13. veljače 1960. ukop kardinala Stepinca – Udba i komunisti šokirani odanšću Hrvata pokojnom nadbiskupu
Nakon sprovodnih obreda koji su počeli 13. veljače 1960. u 10 sati, kardinala Stepinca su pokopali u Katedrali. Katedrala je bila prepuna (prema nekim procjenama Udbe, oko 6000 vjernika), dok se na prostoru izvan katedrale nalazilo još između tri i četiri tisuće vjernika. Udba iznosi da je, prema “gruboj procjeni od večeri kad je Stepinac dopremljen u Zagreb (u večernjim satima 11. 2. 1960.), pa do završetka sahrane, kroz crkvu prodefiliralo oko 20.000 vjernika, uspkos nadzoru Udbe i prijetnjama za one koji dolaze ispratiti voljenog kardinala.
Udba je nastojala identificirati i potom obraditi sve one koji su došli ispratiti Stepinca na posljednji počinak, jer su očekivali da je narod zaboravio kardinala kroz godine zatvora, izolacije i sustavne indoktrinacije komunista od vrtića pa do akademskih ustanova koji su prikazivali sveca i najvećeg sina hrvatskog naroda kao – krvoloka i ubojicu. Da se ne zaboravi….
Kardinal Stepinac danas, snažnije nego ikad u proteklih pola stoljeća, ima simboličku snagu u političkom, ideološkom, vjerskom, pa čak i diplomatskom ili pravosudnom smislu. Oklijevanje Vatikana i pape Franje da okonča njegovo proglašenje svetim, poništenje presude iz 1946. godine, zatim napadi nacionalističke i pročetničke vlade iz Beograda govore u prilog svima onima koji smatraju da se o Stepincu i njegovu djelovanju ima još puno toga za reći, piše express.hr
U prilog tome govori i sjajna knjiga publicista i istraživača Gordana Akrapa “Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i OZN-e”. U knjizi je Akrap na temelju autentičnih dokumenata rekonstruirao djelovanja nacističkih i komunističkih tajnih službi kojima je Stepinac itekako smetao.
Udba nadzirala ukop
Osobito su interesantne nikad viđene fotografije sa Stepinčeva sprovoda na Kaptolu. Udba je pomno pratila cijeli sprovod, čitav prostor unutar i izvan katedrale, snimljene su brojne fotografije, koje su kasnije pomno analizirane. Jasno, Udba je nastojala identificirati i potom obraditi sve one koji su došli ispratiti Stepinca na posljednji počinak, ali zna se da su bilježene čak i izjave samih vjernika na sprovodu. Akrap u knjizi detaljno piše i o samoj Stepinčevoj smrti te opisuje aktivnosti komunističkih vlasti oko priprema sprovoda: “Dana 10. 2. 1960., u 14.30 sati, u župnom dvoru u Krašiću, preminuo je zagrebački nadbiskup, kardinal dr. Alojzije Viktor Stepinac. Preminuo je nakon odležanih 14 godina zatvora i internacije, tek dvije godine prije kraja izdržavanja kazne na koju je bio osuđen. UDB-a je, kao i druge jugoslavenske izvještajne i sigurnosne službe, odmah dodatno pojačala svoju djelatnost i represivno djelovanje prema svećenicima i biskupima, zaprijetivši im rigoroznim represivnim mjerama u slučaju da se smrt kardinala Stepinca počne obilježavati na način na koji su u UDB-i smatrali neprimjerenim: …organi SUP-a posjetili su 11. 2. uglavnom sve jugoslovenske biskupe i skrenuli im pažnju da neće biti dozvoljene nikakve javne manifestacije niti kolektivne posjete Krašiću u Zagrebu, kao i to da od njih očekujemo da poduzmu odgovarajuće mjere kako ne bi došlo do nepoželjnih ispada među podređenim klerom ili vjernicima”.
Isti dan uvedene su stroge mjere kontrole prilazima Krašiću tako što su sva vozila, osobna i autobusi, zaustavljana, a putnici pregledavani. Svećenici koji su se uputili u Krašić, kao i druge osobe koje nisu bile iz Krašića, bili su izdvojeni i onemogućen im je ulazak u Krašić.
Stepinac mučenik
Međunarodni tisak je, uz emigrantski tisak, za koji je to bilo očekivano, u superlativima počeo pisati o kardinalu Stepincu i njegovu mučeništvu. Stoga Udba pokreće i medijsku akciju, a Akrap ovako citira jedan njihov dokument: “U cilju paraliziranja tendencioznog pisanja povodom Stepinčeve smrti poduzete su mjere da se međunarodnoj javnosti pruže što točniji i objektivniji podaci o njegovu vladanju i razlozima suđenja. Zbog toga je dopisnicima stranih agencija dat sažet tekst Stepinčeve političke djelatnosti za vrijeme njemačke okupacije, uvjeti pod kojima je živio poslije suđenja na uvjetnom otpustu, mogućnosti liječenja itd. Ovakvi podaci servirani su stranom tisku koji ih je rado prihvatio, a na istoj liniji i sa sličnim komentarima na stranim jezicima nastupio je i Radio Beograd 12. veljače u emisijama za inozemstvo. Ovo je imalo pozitivne rezultate pa su znatno smanjeni negativni napisi u međunarodnom tisku”.
Udba je u potpunosti preuzela kontrolu nad svim vrstama pismenih pošiljki najviših crkvenih velikodostojnika u Jugoslaviji. Ne samo da je sva pošta bila kontrolirana, nego Udba posebno ističe da je “9 telegrama zaplijenjeno zbog neprijateljskog sadržaja (politička emigracija)”, a to znači da ti telegrami nisu stigli onamo kamo su bili upućeni. Iako je Udba inzistirala da se kardinal pokopa u obiteljskoj grobnici u Krašiću (čak im ni ukop u župnoj crkvi u Krašiću nije bio prihvatljiv), nadbiskup Šeper je vještim manevrima pozitivno riješio pitanje mjesta ukopa. Ivan Krajačić Stevo, iako na dužnosti izvan Udbe, dao je odobrenje da Katolička crkva sama odluči gdje želi pokopati kardinala Stepinca, pa bilo to čak i u zagrebačkoj katedrali, ali uz što manje buke u javnosti te uz isključivo vjerske aktivnosti unutar katedrale. Uoči pokopa u Zagrebu Udba je, piše Akrap, pritvorila desetke osoba (bivši križari, istaknuti klerikalci i sl.), a mnoge privela na obavještajne razgovore. Istodobno je politički dio vlasti upozorio strane diplomatske predstavnike da “njihovo moguće službeno sudjelovanje u sprovodnom obredu neće smatrati prijateljskim činom prema FNRJ”.
Zagreb i Hrvatska uz voljenog kardinala – “Svetac!”
Fra Bonaventura Duda, jedan od suvremenika kardinala Stepinca i svjedok u kauzi sjeća se da se vijest o Stepinčevoj smrti “kao munja proširila u Zagrebu.” Kardinalovo tijelo još nije ni stiglo u Zagreb, a pred Katedralu su stizale nepregledne kolone ljudi. A kad su dovezli lijes, “čas je bio nezaboravno vječan, u dubokoj boli i šutnji”. Kad je lijes otkriven, vinuo se “uzdah do neba iz svih naših grudi: ‘Svetac!’”, sjeća se p. Duda. Vjernici su bdjeli uz svoga nadbiskupa do subotnjih ranojutarnjih sati. Bila je to noćna procesija uz suze, pjesmu, zazive. Klerici su primali na stotine krunica kojima bi dotakli Kardinalovo tijelo. No, ni posljednji ispraćaj kardinala Stepinca nije bio oslobođen nadzora vlasti. Ali, iako su posvuda bili prisutni agenti UDBE, ipak su bili nemoćni pred tisućama ljudi koji su dolazili i iz naudaljenijih krajeva Hrvatske, a pred Katedralom su se vidjeli i automobili stranih registracijskih oznaka.
Nakon sprovodnih obreda koji su počeli 13. 2. 1960. u 10 sati, kardinal Stepinac pokopan je u katedrali. Katedrala je bila prepuna (prema nekim procjenama Udbe, oko 6000 vjernika), dok se na prostoru izvan katedrale nalazilo još između tri i četiri tisuće vjernika. Udba iznosi da je, prema “gruboj procjeni od večeri kad je Stepinac dopremljen u Zagreb (u večernjim satima 11. 2. 1960.), pa do završetka sahrane, kroz crkvu prodefiliralo oko 20.000 vjernika. Međutim, za čitavo vrijeme nije zabilježen ni jedan incident niti provokacija, bilo od strane svećenika, bilo od nazočnih vjernika”.
Savezna i hrvatska Udba izradile su kasnije podrobne analize o mogućim posljedicama smrti kardinala Stepinca. Udba je “nekoliko puta upozoravala funkcionara zagrebačke nadbiskupije na političke aspekte u kampanji oko Stepinca poslije njegove smrti, a posebno u vezi Stepinčeva groba. Čak je predloženo da se odgovorni kaptolski funkcioner za uređenje i vođenje Stepinčeva groba administrativno goni zbog remećenja javnog reda i mira”.
Naime, Udba u svojim izvješćima često upućuje na to da se “odmah ispod maske nalazi vijenac s hrvatskom trobojnicom bez petokrake zvijezde”, a to smatraju ozbiljnom provokacijom.
Jedan od Udbinih dokumenata, u kojemu se upozorava na akcije za beatifikaciju Stepinca, završava riječima: “Odmah bi trebalo zabraniti i ukazati kao na provokativno posebno uređivanje u katedrali Stepinčeva prostora sa slikom na mjestu gdje se nalazi njegov grob tim više što je u zagrebačkoj katedrali pokopano oko 60 biskupa i nadbiskupa, a niti za jednog nema okićenog prostora cvijećem, slike i paljenje svijeća”.
Stepinac u društvu Kvaternika, Zrinskih, Frankopana, Kuharića – velikana hrvatske povijesti
Stepinčevi zemni ostaci počivaju u sredini kora Katedrale, iza Svetohraništa. No, u početku su bili u kripti. Naime, 13. veljače 1960. franjevački klerici, kojima je bila povjerena ta dužnost, položili su lijes na lijevu stranu ispod glavnog oltara, kraj lijesa biskupa Maksimilijana Vrhovca. Ovdje su pokopani i biskup Aleksandar Alagović, Eugen Kvaternik, Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan i Ivan Antun Zrinski, a nakon Stepinca i nadbiskupi Šeper i Kuharić. 37 godina nakon Stepinčeve smrti, po naputku Kongregacije za kauze sve-taca i nakon identifikacije zemnih ostataka, iznad grobnice zagrebačkih biskupa i nadbiskupa napravljen je novi grob prema nacrtu dr. Antuna Ivandije, koji je u srebru izlio akademski kipar Hrvoje Ljubić, a njegovu unutrašnjost uredile redovnice iz više zajednica. Sarkofag je bio ukrašen pločama koje su prikazivale niz događaja iz Kardinalova života: krunjenje kipa Majke Božje Bistričke, krašićko zatočeništvo, propovjednička služba, Križni put u Mariji Bistrici, posveta spomen-crkve u Biskupiji kod Knina, montirani proces u Zagrebu, zatočeništvo u Lepoglavi, Kardinalovo tijelo na odru u Katedrali i dr. Na krovnom zabatu također su značajni motivi: grbovi koji su vezani za hrvatsku povijest; onaj Ivana Pavla II., kardinala Franje Kuharića i Stepinčev grb. Ispod groba nalazi se posmrtna maska prema onoj koju je sa Stepinčeva mrtvog lica napravila Mila Wood. Grob je dugačak 2,82 m, širok 1,08 m i visok 2,22 m. Srebrne ploče s njega su skinute 1. listopada 1998. godine, uoči beatifikacije, te se od tada vidi kardinalovo tijelo. Kako je tada rekao nadbiskup Josip Bozanić, “tim obredom lik kardinala Stepinca sa smrtnim ostacima izložen je na javno štovanje”.
Na samom grobu nema trenutka kada je pust i nema nikoga. Tamo su uvijek ljudi, Zagrepčani ili oni koji dolaze u Zagreb, koji dolaze pomoliti se Bogu i zahvaliti što je Hrvatska dala takvog sina sa kojime se može ponositi malo koji narod na svijetu – voljenog i velikoga kardinala Alojzija Stepinca.
Ne sumnjamo da će kanonizacija kardinala Stepinca biti najveličanstveniji skup u povijesti hrvatskog naroda. Svi Hrvati, čak i mnogi ateisti, s velikom željom i čežnjom iščekuju taj trenutak.
Izvor: narod.hr/express.hr
