Josip Jović: Od manekena do generalnog konzula
Voljom Vlade, predsjednice i Odbora za vanjsku politiku, Boris Blažekovićpostavljen je za generalnog konzula u New Yorku. Mnogi se zapitaše, pa tko je taj Blažeković, kakva mu je biografija, koje su mu zasluge?
Ubrzo je otkriveno nekoliko zanimljivih detalja. Blažeković nema, kao što se u pravilu traži za diplomate, visoku stručnu spremu. Završo je srednju školu za cestarski promet, stekavši zvanje šofera. Nije završio nikakvu diplomatsku akademiju, niti ima diplomatsko iskustvo. Tek je u Zagrebu pohađao nekakvu londonsku školu za odnose s javnošću, što može biti presudan detalj.
U mladosti je defilirao modnim pistama kao maneken, poslije je imao i modnu agenciju. Držao je restoran u prostorijama Grada, i to bez dozvole, zbog čega se ganjao po sudu. Uspio je na listi HNS-a, odnosno „kukuriku koalicije“ postati zastupnikom i voditeljem saborskog izaslanstva u Skupštini NATO pakta. Za tog se mandata nije istakao skromnošću.
Naprotiv, kako manekenima i priliči, bio je najrastrošniji zastupnik, potrošivši u jednoj godini na putovanja čak 190 tisuća kuna.
Bio je glasnogovornikom HNS-a i voditeljem predsjedničke kampanje Vesne Pusić. I eto, sada, u 64. godini života, doživljava svoj politički vrhunac.
Blažeković je na prvim demokratskim izborima glasovao, kako je sam priznao, za HDZ, ali se ubrzo od te stranke oštro distancirao. Dvadest godina samostalnosti nazvao je društvenom devastacijom. Još prije nekoliko mjeseci HDZ i Andreja Plenkovića nazvao je na svojim Facebook stranici lažovima i optužio za govor mržnje.
Od modnog pretvorio se u političkog manekena, pa je po raznim selima i gradovima kao voditelj političke akademije HNS-a propovijedao liberalnu mantru: sloboda pojedinca, što manje države, što više civilnog sektora, totalna privatizacija. Redoviti je sudionik gay-parada.
Protivio se referendumu o braku, a zagovarao je politički dezangažman Hrvatske u odnosu na položaj Hrvata u BiH. Uglavnom, jedan niz stavova koji bitno odudaraju od deklaratornih stavova vladajuće stranke, koja ga je na koncu poslala u SAD zastupati zemlju.
Ma nije važan jedan čovjek, nije važan ni jedan konzul, nije možda važna ni diplomacija od koje država ima korist samo onda kad ne pravi štetu. Ali su važni kriteriji po kojima se pojedinci uspinju na društvenoj ljestvici i zbog kojih cijelo društvo postaje disfunkcionalno.
Kako vidimo na ovom primjeru, nije važno iskustvo ni obrazovanje, nije važan ni moralni profil, nisu važna čak ni politička uvjerenja. Važno je samo pripadanje klanovima i, iznad svega, važna je vlast i politička trgovina koja će je omogućiti.
