Dr. sc. Tonči Matulić: ‘Istanbulska konvencija sredstvo je nametanja jednog iskrivljenog pogleda na čovjeka’
“Može li Istanbulska konvencija spriječiti nasilje u obitelji i obvezuje li ona Hrvatsku na uvođenje rodne ideologije?” bila je tema tribine koja se održala u ponedjeljak, 5. veljače, u Europskom domu u Zagrebu. Na tribini su gostovali prof. dr. Tonči Matulić, prof. Ladislav Ilčić (saborski zastupnik), Mate Knezović (odvjetnik), a organizirala ju je Udruga Centar za bolji svijet.
U nastavku pročitajte tekst prof. Tončija Matulića “Istanbulska konvencija o nasilju nad ženama i u obitelji” objavljen u Kani.
Istanbulska konvencija (IK) je skraćeni naziv za Konvenciju Vijeća Europe (VE) o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Istanbulska po gradu Istanbulu u Turskoj u kojemu je usvojena 11. svibnja 2011. godine. Četrdeset i četiri (44) države članice Vijeća Europe do danas su potpisale IK, dok tri (3) još uvijek nisu: Armenija, Rusija i Azerbajdžan. Republika Hrvatska je potpisom 22. siječnja 2013. godine pristupila IK, dakle u vrijeme vladavine Kukuriku koalicije, ali još nije provela postupak ratifikacije.
Važno je spomenuti da je do danas postupak ratifikacije u nacionalnim parlamentima proveden u dvadeset i tri (23) države članice VE u kojima je u međuvremenu IK postala dio nacionalnoga ustavnopravnoga poretka, a od predsjednika hrvatske Vlade se čulo da će to uskoro učiniti i Republika Hrvatska. Takvo, nazovimo ga, ohrabrenje došlo je iz Europske Unije koja je IK ratificirala prošloga 12. rujna 2017. godine. Ove brojke svjedoče da je IK postala međunarodno obvezujući dokument, da je u mnogim zemljama već postala pravno obvezujući propis međunarodnoga karaktera i, posljedično, da povratka nema osim u slučaju jednodušnoga opoziva. Pristupanje Republike Hrvatske IK 2013. godine nije izazvalo naročitu pažnju javnosti, ali jest od dana ratifikacije IK u Europskome parlamentu prošloga 12. rujna 2017. godine kad se ujedno i doznalo kako su hrvatski europarlamentarci glasovali, dotično veoma šaroliko, poput jesenskoga pejzaža.
Točnije, njih sedmero glasovalo je za, troje je bilo protiv, a jedan glas je bio suzdržan. Pažnju dijela javnosti je zaokupila i činjenica da su dva glasa došli iz redova (samo)zvane demokršćanske stranke. Jasno je kao dan da nitko nema pravo dovoditi u pitanje moralno načelo o obvezi djelovanja u skladu sa sudom osobne savjesti. To je sakrosantna i nedodirljiva činjenica. No, isto tako je jasno kao dan da kršćanin svoju savjest ne odgaja i oblikuje prema pragmatičkim i prigodničarskim mjerilima, nego po neprolaznim mjerilima evanđeoskoga i moralnoga zakona.
Etika sprječava nasilje
Neupućenima je IK lijepo sročena priča s još plemenitijom svrhom: spriječiti nasilje nad ženama i nasilje u obitelji i boriti se protiv toga, ali i osigurati pravne i institucionalne uvjete u tu svrhu. Međutim, pravo govoreći za takvu svrhu ne treba neka konvencija, uključujući i IK, jer svaka zdrava humana etika, u smislu načela id quod est secundum rectam rationem (sv. Toma Akvinski), a iznad svega kršćanska etika podrazumijeva i zahtijeva ostvarivanje takve svrhe. Drugim riječima, svaki oblik nasilja je moralno neprihvatljiv i zaslužuje jednoznačnu osudu, a višestruko je neprihvatljivo nasilje nad slabima i nezaštićenima.
Višestruko, retorički, a ne etički rečeno, jer svaki oblik nasilja, svaki čin nasilja zaslužuje bezuvjetnu moralnu osudu. Ipak, kad se nasilje čini nad slabima i malenima, ono je u našim reakcijama gnjusnije i izgleda nam gore. Ali nasilje je nasilje. Dakle, ne po tome kako izgleda na vani i nad kime se čini, nego kako zastrašujuće izgleda iznutra, to jest u samome činu nasilja koji samoga počinitelja uvijek ponižava i poistovjećuje s nerazumnom životinjom, budući da autentičnim ljudskim činim upravlja jedino razboritost, a nipošto ne nagoni i strasti.
Zabrana i osuda nasilja upisane su u samu bît kršćanske etike i svake zdrave humane etike. U tom smislu IK ne donosi nikakvu etičku i moralnu novost, nikakvo novo vrijednosno odnosno moralno otkriće ili svrhu pa se onda pitamo što ona zapravo hoće?
Tendencioznost rodno-teorijskih prigovora
Prije odgovora na postavljeno pitanje treba skrenuti pozornost na već unaprijed dobro poznati prigovor po kojemu vrijednosno problematiziranje i kritičko propitivanje međunarodnog dokumenta koji nedvosmisleno želi stati na kraj nasilju nad ženama i u obitelji polazi od premise da takav kritički pristup svjesno štiti patrijarhalne strukture moći, brani naslijeđene društvene stereotipove o spolnim ulogama i podržava subordinaciju žene muškarcu odnosno supremaciju muškarca nad ženom, a što je u suvremenim rodno-teorijskim studijama prepoznato kao tri glavna, poopćeno rečeno, uzroka nasilja nad ženama i u obitelji.
Međutim, takav prigovor s indignacijom treba odbaciti iz dva temeljna razloga. Prvi se tiče vjerodostojnosti i učinkovitosti zdrave humane i kršćanske etike u sprječavanju i suzbijanju nasilja, uključujući i nasilje nad ženama i u obitelji. Neprihvatljivo je da se pozivanje na načela, norme i vrijednosti zdrave humane i kršćanske etike u sprječavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i u obitelju obeskrjepljuje i relativizira u ime vjerodostojnosti i učinkovitosti jednog pravnog dokumenta, makar to bio međunarodna konvencija. Ako čovjek kao inherentno slobodno i razumsko, to jest moralno biće nije u stanju na osnovama razumskog i kršćanskog vrednovanja prepoznati, osuditi i suzbiti svako nasilje pa i nasilje nad ženama i u obitelji, onda to sigurno neće biti u stanju na pravnim osnovama IK. No, zašto prešućivati golu istinu. Za razliku od vrijednosnih zahtjeva zdrave humane i kršćanske etike, IK kao međunarodni pravni propis uključuje institute sankcija, istrage, kaznenog progona i osude, činjenica koja pokazuje da je ona važan i snažan alat u rukama svjetovnih represivnih aparata.
Stoga, kad se neće milom prestati s nasiljem nad ženama i u obitelji, djelujući slobodno prema načelima i normama zdrave humane i kršćanske etike, onda će se morati prestati silom, to jest strahom od progona i kaznenih sankcija. Je li to korak naprijed u poboljšanju čovjekove naravi ili korak unatrag? U svjetlu kršćanske etike jednoznačno je to korak unatrag, jer kršćanin nije primio duha robovanja da bi se bojao, nego Duha posinstva da bi slobodno i radosno živio i djelovao snagom darovane slobode djeteta Božjega (usp. Rim 8,15). Kršćanin je poučen da „straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka, i tko se boji, nije savršen u ljubavi“ (1 Iv 4,18), budući da jedino „ljubav bližnjemu zla ne čini“ (Rim 13,10).
Drugi razlog se tiče jednostranog i ničim dokazanoga prigovora da su upravo kršćanska i zdrava humana etika kumovale stvaranju svijesti koja opravdava i podržava nasilje nad ženama i u obitelji. Kad bi to bilo dosta tako, onda bi ih konvencijom trebalo zabraniti. No, ako negdje takva svijest i postoji, onda treba jasno reći da se tu radi o notornom iskrivljavanju i zloporabi kršćanske etike, a ne o njenim načelima, normama i zahtjevima.
Posrnula čovjekova narav i nasilje
Stavljajući po strani etičke motive ljudskoga djelovanja, treba odgovoriti na prije postavljeno pitanje što IK zapravo hoće, ako nam je poznata zloćudnost i jasna osuda nasilja nad ženama i u obitelji odnosno ako već dobro znamo da nam je moralna dužnost sprječavati ga i moralno zabranjeno činiti ga? IK sugerira nešto utopijskoga, a to je da pojedinac sâm odnosno da ljudske zajednice mogu same od sebe promijeniti čovjekovu posrnulu narav. Teološki znamo da je to nemoguće. To može samo Bog koji je čovjekovu narav stvorio.
U svijetlu kršćanske vjere znamo da je Bog podigao čovjekovu posrnulu narav i ozdravio je od zla i nasilja u činu našega otkupljenja u Isusu Kristu. Kristova milost oslobađa čovjeka od vlasti Zloga i osposobljuje ga za postojano činjenje dobra i nenasilje. Osposobljava ga također i za vjerodostojno podnošenje zla radi svjedočanstva istine, ljubavi i dobra. To je svjedočanstvo križa koje ponekad rezultira krunom mučeništva. Ne postoji, dakle, neko drugo, to jest ljudsko sredstvo za obnovu čovjekove naravi koja je trajno sklona zlu i nasilju, osim nadnaravne Kristove milosti. IK ima uistinu plemenitu svrhu: sprječavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i u obitelji. No, ona istovremeno nudi tek jedno utopijsko rješenje, dakle rješenje koje ne može riješiti stvarni problem da čovjeka učini nenasilnim i da posve iskorijeni nasilje iz čovjeka i društva. Isključiva ljudska sredstva, stoga, nisu dostatna za promjenu čovjekove naravi nabolje, jer ona trajno ostaje sklona zlu i nasilju.
Pojednostavljeno rečeno, borba protiv nasilja nad ženama i u obitelji borba je s vjetrenjačama. To je utopija sui generis. Ljudskim očima gledano toj borbi nema ni kraja ni konca. Zbog toga će takva utopija u društvu stvarati nove i katkada veće probleme. To znamo iz povijesnoga iskustva velikih ideologija koje nisu skrivale svoj utopijski karakter. Najveći problemi bit će, već spomenuti, strah od nadležnih tijela i institucija i stalna presija i represija nad ljudima koji će biti izloženi prevrednovanju i reinterpretaciji vrijednosti braka i obitelji te odnosa u njima, popraćeno stvaranjem novih pravnih instituta i propisa kojima će se borba protiv nasilja neminovno prometnuti i u nasilje nad javnim moralom, tradicijom i kulturom koji određuju identitete pojedinaca.
Čovjek je subjekt i objekt nasilja
Stječe se dojam, nadalje, da IK polazi od pretpostavke da žene ne čine nasilje. Zar nema muškaraca, ali i žena, izloženih nasilju od strane žena? No, ako ostavimo postrani ova zajedljiva pitanja i povedemo se uvjerenjem da je doista muškarac jedini uzročnik nasilja nad ženama, da su jedine i isključive žrtve nasilja žene i djeca, onda upravo ta činjenica otkriva tamnu stranu IK koja pretpostavlja jačega muškarca i slabiju ženu, zanemarujući činjenicu da imaju zajedničku narav koja je bez obzira na spolnu razliku sklona zlu i nasilju.
