Pitanje svih pitanja, nakon dramatičnoga krika Generala pred očima cijele Hrvatske iz Haške sudnice jest – može li netko kanalizirati golemu nacionalnu energiju koja je oslobođena tim činom, usmjeriti ju u promjenu katastrofalnog stanja hrvatskoga društva i hrvatske države u ovome trenutku, piše Marko Ljubić na portalu hkv.hr.

Istodobno, to je pitanje koje će u samo nekoliko dana pokazati je li sustav zbog kojega si je prosvjedno oduzeo život Slobodan Praljak šaljući poruku o njegovoj opasnoj nevaljalosti, toliko razvijen i planski organiziran da tu energiju na tisućama međusobno odvojenih niša kanalizira u sitne skupine očajnika, u molitvene grupice, u crkvama, katedralama, udrugama branitelja, po mjesnim zajednicama, pred gradskim i seoskim križevima, uspijevajući spriječiti spajanje i realizaciju kritične mase potrebne za promjene.

Ili, mogu li crvuljci srušiti preostale hrastove s planine Tuđman?

Tko Hrvatsku u ovom trenutku može pokrenuti?

Je li to Kolinda Grabar Kitarović?

Je li to Andrej Plenković?

Je li to HDZ?

Kolinda Grabar Kitarović je zbog dramatičnih trenutaka u sudnici haškog tribunala prekinula posjet Islandu.

I, obratila se naciji.

Rekla je da izražava sućut obitelji pokojnog hrvatskog generala Praljka, rekla je da je Praljak vjerovao u svoju nevinost, rekla je da je Hrvatska spasila BiH, nabrajala hrvatske zasluge oko izbjeglica, isticala hrvatske vojne oslobađajuće operacije u toj zemlji zajedno s Armijom BiH, logistiku kojom je Hrvatska omogućila kakvu takvu ratnu sposobnost Armije BiH, liječenje ranjenika i konačno – spašavanje Bihaća. Rekla je da državnici trebaju biti odgovorni jer neki to nisu bili, rekla je da presuda Tribunala nije presuda hrvatskom narodu, rekla je da će ubrzo posjetiti Bosnu i Hercegovinu, da našu povijest nitko izuzev nas neće pisati, te da Hrvatska ostaje privržena euroatlantskom putu susjednih država i pozvala Hrvatice i Hrvate u BiH da se ne boje.

U ovakvim dramatičnim trenutcima svakome narodu je presudna riječ šefa države.

A izgovorene riječi nisu ponudile nikakvu sigurnost ni nadu.

Baš nikakvu.

General hrvatske vojske, ratni vojskovođa koji je pred cijelim svijetom žrtvovao život vapijući zadnjim dahom snažnu državničku riječ države koju je obranio i njegov narod zavrijedili su puno više.

Praljak je znao da je nevin

Prvo, general Praljak je znao da je nevin. Nije samo vjerovao. Drugo, vrlo vjerojatno nije vjerovao u poštenje međunarodnog suda u Haagu, jer da jest, ne bi nabavio otrov s kojim si je daleko prije presude odlučio oduzeti život. Može se postaviti pitanje zbog čega je tako strpljivo trpio cirkus u kojemu je sudjelovao?

Vrlo vjerojatno je čekao tu državničku riječ iz Hrvatske, koju je zatražio ispijajući otrov, i, vrlo vjerojatno je očekivao da se u Hrvatskoj progovori relevantno o golemoj opasnosti koja se razvijala nad cijelim hrvatskim narodom. Dugo to traje i svi tome svjedočimo. Jer jedino tako i tada oduzimanje života zbog presude bilo bi osoban čin, a ovako nije. Dok je proces trajao bilo je nade, makar malene, za to.
Ali, nije se dogodilo.

I s obzirom na ljudski profil i integritet Slobodana Praljka, apsolutno je sigurno da je točno znao kad, u kojemu trenutku i kako će izazvati najsnažnije reakcije u svome narodu na poruku koju mu upućuje o opasnosti nad njegovim glavama. Tako je žrtvovanje života moglo postati nacionalni umjesto samo osobnoga odgovora na haški proces, ali i na stanje države i društva u Hrvatskoj.

Jer, što se god skrivalo iza procesa u Haagu, izvan svake sumnje taj proces je u svim svojim elementima u svakome trenutku značio i vrlo vjernu sliku stanja u Hrvatskoj.

To Generalovo nepovjerenje prema međunarodnom sudu je istovremeno iskaz nepovjerenja u međunarodni poredak kojemu pripada i njegova država za koju se borio sa svojim narodom i vojnicima, ali i izraz nepovjerenja u državne politike i aktualno društvo u Hrvatskoj, ali i s jasno iskazanom vjerom u svoj hrvatski narod. Bez te vjere Praljak se ne bi žrtvovao. Svijest o nužnosti radikalne reakcije na tu duboku nesolidnost, da ne kažem nakaznost međunarodnoga pravnoga i političkoga poretka – general Praljak odlučio je istaknuti oduzimajući si život usred jedne takve institucije i to pred cijelim svijetom. Iako nije zanemarivo da je svojim činom prigušio svjetske odjeke presude hrvatskome narodu i državi, valja reći da to po svemu nije bio temeljni cilj njegove završne životne komunikacije s hrvatskim narodom, jer je mrcvarenje koje je trajalo četrnaest godina njemu i kolegama, prije toga deset godina Gotovini i kolegama, prije toga deset godina Dariju Kordiću, praktično dvadeset godina neprekinuto Hrvatsku i hrvatski narod pred cijelim svijetom prikazivalo kao zločince i mutne tipove s krajnje neciviliziranoga spektra, koje suvremeni svijet treba držati u karanteni i što slabijima. Pa je takvo višegodišnje kriminaliziranje bilo nemoguće zaguštiti samo jednim, makar koliko dramatičnim činom.

Zbog toga su tako dugo trajali ti procesi, a ne zbog nesposobnosti suda ili tužiteljstva, jer iako se sudionici toga međunarodnoga pravnoga cirkusa nisu ubili od kompetencija, niti su se u tu instituciju delegirali ljudi s integritetom, nisu bili ni takvi idioti kako ih se danas gnjevno i sa stručnih pozicija u Hrvatskoj predstavlja, niti bi ih netko plaćao stotinama milijuna dolara da su loše odrađivali zadaće pred njima.

Bit stvari u pravilnom razumijevanju svega je u tome što mi u Hrvatskoj, koji nastojimo događajima dati ispravno značenje i ime, i kreatori takvih međunarodnih sekvenci, nismo u tome što se događalo gledali i očekivali iste vrijednosti.

Poruka je adresirana državnom vrhu

Međutim, bez obzira što je namjeravao Praljak izazvati svojim činom, kakvu je poruku htio poslati o međunarodnom sudu u Haagu, prilično je sigurno da ta poruka nikako nije mogla mimoići niti je mimoišla adrese u Hrvatskoj. Kao i to da ju je upravo tako i adresirao.

Što god državni i politički vrh zemlje mislio, poruka pokojnog generala Praljka, adresirana je njemu.

Njima.

Jest i svima nama, ali adrese za prijem poruke hijerarhijski su poredane po obveznosti i dužnosti, po mogućnostima i društvenome statusu svakoga Hrvata danas.

I predsjednica Republike Hrvatske i predsjednik hrvatske Vlade pokušavaju svojim riječima uočljivo umanjiti stvarni značaj događaja u Haagu. Njihove riječi, da se u Haagu nije sudilo hrvatskoj državi ili hrvatskom narodu jednostavno nisu istina.
Jer presuđivalo se upravo i isključivo hrvatskom narodu i njegovoj državnosti.

Čak i formalno.

Nije Slobodan Praljak i njegovi sudrugovi bio vođa hajdučke družine u vrletima, niti su bili vođe neke bande pljačkaša banaka pa im se sudilo zbog eventualnih zločina koje su počinili. Njima se sudilo kao hrvatskim vojskovođama, kao hrvatskim političarima i predstavnicima hrvatskoga naroda.

Samo i isključivo tako, i za to.

Zato je laž govoriti da presudom njima nije presuđeno hrvatskom narodu, jer to istodobno znači pokušaj odricanja pripadnosti tih ljudi, to znači i svojevrsni poziv narodu da ih se odrekne.

A to se ne može, niti smije.

Predsjednica poručuje više moleći povjerenje nego ga sama osjeća u svojim riječima, da neće Haag niti bilo tko drugi pisati hrvatsku povijest očito svjesna da se odlukom suda u Haagu i dramatičnom žrtvom generala Praljka pred cijelim svijetom – pisala hrvatska nacionalna povijest. Odnosno, istina o hrvatskom narodu koju će zapamtiti većina svijeta s kojim živimo i s kojim smo osuđeni na suradnju. Nebitno je u takvim okolnostima je li to što je Sud proglasio stvarno istina, ili je krivotvorina, jer svijet je naučen na poštivanje međunarodnih institucija, kakve god one bile, pa u konačnici, bez minimuma takvoga poštovanja – nije moguće ni funkcioniranje današnjega svijeta. To funkcioniranje se ne odnosi jedino na najveće zemlje, države i svjetske sile, koje imaju resurse poslati cijelome svijetu poruke i istinu kakva njima odgovara.

Svi ostali, pogotovo tek nastale države, te narodi koji nisu još ni blizu postigli svoju globalnu prepoznatljivost kao što je hrvatski narod, izravno u globalnoj percepciji ovise o odlukama tih institucija i informacija koje one šalju.

Međunarodne krivotvorine i manipulacije

Hrvatski narod je pogotovo dramatično izložen tom problemu i njegovim opasnim posljedicama, jer je prije osamostaljenja i izborene slobode u potpuno pravednom i rijetko čistom osloboditeljskom ratu, više od stotinu godina kroz različite forme srpske dominacije bio izložen golemim međunarodnim krivotvorinama i manipulaciji, te stvaranju percepcije svojevrsnoga podmukloga i opasnoga, destruktivnoga naroda negdje na rubu Europe.

Upravo zbog toga današnje hrvatske državne i političke institucije, sve nacionalne institucije i svaki pojedinac u Hrvatskoj moraju na to biti izrazito osjetljivi, daleko osjetljiviji nego velika većina europskih naroda.

U takvim okolnostima presuda suda u Haagu, koliko on god bio kompromitiran i opskuran za relevantne promatrače, tragičan i izravno ruganje pojmu međunarodne pravde, prihvatljivija je kao izvorište stavova golemoj većini svijeta koji u većini zbog nedostatka specifičnih interesa ne zna za slabosti toga suda, nego slabašne poruke iz same Hrvatske, kojih inače, ili nema uopće, ili su potpuno na tragu i po formi i sadržaju onoga što je presudio taj nesretni sud.

I to je najteži problem današnje Hrvatske.

Ne može se samo gnjevno optuživati nesretne političke kreature Mesića, Pusićku, Josipovića ili posve nedostojnoga političkog marginalca nekakvoga Richembergha ovih dana, jer su oni samo produkti opasnog sustava antivrjednota, koji će njih odbaciti onoga trenutka kad se istroše, a promovirati i uvesti u društveni život stotine i tisuće takvih s daleko ubilačkijim posljedicama.

Jer takvi su metastazirali.

Zato je Haag mogao ovako presuđivati.

Od državne vlasti, predsjednice Republike i predsjednika Vlade u ovome trenutku nije pošteno očekivati radikalno i trenutno mijenjanje toga nakaznoga sustava, ali je nužno očekivati od njih jasan znak da se ide u tom pravcu, te je životno važno vidjeti – prvi koračić.

Jasan, zoran, tvrd i na tvrdoj stijeni.

A toga nema ni na vidiku.

Pođimo od pisanje povijesti i tvrdnje da ćemo našu povijest pisati „mi“.

Tko će pisati povijest?

Tko smo to „mi“?

Je li to skupina povjesničara na hrvatskim sveučilištima koji već više od dvadeset i šest godina u slobodnoj Hrvatskoj nastavljaju voditi pravi specijalni rat protiv temelja slobode i identiteta hrvatskoga naroda, koji recenziraju suvremene međunarodne kanone kao što je „Anatomija fašizma“ s nezapamćenim krivotvorinama i preporučaju ju za udžbenike hrvatskim akademskim generacijama i u kojoj piše da je Tuđman reinkarnirao nacističku NDH, koja je ubila 980 tisuća ljudi, te je današnja Hrvatska – nacistička država. Jesmo li „mi“ povjesničari i akademske institucije, mediji, cehovske udruge i doslovno plaćeničke agenture koje godinama divljaju Hrvatskom kako god žele i uz golemu državnu potporu, društvene institucije, političke stranke, civilne udruge i praktično pretežiti mainstream u Hrvatskoj koji modeliraju naočigled svih nas našu povijest i identitet?
Nisam siguran da te skupine i hrvatski narod u ovome trenutku mogu stati pod zajedničko „mi“.

Jesu li to povjesničari i novinari, sudionici javnoga života i sve od reda na državnim plaćama i sinekurama, koji Domovinski oslobodilački rat nazivaju bez da trepnu okom – građanskim, jesu li to stratezi aktualnoga kurikula koji su, kao Budak, sudjelovali u izradi Europske historijske čitanke za generacije „regiona“ u kojoj piše da je Vukovar „hirošima“ srpskoga i hrvatskoga nacionalističkoga ludila, ili smo „mi“ pripadnici bivših službi, vojske i policije Republike Srpske Krajine, koji danas čine važnu i presudnu dionicu državne vlasti i koji upravo hrvatskom narodu dijele lekcije i nameću propise o moralnim i inim vrjednotama?

Drugih „mi“ praktično nema, izuzev u nišama i na periferiji društvenih i političkih događaja u Hrvatskoj.

Kako onda vjerovati Predsjednici da ćemo „mi“ sami pisati svoju povijest, kad mi ne postojimo?

Nećemo, ako navedeni „mi“ budu imali presudnu potporu hrvatske države.

A trenutno – imaju.

Nismo do sada, nećemo ni od sada, ako se nešto dramatično u državi ne promjeni, upravo ono i onoliko dramatično što se moglo očekivati ili bolje rečeno priželjkivati kao primjerena reakcija Predsjednice drami u Haagu. Ne može se na toj poziciji biti uvjerljiv, niti se može na toj poziciji govoriti Hrvaticama i Hrvatima – ne bojte se, a istodobno svoj još uvijek realno postojeći suverenistički ugled kod hrvatskog naroda zalagati za provođenje obrazovne reforme koju su kreirali pripadnici gore navedenih „mi“, koje predstavlja ministrica Divjak a pobočnici su joj najbliži suradnici Željka Jovanovića, Nevena Budaka i skupine koja je već do sada potpisala toliko štete hrvatskome narodu.

Trebamo se bojati hrvatskih slabosti

S tom hipotekom i uz takve državne politike ne vrijedi ništa poziv – ne bojte se.

Hrvatice i Hrvati se imaju razloga bojati.

Ne Bakira Izetbegovića ili Aleksandra Vučića, nego hrvatskih slabosti.

Ponavljanje, i u predsjedničinim i u porukama predsjednika Vlade, idiotskoga aksioma da će Hrvatska nastojati snažno pomoći Bosni i Hercegovini i susjedima na euroatlantskim putevima, djeluje uistinu tragikomično, otprilike kako je izgledalo donedavno ponavljanje da smo mi lideri u regiji, pa je potpuno nejasno kako sebi odrasli i pametni ljudi smiju više to dopustiti?

Kako će im pomoći?

Samouništenjem?

Pa jedino to će prihvatiti.

Jer, ispadaju smiješni i pred svojim narodom, koji vidi i razumije sve, a još smješniji i slabiji pred nositeljima otvoreno neprijateljskih interesa i politika u susjedstvu. Tko će poštovati čovjeka, narod i državu koja usprkos svemu nastavlja ustrajno na putu vlastitoga samoponiženja?

