Vlada je prošlog tjedna povukla nacrt Obiteljskog zakona nakon što se, i prije nego je službeno predstavljen i ušao u javnu raspravu, na njega digla dežurna kuka i motika, uz puno lažnih navoda, tendencioznih interpretacija i rutinsko podizanje instant moralne panike, piše Nino Raspudić za Večernji list.

Nakon tipičnog HDZ-ovskog podvijanja repa, u izmjenama nacrta nisu sudjelovali članovi radne skupine koji su napravili povučeni prijedlog, čime su vladajući još jednom skočili sebi u usta. Za desetak dana očekujemo novi, obrijani nacrt i javnu raspravu oko njega, koja se jednako mogla povesti i o starom, budući da se ionako radilo samo o prijedlogu podložnom primjedbama i mogućim izmjenama.

O pseudodemokršćanskom HDZ-u koji vrijednosna pitanja prepušta minornom koalicijskom partneru čiji je životni vijek samo do sljedećih izbora, već je dovoljno rečeno. Kuriozitet u priči oko povlačenja nacrta Obiteljskog zakona, u kojem se najbolje ogleda sukus plenkizma, kao nezauzimanja stajališta o bilo čemu i propagiranje diplomatski ispraznog formalizma, mlake vode, bezličnosti i beskičmenjaštva kao vrhunca političke pameti, je virtuozni domišljaj da se iz nacrta novog Obiteljskog zakona potpuno izbaci definicija obitelji.

Ako nema definicije, dakle, ako se ne zna o čemu govorimo, onda nema ni problema. No time što ne definiraš ključni pojam oko kojeg se lome koplja nisi izbjegao konflikt i nužnost odluke, štoviše, izbacio si definiciju kroz vrata, a vraćat će ti se kao problem kroz svaki prozor, tj. kroz svaku odredbu zakona koja će izazivati dodatne polemike, jer temelj nije definiran. Izostaviti definiciju obitelj iz Obiteljskog zakona je kao da u kaznenom zakonu nema definicije kaznenog djela ili u zakonu o pomorskom dobru objašnjenja što se uopće smatra pomorskim dobrom.

Turbodiplomatski eskapizam ljudi bez svojstava, mirisa i okusa u potpunosti se vidi u toj taktici – pustiti nacrt zakona u javnost, pratiti tko će više i jače upirati oko njega pa naći neko kompromisno, za sebe najmanje bolno rješenje. I tako misle vladati dovijeka. Isti stil se vidi i u načinu izbora saborskog povjerenstva za Agrokor, koje je već samo po sebi izraz nepovjerenja u državno odvjetništvo. Staviti u povjerenstvo za poduzeće od strateškog interesa, zbog kojeg je donesen poseban zakon, bivše ministre čiji su resori trebali skrbiti o istom tom “strateškom interesu” je načelno isto kao i angažirati Ivicu Todorića.

Mogli su onda kao vanjske članove povjerenstva komotno angažirati i sve ljude iz nekadašnje uprave Agrokora koji su najbliži srodnici bivših ministara ili čelnika HNB-a, Hanfe, Porezne uprave i, avaj, glavnog državnog odvjetnika. Može li ista ekipa sama sebe izvući iz živog blata, u koje se davno uvaljala, vukući se za vlastiti perčin kao barun Münchhausen? Naravno da ne može. Sistem koji implodira i truli ne može ozdraviti iz samoga sebe već se može poremetiti samo izvana. Todorićev toksični balon nikada ne bi puknuo da se nije počeo širiti i zaduživati u inozemstvu. Tko mu je kriv što Putinovu punicu ili sina nije stavio u upravu Agrokora.

Ako već moraš, što manje talasaj, princip je, dakle, koji se primjenjuje od Agrokora do Obiteljskog zakona. Za razliku od našeg vrijednosno potpuno bezličnog i bezbojnog HDZ-a, imamo u današnjoj Europi upečatljive primjere onih koji jasno i čvrsto biju svoje vrijednosne bitke.

Lidl, primjerice, svoju antikrižarsku kampanju nasilnog preoblikovanja nekih od najpoznatijih europskih krajolika nastavlja bez pardona. Nakon afere iz rujna kad su na ambalažama svojih grčkih proizvoda stavili fotografiju slavnih plavih crkvenih kupola sa Santorinija s kojih su izbrisali križeve, sada su se dohvatili i Italije. U svom supermarketu u Camporossu, na sjeverozapadu zemlje, na zid nasuprot blagajni Lidl je stavio mega fotografiju obližnjeg mjesta Dolceacqua, na kojoj su nekim čudom nestali križevi sa zvonika i pročelja mjesne crkve Sant’Antonio Abate.