Čovjek je kao žena i muškarac subjekt i objekt nasilja. No, statistička činjenica da su žene češće žrtve nasilja, dakako od strane muškaraca, nije nikakav dokaz protiv zajedničke im naravi, nego samo pokazatelj prirodnih spolnih razlika, koje nisu u odnosu na osobu i dostojanstvo, nego u odnosu na fizičko ustrojstvo i snagu. Prema tome, suzbijanje i borba protiv nasilja ne mogu se moralno ograničiti.
Ljudsko dostojanstvo žene i muškarca nije uvjetovano biološkim ustrojstvom i fizičkom snagom, dajući prednost jednome pred drugim ili opravdavajući nadmoć jednoga nad drugim, nego upravo suprotno, apsolutno i nepovredivo ljudsko dostojanstvo potvrđuje i zahtijeva jednakost i komplementarnost žene i muškarca, pokazujući da je nasilje nad bilo kime gnjusno zlodjelo koje treba osuditi i sprječavati gdje god se događa.
Konvencija o sprječavanju nasilja nije dostatna
Čovjek sebe samoga može upropastiti, ali sebe samoga ne može spasiti. Čovjek ne može vremenitim sredstvima ozdraviti svoju narav od sklonosti zlu i nasilju. Da je to moguće onda bismo po vizijama mnogih novovjekovnih moralista, poput Rousseaua i Kanta, već živjeli u svijetu bez nasilja, u svijetu takozvanoga novog čovjeka otkupljenog samim sobom.
No, bez Boga odnosno Kristove milosti to jednostavno ne ide, a ne ide jer čovjek svoju narav ne može sam od sebe promijeniti nabolje, samo nagore. IK je legitiman pokušaj čovjeka odnosno ljudskih zajednica da se sustavno suoče s izazovima nasilja. To je nužno, ali nije dostatno. I nikad neće biti dostatno. Koje su onda prave namjere IK? Nije teško primijetiti da je ona čista tvorevina zapadnjačkoga mentaliteta, prepotentnoga do neskrivenoga hybrisa – oholosti – koji se ovim putem hoće nametnuti svim ljudskim zajednicama. A da se u IK radi o tome svjedoči za neupućenoga korištenje pojma roda kojim se određuje i vrednuje borba protiv nasilja nad ženama i u obitelju, jer se smisao IK i njezina puna implementacija trebaju voditi logikom roda i rodno osviještene borbe protiv nasilja nad ženama i u obitelji. Tako se IK otkriva kao sredstvo nametanja jednog iskrivljenog pogleda na čovjeka. To je već implicitno rečeno u pokazivanju utopijskoga karaktera IK, a s kojim bi se vjernik mogao i složiti, budući da se nikada ne smije umoriti pozivati ljude da čine dobro i pravdu, a izbjegavaju zlo i nepravdu.
No, postizanje krajnjih moralnih svrha i vrhunskih etičkih ideala neminovno ima u sebi nešto utopijskoga, dok jedino snagom milosti takvo nastojanje poprima eshatološki karakter, dakle mogućnost ostvarenja pomoću Kristove milosti, jer su u Isusu Kristu – pravom i savršenom čovjeku – sve moralne svrhe i svi etički ideali već ostvareni. Kršćanska savjest, stoga, ne može ostati ravnodušna spram pokušaja nametanja iskrivljenoga poimanja čovjeka, makar bio povezan s prihvatljivom svrhom sprječavanja i suzbijanja nasilja nad ženama i u obitelji.
Podsjetimo, o spornom sadržaju Istanbulske konvencije dr.sc. Tonči Matulić govorio je i za Hrvatski katolički radio:
Dr. sc. Tonči Matulić: Istanbulska konvencija vuče sa sobom problem koji je neraskidivo vezan za rodnu ideologiju
Izvor: narod.hr/Kana
