Davor Dijanović: Generala je ubila peta kolona dugačkog reda hrvatskih izdajica, a na grobovima junaka se ne plače, nego crpi snaga
O tome da je haška presuda hrvatskoj šestorci u Haagu nepravedna i utemeljena na lažnim konstrukcijama, ne dvoji nitko tko je barem i površno upućen u ratna događanja u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj devedesetih godina.
Postalo je već izlišno ponavljati da je tzv. Haški sud dominantno politička institucija, odnosno politički instrument velikih sila kojemu je pravna aureola tek sredstvo za „obsjeniti“ političku prostotu. Postalo je izlišno ponavljati i to da je upravo Republika Hrvatska nekoliko puta spasila Bosnu i Hercegovinu, da je zbrinjavala nekoliko stotina tisuća bošnjačkih izbjeglica, vojno pomagala Armiju BiH, a u konačnici da je snaga Hrvatske vojske spriječila genocid u Bihaću.
Bošnjačka strana – što iznad svega govori o njoj samoj – je ta koja pomoć ne priznaje i koja sada sladostrasno uživa u novome poniženju hrvatskog naroda u BiH. Groteskno je slušati mazohističko-pokajničke izjave hrvatskih političara kako „Hrvatska nije dijelila BiH“, iako bi i zadnjoj budali trebalo biti jasno da Hrvatska devedesetih nije ni mogla podijeliti BiH, nego su tu podjelu mogle izvršiti, a na kraju su i na hrvatsku štetu izvršile, velike sile.
U međunarodno „pravo i pravicu“ ne vjeruju političke elite niti jedne ozbiljne države. Svima je, osim, kako se čini, hrvatskim Dudekima, jasno da su međunarodni odnosi jedna velika i surova šahovska ploča na kojoj onaj koji se bolje „laktari“ i bolje podvaljuje svoje figure uzima najveći dio političkog kolača. Tragedija Bleiburga i Vukovara trebala je hrvatskim naivcima, ali i donkihotovskim romantičarima, konačno otvoriti oči i naučiti ih političkome realizmu. A taj realizam danas kaže kako je presuda šestorci u Haagu vrlo jasna poruka Republici Hrvatskoj i Hrvatima u BiH.
Krivci za ovakvu presudu haškoj šestorci sjede u Hrvatskoj
Jedina pravedna haška presuda u kontekstu hrvatskog naroda bila je ona Gotovini, Čermaku i Markaču. Sud je u tom slučaju presudio pravedno i u hrvatsku korist, no svim je ozbiljnim ljudima jasno da je za tu presudu bila zaslužna američka intervencija, s obzirom na to da je SAD u tom slučaju imao i svoje interese. U svim drugim slučajevima haški sud deklarirao se kao otvoreno protuhrvatska institucija. Na pseudoargument kako su Srbi u Haagu dobili mnogo više godina zatvora ne vrijedi se osvrtati, jer on u sebi implicira kako je i Hrvatska kriva za ratove devedestih pa, eto, može biti sretna što je bolje prošla od države koja je bila agresor i pokrenula čitavu spiralu zločina. Osnovan na rođendan Josipa Broza Tita, glavnog simbola komunističke Jugoslavije, Haški sud je prirodno jugofilski završio svoj rad na bivši „Dan Republike“ egzekucijom Hrvata iz BiH.
Geopolitički i geostrateški planovi velikih sila nešto su na što Hrvatska kao mala država ne može bitno utjecati. Hrvatska nije u poziciji bitno kreirati međunarodne odnose, no proaktivnim političko-diplomatskim pristupom može pokušati utjecati na političke i strateške odluke koje tiču nje same. U slučaju presude šestorci hrvatska politika i diplomacija očigledno nisu napravili ništa. I ne samo da nisu napravili ništa (primjerice, Washingtonu objasnili da bi i za američku politiku mogla biti opasna destabilizacija Republike Hrvatske i dodatna desubjektivizacija Hrvata u BiH), nego je dio političke vrhuške svih godina trajanja procesa aktivno radio na legitimiranju teza tužiteljstva i na konstruiranju lažnih optužbi protiv vlastite države.
Nitko zdravog razuma u Hrvatskoj ne negira da su i Hrvati činili zločine, no zagovarati tezu da su ti zločini dio sustava, dio udruženoga zločinačkog pothvata, kao što to čine neki u Hrvatskoj, mogu jedino poremećeni umovi ili peta kolona. Da, peta kolona čija je haška mreža u Hrvatskoj vrlo razgranata i pretvorila se u pravi biznis. Mnogi su u Hrvatskoj bili nagrađivani visokim političkim funkcijama ili su dobivali vrlo unosne sinekure kao nagrade za haško petokolonaško djelovanje. A u tome su im svojom pasivnošću asistirali oni koji su o procesu šutjeli e da se ne bi zamjerili petoj koloni i(li) njihovim medijskim sekundantima. Nema nikakve sumnje da ovakva presuda šestorci ne bi bila izrečena bez petokolonaškog i kukavičkog djelovanja mnogih pojedinaca unutar hrvatske politike, medija i tzv. civilnog sektora. I tu treba tražiti glavnu krivicu za ovakvu presudu.
Ispijeni otrov – sublimat petokolonaškog, izdajničkog i kukavičkog sadržaja hrvatske politike
Otrov koji je general Praljak popio 29. studenog pred očima cijelog svijeta bio je sublimat petokolonaškog, izdajničkog i kukavičkog sadržaja hrvatske politike posljednjih nešto manje od dvadesetak godina. Njegova smrt je spomenik svim post-trećejanuarskim izdajama i dijaboličnim hipokrizijama i inverzijama hrvatske politike. General Praljak bio je obrazovan čovjek i erudit, a prije svega je cijenio logiku i zdrav razum. A upravo su se logike i zdravog razuma, a o pravednosti da ne govorimo, – zarad kratkoročnih ovozemaljskih naslada – odrekli i predstavnici tobožnje međunarodne pravde i Judini sljedbenici u Hrvatskoj. Praljak je bio častan čovjek visokih ideala koji je teško trpio nepravdu i odsustvo elementarne logike i zdravog razuma, a njegov posljednji čin je najsnažnija osuda svih političkih Juda, sitnih trgovaca, kalkulanata i šibicara, sve one političke klateži koja gmiže hrvatskom političkom scenom.
Varaju se oni koji sada likuju nad presudom i misle da je tim aktom zadan konačni udarac hrvatstvu BiH. Na grobovima nacionalnih junaka se ne plače, nego se crpi snaga za nastavak narodne borbe. Nikakve presude bjelosvjetskih sudova (počesto kapacitiranih lošim pravnicima i još gorim ljudskim fukarama) ne mogu promijeniti povijesnu istinu, a još manje mogu sutra oduzeti Hrvatima u BiH pravo na samoodređenje. Odnos pak hrvatskih političara prema položaju Hrvata u BiH bit će jedan od glavnih testova hrvatske vanjske politike narednih godina. Svatko će imati priliku svrstati se uz istinu i pravdu ili uz dugačku kolonu hrvatskih izdajica i petokolonaša (koji, doduše, još uvijek jako dobro žive u Hrvatskoj i često se nazivaju „uglednicima“, ali svaka sila za vremena). Povijest je neumoljivi sudac i na kraju svakome dade zasluženo mjesto. A u toj povijesti na visokom će mjestu ostati upisano ime Slobodana Praljka, hrvatskog generala.
Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr
