Davor Dijanović: Izdaja nacionalnih interesa i ugrožavanje državne sigurnosti u Hrvatskoj predstavljaju ponajbolje honorirani posao
U političkom i medijskom prostoru često se spominje „zaštita nacionalnih interesa“.
S obzirom na nepostojanje jasne definicije pojma „nacionalni interesi“ kao i nepostojanje konsenzusa svih stranaka/partija koji su to vitalni nacionalni interesi Republike Hrvatske, stječe se dojam kako se narativ o nacionalnim interesima koristi kao puka floskula i proklamacija lišena bilo kakvog stvarnog sadržaja u političkome vokabularu širokog dijapazona političara i politikanata. Kako bilo, zaštita ključnih nacionalnih interesa jedna je od temeljnih funkcija nacionalne sigurnosti, koja komplementarno obuhvaća i zaštitu suvereniteta i osiguranje redovitog funkcioniranja najvažnijih državnih institucija.
U današnjem visokoglobaliziranom svijetu nacionalna sigurnost usko je povezana s međunarodnom sigurnošću, tako da politolozi i stručnjaci za međunarodne odnose ističu kako sve više nestaju jasne granice između unutarnje i vanjske sigurnosti. Slično je, dakako, i s ekonomijama pojedinih država koje nisu imune na promjene na globalnoj razini i u svome (geo)političkom i geoekonomskom okruženju.
Kako Republika Hrvatska stoji kad je u pitanju nacionalna sigurnost? Obavlja li sigurnosno-obavještajni sustav Republike Hrvatske kvalitetno svoje funkcije i zadaće?
Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) svake godine redovito objavljuje izvješća o svome radu iz kojih je vidljivo kako „sustav“ detektira probleme na području sigurnosti. Dakako, u izvješćima se objavljuju „filtrirani“ podatci, jer se ne bez razloga obavještajne službe u nekim zemljama nazivaju „tajnim službama“. Podatci SOA-e prvenstveno su namijenjeni visokim političkim krugovima kako bi u skladu s njima mogli usklađivati i voditi sigurnosnu, i ne samo sigurnosnu, politiku Republike Hrvatske.
Odnos prema Haagu nedvojbeno pokazuje kako postoje rupe u sigurnosno-obavještajnom sustavu RH
No, mnoge pojave kojima svjedočimo posljednjih gotovo dvadesetak godina (pa i ranije) nedvojbeno ukazuju na postojanje rupa u sigurnosno-obavještajnom sustavu RH.
Ne ćemo se ovdje baviti prošlotjednim kaznenim prijavama protiv šestoro osoba za raketiranje Banskih dvora i činjenicom da je državi trebalo dvadeset i šest godina za provođenje istrage za taj kriminalni čin. Radije se vratimo na aktualni odnos prema Haaškome sudu.
Na Wikileaksu je 2012. godine objavljen povjerljivi dokument američkog veleposlanstva o tome kako je američki veleposlanik Peter Galbraith nakon vojno-redarstvene akcije „Bljesak“ vodio intenzivne pregovore sa srpskim predstavnicima i predstavnicima oporbe, a posebno s kasnijim Tuđmanovim nasljednikom na predsjedničkoj funkciji Stjepanom Mesićem. Kako se vidi iz dokumenta Wikileaksa, Mesić je u razgovoru od 17. svibnja zastupao tezu kako je odlazak Srba iz zapadne Slavonije ekvivalentan etničkom čišćenju. Nema nikakve sumnje kako je haaško tužiteljstvo Mesićevu lažnu optužbu tadašnjega državnog vrha (akcija „Bljesak“ vrhunski je i profesionalno odrađena u nešto više od trideset sati) uzelo kao temelj za kasnije konstrukcije o „udruženome zločinačkom pothvatu“, kao što je i njegovo svjedočenje iz 1998. postalo pogonskim gorivom kasnijih optužnica protiv Hrvata iz BiH.
Kad je u pitanju progon generala Gotovine, Čermaka i Markača treba se prisjetiti kako su određeni visoki politički dužnosnici, ali i novinari iz vremena „trećejanuarske“ koalicije, bili dokumentirano prokazani kao suradnici britanske obavještajne službe MI 6. Novinar Davor Ivanković 23. studenoga 2004. u tekstu pod naslovom „Fijasko špijuna“ u „Slobodnoj Dalmaciji“ otvoreno je prozvao Račana i Sanadera da su nadzor nad hrvatskim obavještajnim sustavom prepustili britanskoj obavještajnoj službi, koja ne samo da je legalno djelovala na teritoriju RH, nego je nesmetano prisuškivala i telefonske razgovore.
Na „dilanje“ povjerljivim dokumentima iz Tuđmanova i Šuškova ureda nakon 3. siječnja, što je bez primjera u povijesti, ne ćemo se previše osvrtati, to su već općepoznate činjenice, ali ćemo konstatirati kako je riječ o kaznenim djelima koja bi u svakoj državi zapada bila oštro sankcionirana.
Ozračje pravne nekažnjivosti za određene pojave i određene pojedince
U Rusiji i Izraelu propituje se rad pojedinih udruga civilnog sektora zbog osnovanih sumnji kako predstavljaju produžene ruke stranih službi (jer gdje je najlakše kamuflirati obavještajni rad, nego u plemenitu borbu za ljudska prava). U Hrvatskoj udruge za koje je lako dokazati kako imaju otvoreno protuhrvatski karakter (a sigurnosna obrada njezinih čelnika i istaknutih članova vrlo bi vjerojatno dokazala suradnju sa stranim službama) ne samo da – očigledno – nisu predmet interesa službi, nego one u žabokrečeni medijsko-političke scene predstavljaju „savjest društva“.
U svim navedenim slučajevima, a mogli bismo ih nabrojiti i mnogo više (primjerice, kapacitiranje srbijanskih veleposlanika dokumentarnom građom), ne samo da potencijalni počinitelji kaznenih djela nisu odgovarali, nego nisu pokrenute ni istrage (pa ako se u sudskom postupku dokaže kako netko nije kriv – nije kriv, a ako je kriv slijedi kaznena sankcija). Izdaja nacionalnih interesa i ugrožavanje državne sigurnosti postali su uobičajeni u ne-državi (V. Starešina) Hrvatskoj u kojoj vlada ozračje pravne nekažnjivosti kad su u pitanju određene pojave i određeni pojedinci. Slično imamo i na području ekonomije, gdje pojave visokog kriminala i korupcije de facto ostaju nekažnjene (koliko je do sada protupravno stečene imovinske koristi vraćeno u državni proračun?), pa je očekivano da u takvu državu nitko normalan ne želi investirati.
Uskoro, kad bošnjačka represivna i istražna tijela podignu nove kaznene prijave ili optužnice protiv visokih časnika HVO-a i HV-a (vjerojatno pred Božić) ponovno ćemo jamrati kako to nije pravedeno i kako je Hrvatska pomagala BiH u vrijeme rata. Hoće li tada itko postaviti pitanje kako je bilo moguće da su bošnjački istražitelji – po političkome naputku Izetbegovića mlađeg i njegovih trabanata – vršljali po hrvatskim arhivima i prikupljali građu za montirane procese protiv hrvatskih časnika?
U javnome prostoru potrebno je izbjegavati neutemeljene etikete i optužbe, no stvari je potrebno nazvati pravim imenom i reći da izdaja nacionalnih interesa i ugrožavanje nacionalne sigurnosti nedvojbeno već mnogo godina predstavljaju u Hrvatskoj ponajbolje honorirani posao određenih pojedinaca, koji su od kaznenih progona zaštićeniji nego lički medvjedi od lova.
Nazire li se tome kraj u (ne)državi Hrvatskoj?
Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr
