Istaknuti bioetičar i profesor moralne teologije, dr. sc. Tonči Matulić je za Hrvatski katolički radio govorio je o spornom sadržaju Istanbulske konvencije:

Na pitanje je li navedeni dokument određena manipulacija, prof. Matulić je kazao da Istanbulska konvencija “u svom naslovu nosi nešto poželjno i prihvatljivo, a to je i suzbijanje i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji”, no “analizom i poniranjem u dubinske motive može se zaključiti da je posrijedi stanovito sredstvo, sredstvo kojim se želi nametnuti jedna antropologija, odnosno jedan pogled na čovjeka koji nesumnjivo odudara od onoga što znamo o čovjeku u tradicionalnom smislu, što znamo o čovjeku u svjetlu kršćanske objave i kršćanske teologije. Jednom riječju – od onoga što znamo zdravorazumski o čovjeku. (…)

Dakle, u pozadini postoje, daju se otkriti prikriveni neizrečeni motivi putem jedne konvencije koja u naslovu kaže nešto plemenito: suzbiti nasilje nad ženama, u obitelji, boriti se protiv njega je nešto na što nas poziva i zdrav razum, na što nas poziva i vjera i kršćanska etika. Ali, kada čitamo određene odredbe u Konvenciji onda vidimo da se igra s pojmom roda, rodne teorije, rodno osviještenog nasilja nad ženama te vuče sa sobom problem koji je neraskidivo vezan za rodnu ideologiju.“

Nastavljajući se na odgovor prof. Matulića, voditeljica emisije je upitala: “Kakve veze ima rodna ideologija sa nasiljem nad ženama?“

Matulić: „(…) Svaki oblik nasilja je zlo. I utoliko svaki oblik nasilja zaslužuje moralnu i svekoliko drugu, dakle i društvenu osudu. Ne može se pozvati na jednu zdravorazumsku humanu etiku, ne može se pozvati na načela i norme kršćanske etike u opravdanju bilo kojeg oblika nasilja, a pogotovo ne nasilja nad slabijima, pogotovo ne nasilja nad malenima, pogotovo ne nasilja u tako sakrosanktnoj ustanovi kao što je obitelj koju od starine, već od starih kršćanskih vremena – crkveni oci su obitelj nazivali ecclesia domesta ili eclesiole – dakle kućna crkva, mala crkvica, kapelica. (…)

No, s druge strane, sada Konvencija hoće problem nasilja nad ženama i nasilja u obitelji vezati za rod. Tako recimo u članku 3., stavak c. Istanbulske konvencije se kaže: ‘Rod označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce.’ Ovo može izgledati posve benigno. Nestručnjaku, laiku ne govori ništa, međutim ovakva definicija u cjelini Konvencije ipak čini se da isključuje odnosno ne uključuje biološki supstrat spola. Što znači biološki supstrat spola? To drugim riječima znači da postoji muški i ženski spol, da su ta dva spola međusobno komplementarna, upućeni jedan na drugoga, da se oni međusobno onda upotpunjuju, usavršavaju (…).

Ako mi ovdje, iščitavajući Konvenciju, uočavamo da zapravo spol postaje izlišan, a u kontekstu rodnih teorija, pogotovo ekstremno formuliranih rodnih teorija, koje vi nazivate rodnim ideologijama, ili ideologija roda, dakle spol se eliminira iz jednostavnog razloga što se smatra da se spol oblikuje po načelu društvene prisile: postoji muškarac i žena na biološkoj osnovi i onda se sve formulira u skladu s ovim dvjema činjenicama muškog i ženskog spola i ostala normativnost, pa onda brak, pa onda obitelj i obiteljski odnosi, pa onda cjelokupno društvo se strukturira na temelju ovoga. Unutar ekstremnog rodno – teorijskog pogleda ili, nazovimo to rodne ideologije takva podloga treba se odbaciti.”

Objašnjavajući jednakost u dostojanstvu žene i muškarca, prof. Matulić je rekao: “To je ta jednakost, ako hoćete, egalité francuskog revolucionarnog proglasa i na tom dostojanstvu utemeljenih i neotuđivih ljudskih prava i sloboda. Dakle, ona temeljna i neotuđiva ljudska prava su ljudska; ona nisu ženska ili muška. Ne pripadaju najprije muškarcu, a onda po nekoj izvedenosti ženi, nego jednako i nepodijeljeno, u tom smislu – temeljnih i neotuđivih, pripadaju ženi i muškarcu. Zašto? Zato jer je žena u pravom i potpunom smislu riječi čovjek i muškarac je u pravom i potpunom smislu čovjek.”

Nastavljajući odgovor o tome kakve veze ima Istanbulska konvencija s borbom protiv nasilja nad ženama, prof. Matulić je istaknuo: “Dakle rekli smo od početka, ona [Konvencija] ima tu plemenitu namjeru, međutim ta plemenita namjera nosi u sebi i onu neplemenitu dimenziju namjere, a to je da se nešto nametne upravo prema onome što ovdje govorim. Utoliko ne može se prihvatiti kritika od strane onih neistomišljenika Crkve, protivnika Crkve koji nisu članovi Crkve da je svaki govor Crkve o ovoj temi, o ovoj Konvenciji – “mi se s time ne slažemo!”. Rekoh prije, ako je itko na ovom licu Zemlje pozvan suzbijati nasilje i učiniti sve da se to nasilje iskorijeni onda je to poziv Crkve. (…) Nesumnjivo to je poziv Crkve, poslanje Crkve, i to je poziv svih nas kršćana da se oko toga zauzmemo. Ali, ako se to čini pod krinkom, ili pod plaštem toga da se ruiniraju ili demoliraju ove strukture ili ove osnove o kojima sam sada govorio, koji direktno ciljaju na neki način na dekonstrukciju čovjeka, onda nema nikakve sumnje da je pozvana ne samo Crkva, nego je pozvan svaki vjernik, ali je pozvan i svaki čovjek dobre volje koji još uvijek njeguje kulturu zdravoga razuma ustati protiv takve rabote da se čovjeka totalno dekonstruira jer kad ga dekonstruiramo mi ga nužno moramo ponovno rekonstruirati. A kad ga idemo ponovo rekonstruirati – po kojem ključu? Tko će biti ta slika, taj izvor, taj temelj?”

