Davor Dijanović: Poljski spor s EU: Orban je svjestan da se vlastiti interesi najbolje brane u tuđem dvorištu, znaju li to hrvatski političari?
Na ovim je stranicama već bilo govora o različitim pogledima pojedinih europskih država na uređenje Europske unije (EU). S jedne strane vidljive su tendencije stvaranja federalne Europe, sa snažnom koncentracijom ovlasti u Bruxellesu, a s druge strane zalaganje za EU kao zajednicu suverenih i ravnopravnih država.
Federalni model ponajviše promiče Njemačka, kojoj je cilj ostvarivanje ekonomske i političke dominacije na razini EU, a u federalističkim koncepcijama do sada je imala i određenu potporu Francuske (ostaje nam vidjeti kakvu će politiku Francuska voditi pod Emmanuelom Macronom). U Njemačkoj se trenutno vode vrlo teški pregovori o sastavljanju vlade. Nakon propasti pregovora o sastavljanju tzv. Jamajka koalicije između demokršćana, liberala i zelenih, „u igru“ za sastavljanje vlade, na pritisak njemačkog predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera, vratio se Martin Schulz. Ovaj čelnik njemačkih socijal-demokrata na nedavno održanoj konferenciji SPD-a založio se za stvaranje „Sjedinjenih Europskih Država“, štoviše tu je ideju postavio kao bitan uvjet ponovne koalicije s „demokršćanima“ Angele Merkel.
Na drugoj, suverenističkoj strani, imamo zemlje Višegradske skupine – Poljsku, Mađarsku, Češku i Slovačku, čiji pogledi na europsku budućnost podrazumijevaju postojanje suverenih država i poštivanje nacionalnih individualiteta.
Prijepori „federalizma“ i „suverenizma“ reflektiraju se i u sporu Europske komisije i Poljske
Prijepori na relaciji „federalista“ i „suverenista“ posljednjih su godina došli do izražaja u raspravama o tzv. Europi više brzina (gdje su Njemačka i Francuska dobile ograničenu potporu Španjolske i zemalja Beneluxa), ali i u suprotnim stavovima o obvezujućim kvotama EU-a o migrantima. „Mainstream“ mediji pronjemačkih pogleda zemlje Višegradske skupine optužuju za „desni populizam“ (na vlasti u ovim zemljama doista jesu desne stranke, izuzev Slovačke gdje imamo koaliciju socijademokrata, demokršćana i desnog centra koja je, međutim, u ustav unijela odredbu o braku kao zajednici žene i muškarca) i „euroskepticizam“, a strahuje se da će savez s ovim zemljama sklopiti i Austrija.
Nepomirljivi pogledi o modelu izgradnje europske budućnosti reflektiraju se i u ovih dana aktualnom sporu Europske komisije i Poljske. Komisija je predložila Vijeću EU-a pokretanje postupka predviđenog člankom 7 Lisabonskog ugovora protiv Poljske, koji u konačnici može dovesti do suspenzije prava glasa, ali i do zamrzavanja sredstava iz EU fondova (takav ishod, dakako, nije realan s obzirom na nužnost jednoglasne odluke, a Mađarska vjerojatno nije jedna država koja će glasovati protiv sankcija Varšavi). Iz Bruxellesa Poljskoj se zamjera kršenje neovisnosti sudstva i temeljnih vrijednosti EU-a, a novi poljski premijer Mateusz Morawiecki ističe da se kroz reformu pravosuđa želi odbaciti relikte komunističke diktature u pravosudnim institucijama.
Pravo i Pravda trn u oku EU-birokratima
Iako sva nova legislativna rješenja poljske konzervativne Vlade nisu posve u skladu s europskim pravnim standardima (odnos izvršne i sudbene vlasti), činjenica je da je Poljska suverena država (za one koji su zaboravili suverenitet označava vlast koja je najviša, nedjeljiva, apsolutna i pod ničijom kontrolom) koja ima pravo samostalno odlučiti kako želi reformirati svoj pravosudni sustav. Vladajuća stranka Pravo i Pravda uživa natpolovičnu potporu poljskih birača, a provedba lustracije – koja uključuje i lustraciju pravosuđa – i javno objavljivanje imena suradnika tajne policije iz vremena komunizma od samih je početaka jedan od temeljnih dijelova programa te stranke.
Pravo i Pravda stranka je koja se protivi nakaznom konceptu „multikulturalizma“, protivi se procesu federalizacije EU-a, oslanja na socijalni nauk Katoličke crkve (što se očituje, primjerice, u pro-life stavu oko abortusa), a na vanjskopolitičkom planu zagovornik je snažnije suradnje sa SAD-om. Kao takva, ova poljska konzervativna stranka trn je u pojedinim EU-birokratima (pravosudni marifetluci prethodne vlade Donalda Tuska nisu bili predmet pozornosti EU-institucija), od kojih su mnogi bivši komunistički simpatizeri, šezdesetosmaši i maoisti koji su dolaskom novih vremena samo preobukli kaput i transformirali se u ugledne „socijal-demokrate“ i „liberale“ koji se, međutim, i dalje s jednakim žarom bore protiv fantomskih nacionalista, a umjesto „socijalističkog raja“ danas zagovaraju stvaranje EU-ropske superdržave.
Hrvatska bi trebala dati potporu Poljskoj
U sporu Bruxellesa i Varšave Republika Hrvatska bi – ako se smatra suverenom državom – trebala dati jasnu i nedvosmislenu potporu Poljskoj. Ne samo iz razloga što i Hrvatsku čeka čišćenje nepodnošljivog smrada Augijevih štala hrvatskog pravosuđa, nego i zato što je tendencija nivelacije i unifikacije, tendencija nametanja rješenja na razini EU iznimno opasan proces totalitarnih ambicija koji u perspektivi dovodi u pitanje temeljne postulate demokracije.
Mađarski premijer Viktor Orban potpuno je u pravu kad kaže da je „napad na Poljsku napad na cijelu srednju Europu“ i da je u „interesu mađarske nacije da se solidarizira s Poljacima i učini što može da se protiv njih ne primijeni nikakva sankcija EU-a“. Orban je svjestan da se vlastiti interesi najbolje brane u tuđem dvorištu, jesu li toga svjesni hrvatski političari?
Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr
