1. veljače 1993. Kašić – kako su hrabri Slavonci iz ‘Treće gardijske’ obranili zaleđe i sam Zadar?
O paklu Kašića, jedne od ključnih bitaka Domovinskog rata, svjedoči veteran 3. brigade Anto Zubak, koji je u paklu Kašića zaradio 15 metaka u tijelu.
Početkom veljače 1993. vođene su žestoke borbe u zadarskom zaleđu, kojom je srpski okupator htio povratiti izgubljene teritorije u akciji Hrvatske vojske poznatom pod imenom Maslenica. Akcijama protunapada zapovijedao je osobno ratni zločinac i general JNA Ratko Mladić, a za tu priliku u borbe su uvedene najelitnije postrojbe iz Srbije od arkanovaca, postrojbi kapetana Dragana i jurišne brigade Vojvode Vuka, te dijelova srpske vojske iz Bosne.
Heroji Kašića – Treća bojna slavne 3. gardijske brigade
Treća bojna 3. brigade iz Slavonije uvedena je u borbu nakon što je procijenjeno da će nakon uspjeha HV-a u operaciji Maslenica neprijatelj poduzeti široki i jaki protuudar na liniji Smilčić-Kašić. Zahvaljujući njima Kašić je obranjen, a spriječena je i mnogo veća katastrofa jer bi pod naletom srpske ofenzive koju su predvodile najelitnije jedinice srpskih snaga bio ugrožen i sam grad Zadar.
Kašić je nekoliko puta padao i vraćao se u ruke hrvatskih snaga, a činjenicu da je u konačnici ostao u hrvatskim rukama treba ponajviše zahvaliti pripadnicima 3. GBR koji su unatoč pogibijama suboraca, nepoznavanju terena i čitavom nizu otegotnih okolnosti obranili Kašić iz kojega su hrvatske snage krenule u konačan obračun – “Oluju”.
Dobio 15 metaka u tijelo u paklu Kašića
Anto Zubak iz Slavonskog Broda, danas s prebivalištem u Karinu Gornjem, prije 25 godina kao pripadnik 3. gardijske brigade Kune, brodske 3. bojne Kobre, s ukupno 15 metaka u tijelu, od toga 12 metaka u nogama, dva u leđima i jednim u ruci, preživio je ratni pakao Kašića, piše zadarskilist.hr.
– Iako višestruko ranjen vratio sam se živ – iz ‘živog’ pakla Kašića, kazao je umirovljenik satnik Anto koji je tada kao 21-godišnjak bio zapovjednik desetine brodske 3. bojne Kobre.
Bio je u jednom od dva mala kamiona marke TAM, tzv. tamića, koji su se pri povratku sa smjene nedaleko od crkve u Kašiću u predvečerje 1. veljače 1993. godine upali u srbočetničku zasjedu. U dva tamića poginulo je 17 njegovih suboraca, a tog dana i noći poginula su sveukupno 23 pripadnika brodske Kobre.
– Život mi je spasila pancirka, transportna torba u krilu, sreća, sami dragi Bog, kaže Brođanin koji 15-ak godina samozatajno živi u vlastito izgrađenoj kući uz more u Karinu Gornjem, zajedno sa suprugom Zdenkom i četvero djece Kristijanom, Izabelom, Silvestrom i Antom.
Srbi demoralizirani – ‘Pa to su, bre, neki fanatici, oni ne beže’
Na prijelazu siječnja u veljaču 1993. vođene su nadljudske borbe za očuvanje oslobođenog dijela zadarskog zaleđa. Hrabri Slavonci, prekaljeni ratnici Vukovara, Vinkovaca, Laslova, Tenje, Dalja i drugih bitaka Domovinskog rata, ne žaleći svojih života obranili su Kašić, a time vjerojatno i sam Zadar.
– Nekoliko dana prije dvije taktičke grupe brodskih Kobra helikopterima su sletjele na Šepurine, a smješteni smo u jednom od hotela na zadarskom Boriku. Od tuda smo autobusima otišli u Kašić zamijeniti umorne ratnike, prisjeća se umirovljeni satnik Anto.
Na položajima u Kašiću prema okupiranom Smilčiću, oko dva kilometara od crkve bili su četiri dana, očekuju kontranapad neprijatelja. Skupio ih Martić, Arkan, kapetan Dragan, Milanović… Ima Nišlija, Vukova s Vučjaka, Milicije tzv. SAO Krajine, domaćih četnika.
– Oko jedan sat je poslije ponoći prvog dana mjeseca veljače, opet topovi i tenkovi s Debelog brda ‘čvakaju’, bljuju smrt. Gorjela je zemlja i nebo. Smjena ne može doći, kazao je.
Četničko topništvo doslovce je preoravalo zemlju i kamenjar. Tutnjava granata i eksplozija tromblona i ručnih bombi.
– Čini mi se, što žešće pucamo to je četnika sve više i više. Stalno viču, urlaju, zavijaju kao vukovi. Uspješno smo odbili nekoliko napada. Preko motorole smo uhvatili poruku: To su, bre neki fanatici. Tučemo ih sa svime, a oni ne beže, govori Anto.
Upao u otvorenu grobnicu!
Dvanaest sati potom, oko jedan sat poslijepodne napokon je uspjela doći smjena, Kobre iz 3. satnije.
– Došli smo do zapovjedništva i u dva tamića oko 16 ili 16.30 sati krenuli prema Zelenom hrastu i dalje prema zadarskom Boriku. Sjedio sam odmah iza vozača Ćorluke, s puno emocija pripovijeda.
Neposredno pred grobljem u Kašiću ugledao je vojsku s plavim trakama na rukavima.
– Zovem zapovjedništvo, javi se Zorkan: ‘Imaju li plave trake?’ Odgovaram: ‘Imaju.’ Zorkan upozorava: ‘Napadaju i nas, to su četnici, pucajte!’
Četnici su došli između Paljuva i Kašića. Bili su slijeva i desna, ispred i iza dva tamića, 20-ak pripadnika Kobri našlo se jednostavno u zamki.
– Nisam ni sasvim izrekao – pucajte, četnici su svim raspoloživim oružjem započeli pucati na nas, vozač Ćorluka je zakočio, otvorio vrata tamića, izvadio pištolj i pao, oko njega krv, mrtvi suborci.
Ništa ne osjećam, na meni pancirka i transportna torba, nekakvim saltom preskačem mrtve i trčim prema 100-tinjak metara udaljenom groblju. Preskačem oko tri metara visoku ogradu i upadnem ravno u otvorenu grobnicu.
– Baš sam izabrao mjesto za umiranje. Sa zvonika me gađaju, meci lete na sve strane. Bombe padaju, kamenje poput gelera leti na sve strane. Preskačemo spomenike i poluotvorene grobnice, u noći uspijevam doći do borove šume, u kanal za navodnjavanje. Osjećam da nešto nije u redu, ne osjećam noge, ruke, leđa i žedan sam, pijem muljavu vodu, govori Zubak.
Ipak, Anto je izvučen s 15 metaka u tijelu i danas živi kao sretan obiteljski čovjek čuvajući uspomenu na svoje suborce – heroje Kašića.
Izvor: narod.hr/zadarskilist.hr
