Miroslav Piplica: Nakon turizma, iseljenici najviše pune proračun
Razgovor Mladena Pavkovića s Miroslavom Piplicom, dugogodišnjim predsjednikom Austrijsko–hrvatske zajednice za kulturu i šport u Beču.
Miroslav Piplica je dobro znano ime među hrvatskim građanima koji žive u inozemstvu, poglavito u Austriji, gdje je među ostalim i dugogodišnji predsjednik Austrijsko-hrvatske zajednice za kulturu u i šport. Početkom Domovinskog rata napustio je sigurno zaposlenje u Beču, vratio se u Hrvatsku i pridružio hrvatskim braniteljima. Uvijek je u pokretu, uvijek u nekim akcijama, prije svega humanitarnim. Dosad je organizirao veliki broj humanitarnih akcija i manifestacija, a pomagao je i obiteljima Gotovine, Markača i Kordića, kad je najviše trebalo. Od prvih dana vezan je uz HDZ, predsjednik je ogranka ove stranke za Austriju, a ponovno je izabran, na mandat od četiri godine, kao predstavnik Hrvata iz Austrije pri vladinom uredu za iseljeništvo.
Razgovarali smo s njim o njegovoj borbi za Hrvatsku, problemima dijaspore, ali i očekivanjima brojnih iseljenika.
Gospodine Piplica, kakav je danas položaj Hrvata u Austriji? Naime, dugo radite i živite u ovoj državi, pa nam možete reći jesu li Hrvati složni, je li se druže, odnosno kakav je njihov odnos prema hrvatskoj Domovini?
Hrvati su počeli dolaziti u Austriju još prije pet stoljeća, a gradišćanski Hrvati, imaju status hrvatske manjine u Austriji. Mi koji smo došli na privremeni rad u Austriju dosta dobro smo se snašli. Evo već treće i četvrte generacije završavaju i fakultete, tako da je njima puno bolje nego mnogima koji su došli za vrijeme rata i nakon Domovinskog rata. Austrijsko Hrvatska zajednica za kulturu i šport u Beču je najbrojnija i najaktivnija zajednica Hrvata u svijetu. Unutar zajednice imamo 18 udruga koje su iznimno dobro povezane. Naravno, uvijek nedostaje vodećih ljudi, sve manje želi raditi u društvenim organizacijama, jer je to vrlo nezahvalno, uvijek se nađe netko tko kritizira one koji se trude i rade, ti koji daju kritike većinom su ljudi koji ne rade ništa. Što se tiče odnosa s hrvatskom Domovinom, jako smo emotivni. Na žalost, Domovina nam i nije baš u poziciji kakvu bi mi željeli, ali nadamo se uvijek boljem. Od prije četiri godine imamo državni ured za Hrvate izvan RH, to pomalo približava iseljenike i matičnu Hrvatsku.
Predsjednik ste i najveće i najznačajnije udruge koja okuplja Hrvate u Austriji. Koliko ima članova, koje su vam najvažnije aktivnosti?
Naša zajednica, kao što sam već rekao, ima brojne udruga i oko pet tisuća aktivnih i „pasivnih“ članova. Sve je više na žalost onih koji spadaju u ovu drugu kategoriju. Ali svakako moram pohvaliti stotinjak ljudi koji neumorno rade i održavaju hrvatske udruge, ne štedeći vremena, a ni novca. Imamo osam folklorni društava, tamburaški sastav, hrvatsku nogometnu ligu, dosta organiziramo humanitarne akcije…
Osobno ste poznati i cijenjeni i kao iznimno veliki humanista. Naime, često pomažete, poglavito hrvatske branitelje i stradalnike. Imate li u tome potporu i drugih?
Dosad sam, poglavito od početka Domovinskog rata pa do danas, organizirao toliko humanitarnih akcija da ih ne mogu ni pobrojati. Kako u Austriji tako i u Hrvatskoj. U tome mi pomažu i neki moji prijatelji i na tome ih veliko hvala. Na žalost, riječ je manje-više uvijek o istim ljudima, s velikim srcem! No, kako svakodnevno primamo veliki broj poziva za pomoć nemoguće je svima udovoljiti.
