IVICA Ursić: ODBROJAVANJE
Ušli smo u novu crkvenu godinu. U Adventu smo. Počelo je svojevrsno odbrojavanje. Do Božića, pa do Nove Godine, pa do kraja školskih praznika, pa do Korizme, pa do Uskrsa.
{jathumbnail off}Kao u dane Noine, tako će biti i Dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i Dolazak Sina Čovječjega. Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti.” “Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.”
(Matej 24,37-44)
„Godine se vuku, mjeseci puze,
tjedni teku, sati trče,
minute cure, sekunde bježe,
A mi?
Mi brojimo.
Do kraja ili do početka?“
Ušli smo u novu crkvenu godinu. U Adventu smo. Počelo je svojevrsno odbrojavanje. Do Božića, pa do Nove Godine, pa do kraja školskih praznika, pa do Korizme, pa do Uskrsa. Mi ljudi jako volimo odbrojavati, jer svako odbrojavanje svojevrsna je priprava za neki cilj. Za nešto konkretno.
Mi čitav svoj život odbrojavamo do nečega. Odbrojavamo mjesece i godine do kraja školovanja ili do mirovine. Odbrojavamo tjedne i mjesece do kraja kredita ili do položenog vozačkog ispita. Odbrojavamo sate i tjedne do odlaska na vikend ili na godišnji odmor. Odbrojavamo sekunde do kraja neke utakmice ili do izvađenog zuba.
Ali jedno odbrojavanje nikako nam ne ide od ruke. To je odbrojavanje do kraja života. Konačno odbrojavanje do odlaska u vječnost kada više nikakav kronometar ne će biti u upotrebi i kada će vrijeme kakvo danas poznajemo zauvijek stati.
Zašto?
Zato jer ne znamo „ni dana ni časa“ kada će se to dogoditi, pa ne možemo namjestiti svoje kronometre. I zato se mi ponašamo kao da ćemo vječnost provesti na ovome svijetu. I ne vodimo računa o onome „tamo i poslije“. O onome nakon ovoga. Jedemo i pijemo. Ženimo se i udajemo se. Kao da vječnost ni ne postoji.
Jer nismo u stanju u istu dimenziju staviti sadašnjost i vječnost.
Današnjim danom počinje Advent, vrijeme pripreme, vrijeme u kojem idemo prema Božiću, vrijeme velikog iščekivanja. Vrijeme odbrojavanja.
Ali što mi to točno iščekujemo? Za što se mi to spremamo?
Što to mi očekujemo da nam se dogodi?
Pripremamo li mi svoja srca i svoje duše za ponovni Kristov dolazak? Ili se pripremamo za još jedan mjesec besciljnog lutanja labirintima prodajnih centara, za još jedan mjesec ispunjen strkom i nervozom, jer koliko god mi toga nakupovali nama uvijek nešto nedostaje.
Način na koji mi vidimo Advent i Božić odrediti će naš pristup proslavi blagdana. Je li najvažnije za Adventa sve okititi, sve kupiti, sve pripremiti na vrijeme ili je najvažnije otvoriti svoje srce Kristu koji dolazi?
Mi se ponašamo kao da dolazak Božića ovisi o tome koliko smo toga pripremili na onoj izvanjskoj dimenziji svojih života, ne vodeći računa da je Božić dar Božji koji stiže bili mi spremni, po mjerilima ovoga svijeta, ili ne bili spremni.
Božji ulazak u naše živote, u osobi Isusa Krista, se događa na Božju inicijativu, a ne na našu. Krist dolazi među nas ne kao nagrada za našu brižnu pripravu za njegov dolazak, nego kao rezultat Božje ljubavi prema nama.
Krist nam dolazi bili mi spremni ili ne.
U današnjem čitanju učenici i dalje slušaju što im Isus ima za reći nakon što su ostali zatečeni njegovom najavom uništenja Hrama u Jeruzalemu. Žele znati kada će doći kraj. Žele biti u stanju odbrojavati do toga trena. Do drugog dolaska Krista Kralja. Do drugog Adventa.
Isus govori o „Noinim danima“ i govori da će Drugi Dolazak biti nalik tom vremenu, kada su se ljudi bavili svakodnevnicom ne vodeći računa da svemu tome mora doći kraj. I to nenadano. Bez upozorenja.
Učenici žele znati termin, žele znati „dan i čas“, ali im Isus govori da je to potpuno krivo pitanje. Pravo pitanje bi se trebalo odnositi na to što nam je činiti u međuvremenu dok čekamo drugi Kristov dolazak. Najvažnija stvar za nas danas nije kada će Isus ponovno doći, nego kakve će kvalitete biti naše iščekivanje njegovog dolaska.
Advent nas poziva da shvatimo da je i sadašnje vrijeme također vrijeme Kraljevstva Božjega. Utjelovljenje, dolazak Boga u čovječjem obliku među nas, objavljuje da je čaša sadašnjosti do vrha napunjena Božjom prisutnošću. Bila ta naša sadašnjost vedra ili oblačna, radosna ili tužna, Bog šalje Mesiju da živi s nama u toj sadašnjosti.
Poklon Adventa sadržava najljepša od sviju riječi.
Emanuel! Bog s nama!
Ne Bog je bio s nama, ne Bog će Biti s nama, nego Bog s nama – sada i do vijeka. Jer svaki trenutak ima vječni značaj i naš Bog svega u prošlosti i svega u budućnosti, također je i Bog svega u sadašnjosti. Bog nas poziva da živimo u sadašnjosti, ali ne u nikakvom odbrojavanju nego u iščekivanju činjenice da vječna stvarnost može nastupiti svakog trenutka kojeg nije u stanju izmjeriti ni najsavršeniji kronometar.
Kamo god se okrenuli vidimo, baš kao u Noine dane, da ljudi danas žive kao da sutrašnjeg dana ne će biti. „Carpe diem!“ – „Iskoristi dan!“ moto je ove kulture.
Zato je od presudne važnosti u svakom, ali baš u svakom segmentu našeg života, živjeti kao Kristov svjedok. Za kršćanina koji vjerodostojno živi svoju vjeru u Krista ne postoji sekularno i vjersko. U velikim stvarima i u malim stvarima, na poslu i kod kuće, u onome što činimo sa svojim tijelom i sa svojim prihodima, u svemu trebamo voditi računa tko smo i čiji smo.
Naravno da danas nitko ne će napisati roman ni snimiti film o običnom kršćaninu koji živi svoje „Noine dane“, koji kuha, pere, pegla, koji odgaja djecu, koji brine o svojim starijima, koji voli domovinu, koji ustaje rano i liježe kasno, koji pošteno obavlja svoj posao, koji se moli, koji prašta i voli, ali …
Ali kada se zavjesa ovozemaljske povijesti konačno spusti, prva stvar koju će nas naš Otac pitati, biti će kako smo živjeli u „Noine dane“.
Nije nama odbrojavati dane do drugog Kristovog dolaska nego nam je živjeti te dane kao Kristovi svjedoci.
„Naučili smo letjeti zrakom poput ptica,
plivati morima poput riba,
gibati se prostorom poput kometa.
Sada je konačno vrijeme
da se naučimo hodati zemljom
kao djeca Božja.“
Ivica Ursić/croative.net
