“Buntovnik s razlogom”
“Buntovnik s razlogom” (Ne volim humanost koja se sastoji u promatranju patnje)
„Život svakog čovjeka je bajka koju je napisala Božja ruka“.
(H.C. Andersen)
Još donedavno je zbilja izgledala, a ni danas nije mnogo bolje: puna usta slobode govora, a zapravo vrijedi – što on misli da može pisati što god hoće.
Nije produktivno i proturječno je zagovarati individualizam ako nije bitno mišljenje pojedinca ili, eventualno, drugoga pojedinca, nego je bitno što društvo misli, i to u danome trenutku, i što društvo od pojedinca očekuje. Na što su upozoravali neki europarlamentarci – „nedostatak elementarnih poštovanja ljudskih prava“ – u nas je izraženo i tako što će se pojedinac dobro promotriti tko je i što je, a onda će se prihvatiti ili ne, odnosno neće se prihvaćati kao pojedinac nego prema nekim kalupima, interesima. U takvim slučajevima pojedinac će se automatski, ako se ne prihvati kao individua, namještati kako društvo dirigira, ili će mu, rjeđe, oponirati. U prvome slučaju pojedinac je izgubljen, a ne znamo što je mogao dati, ali veći je problem (za njega) što je izgubio sebe.
Sva društva navezana su na društvenost – no nijedno, čini mi se, kao hrvatsko. Već čujem kako govore: „Pusti, strpi se, nemoj sad, nije sad vrijeme, pričekaj malo… vidiš da je sad to i to…“, dok se ne pronađe novi način, ili: „Govore da će sad biti to i to, govore da će sad ovo, govore da će sad ono…“ U Hrvata je jednostavno malošto individualno – jer su i neke najosobnije tajne povezane s društvenošću, sve prije ili poslije završi na kakvoj sjedjeljci uz piće. Postoje valjda područja u svijetu koja su podnebljem, mentalitetom (ili čime drugim) sklona „olovnim sustavima“, ma kakav taj sustav bio – monarhija, fašizam, socijalizam – pa bio i među najboljim sustavima – parlamentarna demokracija – on jednostavno počne olovnim uvođenjem, odnosno kolektivno i nesamovoljno, ili barem nepostupno. To zorno pokazuje sadašnji trenutak preobrazbe hrvatskoga društva – naglost, odrješitost, kolektivnost. Dok nisu svi počeli mijenjati stvari i tražiti promjene, toga nije ni bilo. Gadljivo je gledati Hrvate koji su se jučer bahatili i razmetali kako se danas natječu u solidarnosti; borbi protiv korupcije; dojučerašnji platiše pića u bircuzu: „Pa nismo Nijemci!“ tj. neće valjda svatko sam sebi plaćati, praćeno balkanskom razmetljivošću davanja dobra bakšiša, danas paze na svaku lipu; kako je zavladala kolektivna amnezija; kako se slade na sudbinama predvodnika takva ponašanja; kako su danas mirni. Kako je jučer najveći frajer bio onaj koji je bio najbahatiji, tako je danas onaj koji je uzoran poštovatelj pravila. Kako su jučer zaboravili da su se bahatili, tako će sutra zaboraviti da su proganjali. (I što su dobili oni koji se batinom bore za demokraciju – to da će rulja sutra opet promijeniti gaće kada bude trebalo.)
Pišući ove retke sjetih se da je ne tako davno rečeno;
“Učinio sam nekoliko pogrešaka u tragedijama. Mislio sam da je tragedija kad glumci plaču. Ali tragedija je kad plače publika” /F. Capra
Današnji “teatar” i “teatrolozi” su apsurdni.
Ne mislim sljediti njihov put.
Imam pravo biti buntovnik s razlogom koji sluša svoje Srce- koji se kloni onih čije srce krasi lažni osmijeh.
Život nije maskembal. Niti teatar.
Treba opravdati svoje postojanje.
Poradi Njega.
Autor: Ivan Remeta
{youtube}Hf_J-PWE7Mc{/youtube}