Sudionik ste i hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Dragovoljno ste napustili siguran posao u Beču i krenuli u obranu Domovine. Kako se danas osjećaju ljudi iz dijaspore koji su branili i obranili hrvatsku državu?
Otišao sam iz rodnog Imotskog i mojih Zmijavaca 1987. u Njemačku, tj. Frankfurt, a zatim me posao odveo i u Luksemburg. U Beč sam došao 1990., oženio se, sredio radnu dozvolu, imao dobro zaposlenje, ali i stan i automobil. Na žalost, nisam mogao dugo uživati u svemu tome, počela je agresija na Hrvatsku. Nisam mogao gledati putem medija, osobito televizije, u mirnom Beču kako svakodnevno ubijaju, protjeruju nevini hrvatski narod, pale kuće, siluju, pljačkaju…Stoga sam gotovo preko noći odlučio napustiti lijep život i sređenu obiteljsku situaciju. Srce me vuklo natrag u Hrvatsku, u borbu protiv srbijanskog agresora. Prijavio sam se u 4. brigadu, tj. u 72. Vojnu policiju. Zadnji moj teren bio je oslobađanje Hrvatskog juga bliže Cavtata. Zbog obiteljske bolesti vratio sam se u prosincu 1992. u Austriju. Međutim, dok sam bio odsutan izgubio sam radnu dozvolu, pa nedugo i brak. Srećom dao sam se u sport, pa sam to lakše podnosio sve muke, a nakon godinu dana ponovnog rada na crno dobio sam radnu dozvolu, te se još više posvetio sportu i prikupljanju raznih humanitarnih pomoći obiteljima poginulih hrvatskih branitelja i invalidima Domovinskog rata, To mogu potvrditi deseci invalida ponajviše iz Imotske krajine. U sportu sam napravio zavidnu karijeru bio sam višestruki profesionalni prvak Europe i svijeta u kick boxingu, imao sam dosta i humanitarnih mečeva. Danas se mnogi branitelji, a i Hrvati pitaju zašto smo se borili? Ja nisam ni blizu prošao kao mnogi drugi u ratu, posebno oni koji su dali svoje živote i dijelove tijela, koji su ostali teški invalidi. Jedan sam od onih koji znaju za što smo se borili i izborili. I da sutra ponovno treba ići braniti Domovinu bio bih među prvima, bez obzira na godine života. Čvrsto vjerujem u našu Domovinu i hrvatski narod i nadam se da će sutra biti bolje. Ne smijemo čekati da nam netko nešto da pa da će nam biti bolje. Svatko od nas mora dati nešto od sebe. Uvijek se držim tog da ako ne posijemo nemamo što ni brati.
Nego, što ste stekli, ako se smije znati, dugogodišnjim radom u inozemstvu?
Kada radite humanitarne stvari onda ste često pod kritikama i optužbama zavidnih, čak ih možemo nazvati i zlobnih ljudi. Na žalost, u mojih 30 godina rada vani još nisam napravio kuću nigdje u Hrvatskoj, imam na obiteljskoj kući jedan stan u Zmijavcima koji još nisam ni završio, u Beču također nemam svoj stan, ja i prijatelji smo otvorili kafić u Beču, tu smo u najmu, nemam ni štedne knjižice, ali sam, vjerujte, ipak jako bogat. Bogat sam jer sam zdrav, što imam krasnu obitelj gdje vlada ljubav i zajedništvo, od moje žene i djece, braće, sestara, njihove djece, jako puno prijatelja i ljudi kojima sam pomogao, što mi svakodnevno zahvaljuju, iako ako pomažete ne treba vam nikakva zahvala.
Mnogi danas, na žalost, odlaze iz Hrvatske i vjeruju da je vani – „med i mlijeko“. Je li to baš tako?
