Diktatura relativizma i rodna ideologija
O diktaturi relativizma i rodnoj ideologiji, nijekanju apsolutne istine i zloporabi demokratskih slobodâ, iskazima netolerancije u ime zahtijevane tolerancije – govori Marito Mihovil Letica
{jathumbnail off}Vidjeli smo da je subverzivnost rodne ideologije zapravo poziv na prevrednovanje vrijednosti, na stvaranje novog čovjeka i svijeta. Usuprot regulativnim principima istine i dobra, promiče se diktatura relativizma.
Dok je uglavnom razumljivo da diktatura ima negativne konotacije, dotle vrlo često nije jasno što je to relativizam. Mnogi će nekritički kapitulirati pred ovim pseudo-argumentom: ‘Pa i genijalni je Einstein rekao da je sve relativno!’
Međutim: Albert Einstein takvo što nikada nije rekao! Naprotiv! On se trsio spasiti striktnost i zakonomjernost fizike na razini atoma. Čak je posve teološki ustvrdio: »Dragi Bog se ne kocka!« Interpretacija koja relativnost prostora, vremena i gibanja stavlja u službu svjetonazorskog i spoznajnog relativizma ili subjektivizma – gruba je krivotvorba Einsteinove misli. Naime, u njegovoj teoriji relativnosti zapravo je riječ o apsolutnosti prirodnih zakona. Jer kada se u pojedinom slučaju odredi čvrsta točka s obzirom na koju se promatra gibanje – sve se ima smatrati apsolutnim. Uputno je dometnuti da već je Arhimed u 3. stoljeću prije Krista tražio oslonac, »čvrstu točku u svemiru«, kako bi mogao »pokrenuti svijet«.
Ta je čvrsta točka sublimirana u Bogu, Stvoritelju i Uzdržitelju, u Kristovoj apsolutnoj istini, u sveprisutnom naravnom zakonu. A budući da postmoderno mišljenje negira objektivno postojanje istine i spoznatljivost dobra, kardinal je Ratzinger otvarajući konklave 18. travnja 2005. revno upozorio: »Stvara se ‘diktatura relativizma’, koja ništa ne priznaje kao konačno valjano i koja kao zadnje mjerilo dopušta samo vlastito ‘ja’ i njegove želje.« I kasnije, kao papa Benedikt XVI., često je govorio o rečenoj opasnosti.
Preteče relativizma bijahu sofisti. Suprotstavio im se Sokrat svojim etičkim intelektualizmom. Tražio je apsolutnu istinu i čistu vrlinu. Time se zamjerio neprincipijelnoj i oportunoj atenskoj demokraciji, koja ga pod optužbom da »ne vjeruje u državne bogove i kvari mladež« osudî na smrt.
Nekovrsna demokracija poslâ u smrt čak i Bogočovjeka Isusa. Podsjetimo se: na Isusovu izjavu »Ja sam se zato rodio i zato došao na svijet da svjedočim za istinu. Svatko tko je prijatelj istine sluša moj glas«, Pilat je uzvratio pitanjem: »Što je istina?«, »Quid est veritas?« No Pilata odgovor ne zanima; nego kao skeptični i agnostički političar pribjegava proceduri i relativističkoj demokraciji, koje drži idolima. A isto ono mnoštvo štono prije nekoliko dana Isusu je ushićeno klicalo »Hosana sinu Davidovu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!«, pred Pilatom se prometnulo u svjetinu koja urla »Razapni ga!«
Premda je suvremena demokracija nadrasla onodobnu atensku i jeruzalemsku, puk je i danas podložan zavođenju i manipulaciji. Tako su u ime tobožnje tolerancije spremni zabaciti i zdravorazumsko rasuđivanje. Poljski filozof Ryszard Legutko u knjizi »Nevolje s tolerancijom« izvrsno primjećuje da je diktaturi relativizma pojam »tolerancija« svojevrsni bojovni poklič; pri čemu su navodni pobornici tolerancije vrlo netolerantni spram neistomišljenikâ. Svima je ponuđena sloboda izbora, ali samo pod uvjetom da izaberu ono što propisivači ukusa i ponašanja zahtijevaju!
Navodim nekoliko primjera. U Španjolskoj je umjesto vjeronauka uveden obvezatni predmet Građanski odgoj, gdje su izjednačeni razni modeli obitelji. Jednoj engleskoj djevojci zabranjeno je u školi nositi prsten kojim se obvezala na djevičanstvo do braka. Druga djevojka, gimnazijalka iz Belgije, morala je promijeniti školu zbog vršnjačkog zlostavljanja potaknutog njenom izjavom da seksualni odgoj ne smije biti samo pouka o vještinama bezopasne uporabe seksualnosti, nego prije svega odgoj prema vrlinama samokontrole i odgovornosti kod susreta u ljubavi, gdje se uzajamno otvaraju i upoznaju dvije osobe, žena i muškarac. A u Kaliforniji je guverner Arnold Schwarzenegger potpisao 2006. zakon da država ima podupirati samo one škole i druge ustanove koje promiču homoseksualizam i rodnu ideologiju.