Nitko živ.

Zbog neke, već odavno prilično bolesne potrebe nekakvoga dokazivanja svoje posebnosti, u Hrvatskoj su daleko poznatije i javno prisutnije tzv. „Majke Srebrenice“ nego sve majke Hrvatske, majke stotina naše djece stradale u agresiji diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Zna li u Hrvatskoj netko za neku majku Trusine, Kraljeve Sutjeske, Bugojna, Uzdola, Grabovice?

Kome mi šaljemo na taj način i kakvu poruku?

Tko bi to trebao nečim i nekako vrjednovati?

Bakir Izetbegović?

Ili Jasmila Žbanić, koja je dobila od Republike Hrvatske milijune kuna za svoje filmove, a u prvome trenutku predsjedniku Vlade doslovno javno poručila – marš kući?

Uvredljivo je također gledati i slušati pozive najvišega političkoga i državnoga vrha na dostojanstveno ponašanje hrvatskoga naroda. Pa to je s obzirom na učestalost ponavljanja gotovo svakoga dana i u svim prilikama, postalo iskaz većega nepovjerenja i prijezira prema svome narodu nego ga je iskazao Haaški sud i one kreature koje smo godinama gledali i trpjeli.
O kakvom to mi dostojanstvu govorimo i tko ga zagovara?

Što je zapravo dostojanstveno?

Doći pred svoj narod i nabrajati što smo mi učinili za nekoga, uvjeravati jedni druge u našu dobrotu, pravednost, nabrajati tisuće nespornih činjenica, kao da to hrvatski narod ne zna. To nabrajanje o spašavanju Bošnjaka i BiH, o spašavanju Bihaća i Cazinske krajine odavno nije nikakav argument, jer to ne priznaju spašeni, to su zatajili oni koji su – spašeni.

Kad je netko u Hrvatskoj čuo jednoga jedinoga Bošnjaka iz BiH, ali i iz Hrvatske, koji je to javno rekao?

Ja se ne sjećam.

Dakle, u političkim odnosima s Bošnjacima danas to nije argument, pa je ustrajavanje na tome spašavanju i svojoj dobroti, zapravo cmoljenje i neka vrsta javnog prosjačenja za trunku milosti pred onim tko je odavno odustao od zahvalnosti i razumijevanja i tko se isključivo bori za svoje nacionalne i Boga pitaj čije sve interese, a ne može ih ostvariti ako ne uništi hrvatske interese i sami hrvatski narod.

Pokazivanje slabosti

Nema jadnije ništa od molećivoga nabrajanja među sobom o tome kako smo dobri, ali, eto ne vole nas, ne razumiju nas, mrze nas. Slabost, ispoljavanje slabosti je loše i u osobnom životu a na čelu države je – pogubno.

U takvim dramatičnim trenutcima podnosi se ostavka vlade, ne zbog krivnje, ili neposredne odgovornosti za pogrješke, nego zbog koncentracije i pravilnog, stvaralačkog iskorištavanja nacionalne energije nastale u ovakvim dramatičnim situacijama. Jer u nedostatku toga, stvarne vrijednosti Praljkove poruke i golemu nacionalnu energiju razvlače stotine lešinara različite provenijencije i motiva nastojeći se naplatiti Praljkovim junaštvom i činom bez presedana u novijoj povijesti. Ostavka vlade i nacionalni izbori u ovako dramatičnom trenutku su također poruka svijetu da je prijeđena granica. Bez toga se ne može zaustaviti nasrtaje i nove udare, koji će se nužno nastaviti u nizu.

U takvim i mnogo slabijim krizama državne politike civiliziranih zemalja zahtijevaju potvrdu svoga legitimiteta i potporu svoga naroda, a prije toga izlaze s jasnim političkim ciljevima i načinima rješavanja dramatičnih problema.

I predsjednica Republike i predsjednik vlade su pokazali da nisu uopće dorasli razini problema s kojima je suočen hrvatski narod.

Izvor: hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save