Već sam istaknuo da sam otišao prije rata na privremeni rad u Njemačku i završio u Austriji i ne mogu ljudima reći da ostanu u Hrvatskoj i da je u Hrvatskoj dobro. Svi znamo da nije, da je Hrvatska na žalost još daleko od tzv. pravne države, da se ne kažnjavaju ratni zločinci, da su ljudi pod ovrhama, da ima lopovluka na sve strane, itd. No, ne mogu više reći kako se za razliku od Hrvatske dobro živi u Austriji ili Beču. Do prije ulaska u EU u Austriji je bilo med i mlijeko, ali na žalost svake godine je sve gore i teže. Ja sam ugostitelj, ali i predsjednik velike Hrvatske zajednice pa znam da ima puno ljudi koji ovdje jedva preživljavaju, koji krpaju od mjeseca do mjeseca. Ako, srećom, muž i žena rade može se čak i relativno dobro živjeti. Nama je problem što živimo dva života, jedan je u državi gdje radimo i trenutačno živimo, a drugi u Domovini Hrvatskoj ili BiH, ovisno gdje je tko rođen. Tako da novac koji zaradimo imamo za osobne potrebe, ali uvijek dio šaljemo i svojima u Domovinu.
U Beču, kažete, vodite i kafić. Čujemo da se kod vas jedino ne svira folk ili narodna glazba!?
Prije toga, imao sam godinama jedan mali kafić i nikada nisam pustio narodnu muziku, dok sada sa prijateljem držim kafić malo veći. Također ne dopuštamo sviranje folk glazbe, ali to je vjerujte na našu štetu. Mnogi nas zbog toga nazivaju „ustaškim kafićem“, zato što svira i pjeva Mate Bulić Mišo Kovač, Škoro, Rozga, svira i Severina i Ivan Zak, Oliver, Jole, Zečić i svi hrvatski pjevači. Naravno da pustimo i Thompsonove pjesme. Bez toga ne ide. No, na žalost ako voliš svoje danas si odmah nacista, fašista ili ne znam ni ja što. Želim da mladi slušaju hrvatsku glazbu, da uče hrvatsku povijest da kao ja ne mrze nikoga, ali da vole – svoje.
Ljudi poput vas često su, kako ste i sami rekli, na meti i raznih „kritičara“. Tko su ti i zbog čega vas povremeno napadaju?
Da, već sam istaknuo da ima „kritičara“, ali to su oni koji ne rade i nisu pomogli nikom ništa, Njima smeta nečiji rad, nečiji uspjeh. Danas je inače popularno ljude ogovarati i veseliti se tuđim nevoljama, neuspjesima ili propasti. Ti koji i mene povremeno bez razloga napadaju su obični zlobnici i ljudi bez trunke morala.
Razmišljate li ipak o povratku u Hrvatsku?
U stvari ja, vjerujte, nikada nisam ni otišao iz Hrvatske, mogu se vratiti sutra ili bilo kada. Učinio sam mnogo za svoju Domovinu, a neke i „zadužio“ koji bi mi sutra pomogli da dobijem dobar posao, oni mi kažu da sam to i zaslužio. No, opet nekako mislim da bi bilo kritičara koji bi rekli kako sam došao iz Beča i nekome uzeo jedno ili dva radna mjesta. Kada sam otišao u sveti Domovinski rat, mnogi su mi rekli da su ovakvi ljudi kao ja potrebniji vani, ali srce me vuklo nakon što sam vidio patnje svojeg naroda. Neke statistike govore da ljudi iz dijaspore donesu i ostave godišnje oko 15 milijardi kuna u Hrvatsku, ali ja vjerujem da je to i preko dvadeset. Nakon turizma mi smo druga grana popunjavanja hrvatskog proračuna! – rekao nam je Miroslav Piplica, predsjednik jedne od najbrojnijih i najorganiziranijih hrvatskih zajednica u svijetu.
Izvor: hu-benedikt.hr
