Davor Dijanović: Hrvatska mora izgraditi LNG terminal na Krku, ostanak na Zapadnom Balkanu značio bi nastavak svekolikog propadanja RH
Prosječan konzument političkih sadržaja u hrvatskom kontekstu kao prvu asocijaciju na politiku vjerojatno bio naveo Hrvatski sabor, Vladu ili instituciju predsjednika države. Prosječan političar kao motiv ulaska u politiku naveo bi neizmjerni altruizam i izgaranje za interese hrvatskih građana.
Ozbiljni ljudi, međutim, znaju da je politika već dugo vremena biznis. I to ne samo kad je u pitanju sitni biznis, tj. kad su u pitanju politički poduzetnici (politikanti) kojima je politička arena idealno mjesto za ostvarivanje svojih prizemnih interesa, nego još više kad je u pitanju visoka politika na planu međunarodnih odnosa. U pozadini svih političkih odluka na globalnoj razini uvijek se kriju ekonomski motivi i ekonomski interesi pojedinih država ili multinacionalnih korporacija.
Hrvatska je danas – sviđalo se to nekome ili ne – članica Europske unije (EU) i NATO saveza. Ta dva okvira po prirodi stvari nameće određena ograničenja kad je u pitanju vođenje vanjske politike. Ivan Mažuranić rekao je da kad je čovjek u paklu mora tražiti mjesto gdje je manje vruće. U tom smislu primarni cilj hrvatske vanjske politike i (posebno gospodarske) diplomacije trebao bi biti ostvarivanje hrvatskih političkih i gospodarskih interesa unutar okvira kojima Hrvatska pripada.
To naravno ne znači da Hrvatska ne bi trebala imati korektne odnose i gospodarsku suradnju i s državama koje nam nisu – kako se to danas voli pomodno kazati – ‘strateški partneri’, no jasno je da ta suradnja ne može biti dominantna i primarna. Jer, ako smo ušli u određene asocijacije i saveze, onda moramo, barem u pogledu bitnih pitanja, igrati prema njihovim pravilima igre.
Kad je u pitanju Jeruzalem – Hrvatska je trebala dati potporu SAD-u
U okviru vanjskopolitičkog pozicioniranja jedne države, pa tako i Hrvatske, uvijek je važno zauzimanje stavova prema određenim pitanjima koja izazivaju prijepore sa širim međunarodnim implikacijama. Jedno od takvih pitanja bila je i rezolucija kojom se osuđuje odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa o Jeruzalemu kao glavnom gradu Države Izrael. Hrvatska je kod glasovanja bila neutralna, što neki analitičari smatraju mudrom odlukom kojom se ne ćemo zamjeriti niti jednoj strani, posebno jer je odnos prema Palestincima svojevrsni test odnosa prema islamskome svijetu.
Možda sam u krivu, no osobno smatram kako je Hrvatska trebala glasovati protiv rezolucije i tako se snažnije pozicionirati kao strateški partner Sjedinjenih Američkih Država (SAD). Može netko misliti što želi o američkoj vanjskoj politici (pisac ovih redaka ne jednom kritizirao je američki „uvoz demokracije“ na području Bliskog istoka), no Hrvatska je ulaskom u NATO odabrala ‘partnerstvo’ sa SAD-om, a – iako svijet sve više ide prema multipolarnosti – Sjedinjene Države i dalje su najmoćnija država svijeta, i bit će to još podosta vremena. K tome, Jeruzalem je uistinu glavni grad Države Izrael, povijesno dominantno židovski grad, tako da u potpori Trumpovu potezu ne bi bilo baš ništa nemoralno.
Glede nabave borbenih zrakoplova Hrvatska ne bi trebala imati previše nepoznanica
Dopuštam, međutim, da se o glasovanju glede spomenute rezolucije dade raspravljati. S druge strane, postoji pitanje gdje Hrvatska ne bi trebala imati previše nepoznanica, a odnosi se na nabavu borbenih zrakoplova. Ako imamo na umu spomenute geopolitičke datosti, hrvatska članstva u euroatlantskim asocijacijama, onda je kristalno jasno da bi Hrvatska, ako je ozbiljna država, trebali uzeti američke ili izraelske borbene zrakoplove. Svaki drugi izbor značio bi da državni vrh živi izvan vremena i prostora.
Politika je, kako rekosmo, danas primarno biznis i nisam siguran kako bi i dalje dominantna sila SAD reagirala ako bi Hrvatska glede nabave borbenih zrakoplova napravila ‘krivi korak’. Pred Hrvatskom su mnogi vanjskopolitički izazovi, posebno kad je u pitanju položaj Hrvata u BiH, u kojima će potpora SAD-a Hrvatskoj biti nužna. Ne može se tražiti nečija potpora, a za uzvrat ne dati ništa.
LNG terminal već je trebao biti izgrađen
Početkom prošlog tjedna Hrvatska i Mađarska u nazočnosti povjerenika Europske komisije za klimatsku i energetsku politiku potpisale su sporazum o dodjeli bespovratnih sredstava u iznosu od 101,4 milijuna eura za izgradnju terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG) na Krku.
Riječ je o projektu koji snažno podupire SAD, projektu koji je potreban srednjoistočnoj Europi radi diverzifikacije pravaca nabave plina i manje ovisnosti o ruskom plinu, a da je Hrvatska proteklih godina ima ozbiljnu državničku politiku, terminal bi već bi izgrađen. No kako se narodski kaže – bolje ikad nego nikad.
Izgradnja LNG terminala na Krku još je jedan od onih iskoraka koji su od iznimne važnosti za geopolitičko i geoekonomsko pozicioniranje Hrvatske kao srednjoeuropske zemlje. Toga su svjesni i pristaše „zapadnobalkanske“ politike, bilo da je riječ o domaćim ili pak inozemnim lobijima, koji i dalje žele slabu Hrvatsku na ‘Zapadnom Balkanu’.
Predsjednica Republike jednom je prilikom implicite dala do znanja da su postojale opstrukcije glede izgradnje LNG-a. Nema sumnje da će one i dalje postojati, no Hrvatska im se mora oduprijeti jer bi ostanak na ‘Zapadnom Balkanu’, o čemu bjelodano svjedoči svekoliko političko i gospodarsko propadanje nakon 2000. godine (plodovi ‘trećejanuarskog thermidora’ svaki dan sve više dolaze na naplatu), u perspektivi značio finis Croatiae.
Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr
