Tihomir Dujmović: Preko hrvatskog ponosa prešli su vlakovi anacionalnog jugoslavenskog patosa kojem je zadnji ponosni barjaktar bio Josipović
Fascinantno je kako uporno sami sebe lažemo i to onim starim socijalističkim frazama o nužnosti reformi, restrukturiranja „i daljnje modernizacije odnosa“ dok na očigled svih propada država, raspadajući se na sve strane.
Mentalno se ni pedlja nismo odmaknuli od starih jugoslavenskih socijalističkih vremena o čemu kraljevski svjedoči činjenica da smo terminološki još na „antifašizmu“, pojmu koji već desetljećima na Zapadu gotovo nitko ne koristi. Zašto? Zato jer je kod njih taj pojam čist, a kod nas ne samo poprskan krvlju nevinih, nego i kontaminiran polustoljetnim terorom iza kojeg su stajali najviđeniji antifašisti!
Godinu je dana ove Vlade. Premda nema ankete koja nedvosmisleno govori da narod smatra kako Vlada ide krivim smjerom, i da se ne slažu s načinom na koji se državom vlada, unatoč tome od osmijeha, zadovoljstva i loše prikrivenog osjećaja svemoći pucaju ne samo premijer i ministar financija, nego čak i ministar zdravstva, pa i ministrica demografije! A u završnoj sceni praktički svi mainstream mediji dopustili su premijeru da izrecitira svoju viziju uspjeha zemlje, bez jedne ozbiljnije kritičke opservacije, a svjestan da je neće ni biti, premijer redovito strelja onim nadmoćnim pogledom svako novinarsko pitanje! Da bi se na zakucavanje išlo kod Šprajca gdje se glancala ležernost, uljuđenost i teza „ja sam samo jedan od vas“. I uvijek kada gleda takve i slične predstave čovjek se pita: Bože, razumije li narod kojem politika nije opsesija sve te trikove, podvale i laži na kojima plivamo?
Pa pogledajte samo demagogiju glede Agrokora. Radi se o kompaniji koja je u prvom redu propala, zapravo je otišla u stečaj, samo joj se to službeno ne dopušta. Agrokor naime ne postoji. Postoji zakonska zabrana da se njegovi dugovi namiruju i kad se jednom skine ta zabrana bit će kristalno jasno ono što se sada skriva „potrebama restrukturiranja“. Sve Ramljakove šarene laži o tome da je kompanija stabilizirana, da su vitalne tvrtke u plusu i sl. spadaju u domenu „velika, laž, mala laž, statistička laž“. Istinu naime otkrivaju financijski stručnjaci koji nedvosmisleno tvrde da sve Agrokrove tvrtke u najboljem slučaju mogu otplaćivati tek kamate na kredite koje su podigli! I to jedva! U normalnom svijetu nema takvih foliranja: kada su vam dugovi veći od imovine, stanje u koje ste zapali zove se stečaj.
Ali, ono pak što se u svijetu zove stečaj, u bivšoj socijalističkoj republici Hrvatskoj zove se „otpis dugova“. Ali to smo mi! Imamo više predstečajnih nagodbi nego polovica Europe gdje se taj institut primjenjuje krajnje rijetko, kao što se primjerice „roll up“ krediti u Americi koja ih je izmislila nikad ne dopuštaju ako nisu obuhvaćeni svi vjerovnici. A mi? Ma nema što, nismo kadra smisliti samo da prave stvari ne nazovemo pravim imenom. I dok je tome tako mi se s Balkana ne mičemo ni milimetra, jer bi Zapad odavno propao da funkcionira po tim premisama. Kod nas država koja trenutno vodi Agrokor nije u „roll up“ kredite uvrstila čak niti „vlastitu“ banku, HBOR, čime bi joj jamčili povratak novca! Osim toga, koje to tvrtke i koji dobavljači uopće mogu preživjeti ako „otpišu“ 80 posto potraživanja Agrokora što se sad od njih traži? Banke i par najvećih, svi drugi će u konačnici završiti u stečaju!
Ali, mi se lažemo odavno, i ovaj narod je na laži ovog tipa navikao još od Titovih vremena. I tamo su na dnevnom redu stalno bile reforme iako se radilo o drvenom željezu. Ali desetljećima se mlatilo po reformama. Izmučen i iznuren narod, ovaj koji je još tu ostao, na ništa drugo i nije navikao nego na „reforme“ i „restrukturiranje“. A sada mu pravosuđe obećava pravdu, ali za deset godina, koliko je točno najavio sudac Turudić na čekanje pravomoćne presude u ovoj aferi!