Ta ideologija biva široko prihvaćena, jer je podupiru Ujedinjeni narodi i Europska zajednica a promiču masovni mediji. Usudi li se netko biti kritičan, biva nazvan »protivnikom političke korektnosti«, isključen iz javnih rasprava, optužen za »diskriminaciju«, »govor mržnje« i »homofobiju«.
Prisjetimo se tako siječnja 2013. i američke sveučilišne profesorice Judith Reisman. Hrvatski mediji vrvjeli su etiketama »kontroverzna znanstvenica«, »natražnjakinja«, »desničarka«, »nacistkinja«; čak je optužena za veličanje holokausta, premda je podrijetlo Judith Reisman, kao i njezino ime i prezime – židovsko. »O tempora! O mores!« Samo zato što je profesorica dobrohotno ukazala da je Alfred Kinsey, čije se pojedine ideje i tobožnje znanstvene spoznaje nastoje uvesti u obrazovni program u hrvatskim školama – raskrinkan kao znanstveni prevarant, sadomazohist i pedofil, te što je gospođa Reisman našu javnost upozorila da je norveška vlada 2012. prestala podupirati obrazovne i istraživačke programe rodne ideologije, jer nisu ni nakon tri desetljeća primjene dali nikakve pozitivne rezultate, o čemu je u Norveškoj prikazan televizijski serijal naslovljen »Pranje mozga«.
A nedavno je biskup Valentin Pozaić u propovijedi među inim rekao:
»Kada laž zamijeni istinu: zlo postaje lijepo, grijeh privlačan, a sveto izrugano. […] Konspirativna i javna destrukcija legalizirana je i sustavna: razaranje ustanova – nosivih stupova zdravog društva, među kojima su brak i obitelj; umjesto zdravog odgoja, nameće se ideologija pranja mozga, zatupljivanje savjesti, prijezir roditelja i njihovih prava.«
Time je izrečena nepobitna istina, istina o kulturalnoj revoluciji i zločinačkoj ideologiji. Mjesto i vrijeme bijahu posve primjereni: crkva Krista Kralja, koji je Put, Istina i Život; na svetkovinu Svih svetih, ne na tobožnji »mrtvi dan«, nego na blagdan živih svetaca, od kojih mnogi doživješe mučeničku smrt upravo zato što svjedočili su Istinu. Nisu ih štedjeli ni komunistički režimi.
A marksističko-liberalni političari i sluganski im mediji nesmiljeno su se obrušili na istonoljubivog i hrabrog biskupa zbog, kako rekoše, »govora mržnje« i »licemjerstva«. Njemu – koji je doktorirao na Gregoriani, uglednom stručnjaku iz moralne teologije i bioetike – sugerirano je da pročita barem jednu knjigu pape Franje, koji, navodno, takvo što ne bi nikad izjavio. Vrlo je neobično, pa i komično, kad se marksisti i liberali zapliću u riječi dvojice isusovaca: citiraju papu da bi diskreditirali biskupa. A u tom nastojanju pokazaše površnost i neznanje. Jer kardinal je Bergoglio prigodom jednog obraćanja karmelićankama nazvao tendencije rodne ideologije u argentinskim školama, ništa manje nego »sotonskim poslima«. No vladajući političari mahom se izjašnjavaju kao agnostici – a ta usvojenica iz grčkog znači doslovno ‘ne-znalac’, nevježa na određenom području znanja. Stoga su dotičnici više rekli o sebi nego o uzoritom biskupu Pozaiću. Koji u propovijedi bijaše zapravo odmjeren.
Ni to što je biskup legalnu vlast u Hrvatskoj nazvao režimom, nije ništa pretjerano: povijest nas nažalost poučava da su čak i najopasniji režimi zadobili vlast demokratskim putem, većinskom voljom indoktriniranog naroda. Čini se da bi mi moglo biti prigovoreno kako je upravo referendum »U ime obitelji« pravi primjer gdje indoktrinirana katolička većina neposrednim demokratskim odlučivanjem nameće svoja stajališta manjini, oduzimajući joj prava.
Ali protiv tih mogućih prigovora ističem: premda referendumi mogu donijeti i loše stvari, referendum o ustavnoj definiciji braka kao zajednice žene i muškarca – ne može biti pogrešan jednostavno zato što u pozitivno pravo uvodi naravni zakon, koji u smislu »creatio continua« uzdržava čovječanstvo i svu prirodu. Zakonodavac je Bog, a Einstein reče da se Bog ne kocka. Opasno je kad se ljudi kockaju Božjim zakonima! Nikakva politička praksa, pa ni referendum, ne stvara istinu – nego istina omogućuje ispravnu političku praksu. Istina pretpostavlja slobodu, a sloboda se ostvaruje u istini. Slobodu pritom valja shvatiti kao konstitutivnu, kao oslobodilačku slobodu: »Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!« (Gal 5,1).
U sljedećem razmatranju bit će riječi o tomu zašto referendum inicijative »U ime obitelji« ne oduzima nikome ljudska prava niti ugrožava ičiju ravnopravnost – nego samo nastoji ispravno definirati brak i time mu, kao kršćanskoj i općeljudskoj vrijednosti, osigurati ustavnu zaštitu.
Izvor: Radio Vatikana
