Sven Lasta: “Piše Sunja Vukovaru”
Piše Sunja Vukovaru
Dunav je otvorio njedra i blago spustio
sveca-viteza na šaš i pijesak.
Utonuo je svetac u utrobu grada
i mirno spavao kroz stoljeća.
Tiha braća mrmljala su nad njim molitve,
optočili ga dragim kamenom.
I stoljeća su prošla…
I dode dlakav nakot i pohlepno
utrobu razgrne, sline im potekoše.
Ukrali su sveca-viteza, odnijeli su
drago kamenje i ubili otkucaje u grudima grada.
Otkle li su došli, iz kojih vremena?
Da ih nije iznjedrio Vučedol?
Ne kuca više srce vitezova, a tihi otkucaji
još se na Mitnici čuju.
Sad grad je oklop željezni sapeo
i sve stade pod gomilom gvozda.
Ja, Sunja, nemam tvoju slavnu prošlost.
Imam samo Mariju Magdalenu, a i
ona je nekad bila grešnica.
Sad kleči ranjena, na ramenu pleh se njiše.
Zvona šute, treće zvono napuklo noću uzdiše.
Crijep se rasu preko cintera.
Jučer su se vratile dvije rode.
Tebi, Vukovare, možda nikad.
Mene hrane moji vilenjaci zeleni, svi
zenge sa svojim smiješnim imenima.
I Veprovi i Potopljeni štakori i Cucki
i Leteća tvrđava i Gubavci i Zlikači
i Neuperni tulipani i svi oni neizbrojeni.
Ja sam samo skromna Sunja, ponižena godinama. Imam rijeku, zelenu s tri mrtva mlina, sa vrbovim šibljem koje sada pupa.
Na mom zidu piše putnik namjernik: »Ostaj zbogom,
krivudava cesto i ti, Sunjo, zajebano mjesto«.
Vukovare, gdje su tvoja djeca?
Sveti Bono, tko će ih sad čuvat?
Ja osluškujem i čekam tvoje uskrsnuće.
Poslat ću ti moje vilenjake sa svojim
smiješnim nadimcima, jer nisam dala
niti pedlja svoje zemlje i ja sam sada muško
ja sam mali Vukovar.
* * * * * *
Život u miru i u ratu
1992.
Sven Lasta