Zgroženi načelnik mjesta Fulvio Gazzola zaprijetio je tužbom ako se ne vrati izvorne fotografije. Nakon što je Lidl, unatoč upozorenju, ostavio obeskriženu krivotvorinu, načelnik se obratio i široj javnosti i istaknuo: “Oni mogu upotrebljavati fotografiju Dolceacque i to nam je drago, to je simbol ovog kraja i jako poznato mjesto. Ali ako to žele činiti, moraju poštivati stvarnosne činjenice: na crkvi se nalaze križevi, simbol tradicije prije nego religije.”

Kao i u slučaju grčkog Santorinija, riječ je o slavnom krajoliku. Claude Monet samo je jedan od velikih slikara koji su prikazali to lijepo mjesto u podnožju dvorca Doria. Načelnik Gazzola stoga se čudi zašto Lidl, ako im već smetaju križevi, nije stavio fotografiju dvorca koji je jednako prepoznatljiv, a na njemu nema mrskog im znaka.

Istu stvar sam istaknuo prije nekoliko tjedana pišući o slučaju Santorinija. Ima toliko prepoznatljivih krajolika bez križa, zašto ne stave njih? Otkud potreba da koriste fotografije starih europskih naselja s crkvama, a onda s njih brišu križeve? Da krivotvore stvarnost i povijest? Što je sljedeće? Hoće li Lidl iskoristiti motiv Leonardove Posljednje večere a s nje izbrisati glavnog lika u sredini da ne bi vrijeđao nečije osjećaje? Michelangelova Pietà bi vjerojatno ostala bez oba lika. Kako bi u Lidlovoj viziji postkršćanske Europe izgleda Bazilika sv. Petra, Santa Maria del Fiore u Firenci, milanska katedrala, Notre-Dame? Kao nešto ljepše njihovo skladište. Hoće li se ne samo raskrižiti već i preimenovati Sagrada Família u Barceloni?

A što će biti sa zastavama zemalja poput Švicarske, Finske, Švedske, Danske, Norveške? Hoće li ostati s jednobojnim zastavama kao i druge države koje još uvijek na barjaku nose mrski simbol? Hoćemo li uskoro kao nekad pornografiju skrivati Bachovu Misu u h-molu i Mozartov Requiem? Što će ostati od arhitekture, kiparstva, slikarstva, glazbe, književnosti? Hoće li, možda, tu europsku baštinu nadoknaditi sasvim novom umjetnošću?

Putokaz za nju dolazi iz susjedstva. Naši mediji su nas ovog tjedna, u rubrici kultura, obradovali naslovom: “Slovenka izvadila svoju jajnu stanicu i dala da se oplodi psećim spermijem.”

Naime, Maja Smrekar, umjetnica, čiji bi se opus donedavno klasificirao kao puko vještičarenje, dala je da joj izvade jajnu stanicu u koju su onda u laboratoriju usadili stanicu iz sjemena psa. U sklopu umjetničkog projekta ARTE_mis za taj genijalni umjetnički doseg dobila je nagradu Zlatna Nica na manifestaciji Prix Ars Electronica u Linzu.

Čudi da joj već nisu ponudili intendantsko mjesto u riječkom HNK ili barem da nas, kao inozemno pojačanje, predstavlja na sljedećem Biennalu u Veneciji. Potrebu za spajanjem sa psom Umjetnica je iskazala i u ranijem projektu u kojem je proizvela miris od svog serotonina povezanog sa psećim.

Ono što su nekada bile dijagnoze danas su pravci u umjetnosti. Ne zna se je li pas dao pristanak, znamo samo da se zove Byron. Također, nije poznato jesu li Umjetnica i pas legalizirali svoju vezu. U nacrtu novog obiteljskog zakona treba povesti računa i o tom novom trenutku. Stoga dragi HDZ-ovci pratite nove umjetničke prakse, da vam uskoro i ovaj novi nacrt Obiteljskog zakona kojeg vam kroje koalicijski partneri ne bi dobio packu oligarhije iz Bruxellesa kao diskriminatoran, konzervativan i srednjovjekovni.

Izvor: Nino Raspudić/Večernji list

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save