganje omogućuje da učenici dobiju priliku predstaviti svoj rad, ali i da se vrijednosti koje se njeguju u obitelji i školi prenose generacijama.
Večer „Hrvatska je riječ koju naučih od majke“ još je jednom pokazala da kultura sjećanja živi i kroz stvaralaštvo mladih. Njihove riječi ne mogu promijeniti prošlost, ali mogu pridonijeti tome da se ona razumije, da se žrtve ne zaborave i da nove generacije znaju zašto su Vukovar i Škabrnja trajno mjesto sjećanja u hrvatskoj povijesti.
Ema Musić i Zara Marasović