Voditeljica: Profesore dopustite mi ovdje svesti na banalan primjer sve ovo što ste rekli, naime rodna ideologija može u čovjeku izazvati veliki kaos. Recimo imamo mlade u pubertetu kada traže svoj identitet; prema rodnoj idelogiji jedan mladić može si birati da je djevojka, ili djevojka da je mladić. Ako krene prema tome, krene prema medicinskoj terapiji, promjeni spola, kakav kaos nastane u osobi u čovjeku?

Matulić: “Kakav kaos nastaje u pojedincu, možemo samo zamišljati. Mi nemamo to iskustvo. (…) Ali što to znači zahvaćati u temeljni ljudski ustroj i mijenjati svoj spol: od žene prema muškarcu i muškarca prema ženi? Znamo da je tradicionalna medicina u toj pred-rodnoj epohi htjela pomoći svakom pojedincu koji se rađao sa kompromitiranim biološkim ustrojem spola u kontekstu kliničkih definiranih sindroma, hermafroditizma i pseudohermafroditizma. Ali, danas to je požarno: “Ne! Ostavi! Jednoga dana ljudi će sami odlučiti što će..”. Za neke fenomene, za neke kliničke opise će biti prekasno, pa će reći “Zašto me roditelji nisu liječili? Liječnici što ste vi radili?”. Osoba neće prihvatiti sebe kao takvu; ona će gledati svoju kliničku sliku i vidjet će da joj se stvarno moglo pomoći na neki način a odustalo se od te pomoći u ime budućeg izbora i buduće slobode. To je jedan aspekt, onkraj ovoga na što Vi aludirate, a na što Vam ja stvarno ne mogu odgovoriti što te osobe nose u sebi što one proživljavaju.”

Referirajući se na problem homoseksualnosti i transseksualnosti, prof. Matulić je istaknuo: “Zbog čega i kakvo je to iskustvo, kakav je to doživljaj, doista ne znam. Znanstvenih dokaza nema da postoji neki homoseksualni spol, da postoji neki transseksualni, transrodni spol. Sva znanstvena istraživanja koja su išla početkom 90-tih o biološkim izvorima homoseksualnosti, pa bi se onda homoseksualnost nužno pojavila kao neki homoseksualni tercium quid, treći spol, zapravo su oni koji su išli s namjerom dokazati – dokazali su, a oni koju išli s namjerom opovrgnuti – opovrgnuli su. Tu znanstvenog dokaza nema, tu znanstvena zajednica ne može se izjasniti konsenzualno. Druga je stvar na razini društvenih znanosti – u kontekstu seksološko-psiholoških studija tu imamo različitih pristupa.”

Na pitanje u vezi tzv. “rodno neutralnog” i “rodno osjetljivog” obrazovanja, prof. Matulić odgovara: “Ta rodna pedagogija pod egidom plemenitoga, na koje smo obvezani zdravim razumom na koje nas obvezuje vjera – a to je da ne smije postojati diskriminacija, ne smije postojati iživljavanje jačega nad slabijim, kako god se definirao jači ili slabiji, da ne smije postojati udar na nekoga samo zato što je muškarac ili samo zato što je žena. Ako današnji suvremeni roditelji na taj način ne pristupaju svojoj djeci i na taj način ne odgajaju, onda doista nešto ozbiljno nedostaje u njihovoj roditeljskoj pedagogiji, ali ako to cilja na “čujte me, vi ste to što vam se čini da jeste, ali zapravo mislite da niste, jer vi možete biti što god i kakvi god itd., i nemojte zamišljati da postoji žena i da postoji muškarac, i nemojte slušati roditelje doma koji vam kažu ti si žena a ti si muškarac…” – e onda je to doista jedna opaka pedagogija koja može rezultirati i sigurno će rezultirati prije ili kasnije društvenim kaosom. A tko je žrtva u društvenom kaosu – čovjek pojedinac.

Voditeljica: Smije li uopće identitet čovjeka, uloga čovjeka kao muškarca i žene biti političko pitanje?

Prof. Matulić: “To nije nadležnost države. Država ne može odrediti tko je i što je čovjek. Na koncu ona stalno živi u toj napetosti da služi čovjeku, i državu su stvorili ljudi, a nije država stvorila ljude i utoliko ona stalno mora pogledavati što to građanstvo, ti državljani koji su nju stvorili, kako im pomoći da se oni ostvare da budu sretni i zadovoljni. To je samo na temelju zajedničke političke vizije zajednice. Ne može država odrediti tko je čovjek, tko nije, i kakav je čovjek – to je nonsens. Mi smo ovime doveli sebe u situaciju da nama država i međunarodne zajednice kažu tko mi jesmo, tko nismo, kakvi jesmo i kakvi nismo i to u onom najfundamentalnijem biološkom, psihološkom i sociološkom smislu. To treba javno reći: oprostite, vi niste mjerodavni za reći tko sam ja i kakav sam ja, nego samo stvoriti okvir u kojem će mi se omogućiti da se ja kao ljudska osoba, muškarac i žena u svoj svojoj različitosti mogu ostvariti i biti sretni ljudi.”

Izvor: narod.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save