No sa svim tim trikovima nezaustavljivo idemo u potpuni krah i ova zemlja vapi za odlučnim političarem koji je svjestan situacije i spreman povlačiti jasne, hrabre, nacionalno odgovorne i po svemu nužne poteze. Mi pričamo o „pomacima“ u demografskoj obnovi i vječnoj pomoći Unije na tu temu, ali naš saldo prve godine Vlade na tu temu je nedvosmislen: broj novorođenih je i dalje za više od tisuću manji od broja umrlih. A moglo se znati da će biti tako, jer je uistinu upućeni profesor Šterc grlo razderao upozoravajući da se s ovim planom baš ništa neće dogoditi. Pričamo o reformama mirovinskog sustava kojih zapravo nema jer pretačemo iz šupljeg u prazno. Nigdje vizije, nigdje novog plana, nigdje spasonosnih rješenja.
Pa u ovoj zemlji živi gotovo 100.000 umiroljenika s 500 kuna mjesečno! I nikoga da vječno nasmiješenog premijera podsjeti na ovu statistiku. Premijer nam u nizu uspjeha njegove Vlade ističe i smanjenje ideoloških prijepora. Ali, smanjenje ideoloških povijesnih prijepora ova Vlada radi na način da je zaustavila, da ne velim zabranila, iskapanja komunističkih žrtava! Zašto nitko ne pita ministra Medveda kako je moguće da Ured za istraživanje žrtava komunizma koji je u sklopu njegovog resora „ne radi“ baš kao u Milanovićevo vrijeme, odnosno baš kao za vrijeme Freda Matića? A „zabrana“ rada ovog ureda u ovim godinama povijesno je ključna za punu istinu. Jer, za pet ili deset godina više neće biti živog svjedoka svih mogućih komunističkih Hudinih jama. Nemojte mi reći da toga niste svjesni drugovi ministri?
Pogledajte samo kako ne znamo što ćemo sa susjedskim sporovima. Kao u Milanovićevo pa i u Sanaderovo vrijeme, ni prva godina Plenkovićevog madata nije donijela ni milimetar pomaka glede vukovarskih ada, čak niti jedan ozbiljniji sastanak na tu temu. Ništa! Kako god se mi kleli da trebamo i možemo graditi Pelješki most (i sagradimo ga naravno!), politički teren za to nismo pripremili i incidente na tu temu tamo gotovo da već sad možemo opipati. Pogledajte Prevlaku. Niti tu u godinu dana nismo povukli jedan jedini potez tako da se u Crnoj Gori već formira mišljenje da se na arbitraži koja nas čeka može tražiti polovica Prevlake, jer Hrvatska od Račana, koji je ovo današnje rješenje potpisao, do danas ničim ne pokazuje da ih smeta „privremeno rješenje“ koje nije ništa drugo negoli privremeno otimanje polovice nečega što je hrvatsko!
A prvi veliki poraz mogli bi doživjeti sa Slovenijom. Naime, stvar je već spuštena „u bazu“. Kompletna slovenska scena, ne samo politička, inzistira na tome da su tri četvrtine Piranskog zaljeva njihove, kako tvrdi arbitražna presuda. Plenković pak ističe da nam odluka arbitraže ne odgovara i da je ne priznajemo, ali će sasvim sigurno sutra sjesti i razgovarati sa Slovenijom „na temeljima arbitražnog postupka“. I tu ćemo pokleknuti, već se sad vidi. Vidi se po tome da Unija podržava slovensko stajalište, a Slovenci su u stanju svugdje napraviti ustupke, samo ne u Piranu, jer je to kod njih postalo pitanje nacionalnog ponosa. Nacionalni ponos? Što je to u Hrvata? Pa to su nam bagerima zdrobili Mesić i Josipiović, Milanović s lex Perković i Račan sa svojom tezom koju je izrekao veleposlanicima u prvoj godini svog mandata kada je govoreći o proglašavanju neovisnosti rekao kako smo mi zapravo zbog nerazumnog srpskog držanja bili prisiljeni proglasiti neovisnost! Od onda do danas preko hrvatskog ponosa su prešli vlakovi i vlakovi starog anacionalnog jugoslavenskog patosa kojem je zadnji ponosni barjaktar bio Ivo Josipović.
I jer su gladni i jer ne vide izlaza i jer im se gadi sve što vide i jer su im zgazili ponos i još sadistički okrenuli čizmu dva puta po starim ranama, Hrvati bježe iz države čijim je razvojem zadovoljna samo vladajuća klika. Bježe bez želje i volje da se ikada vrate i nikoga da ih zaustavi. Nikakvog razgovora, ničega na tom putu bez povratka što bi im država ponudila. Jer, takvih je samo u prvoj godini Vlade zadovoljnog Andreja Plenkovića bilo više od 100.000. Trebamo li svi iseliti ili je jednostavnije pronaći ljude koji su spremni istinski promijeniti Hrvatsku?
Izvor: Tihomir Dujmović/dnevno.hr
