DON MARINKO MLAKIĆ: Kroz vodu i pustinju
1. nedjelja korizme B
Čitanja prve korizmene nedjelje pozivaju nas da se vratimo na početak našeg milosnog života, na krštenje, i da nam to bude polazna točka za naš korizmeni hod prema Uskrsu.
Opći potop i Savez koji Bog sklapa s Noom nakon potopa slika je obnove ljudskog roda. Obnova je potrebna jer su ljudi napustili Boga i predali se grijehu te pali u ropstvo i smrt. U toj slici vidimo novo stvaranje čovjeka koje se događa po izravnom Božjem zahvatu ali i po savezništvu kojeg Bog nudi čovjeku. Kao što su Noa i njegova obitelj, radi svoje pravednost pred Bogom, oprani vodama potopa te postali začetnici novog čovječanstva i nositelji Saveza, tako smo i mi po izravnom Božjem zahvatu oprani u vodi našeg krštenja te postali nova stvorenja i nositelji novog krsnog saveza.
Novo stvaranje, novi i vječni Savez ostvaruje Bog po svome Sinu Isusu Kristu koji dolazi među nas. Na njemu počiva Duh Božji u punini i on u sebi nosi svu Očevu milinu, kako je to nebo objavilo na njegovom krštenju. U tom novom stvaranju sudjeluje Presveto Trojstvo.
Isus odlazi u pustinju odmah nakon što se dao krstiti od Ivana Krstitelja. U pustinji boravi četrdeset dana gdje ga iskušava Sotona. Gledamo taj početak kako ga kratkim i snažnim potezima oslikava evanđelist Marko. Isus je novi Adam. Poput prvoga Adama i on je iskušavan. Evanđelisti Matej i Luka navode točno koje su to kušnje kojima se Đavao služi (v. Mt 4,1-11; Lk 4,1-13). To su iste kušnje pred koje je zmija stavila Evu (v. Post 3,6). Apostol Ivan ih u svojoj poslanici imenuje kao požudu tijela, požudu očiju i oholost života (v. 1 Iv 2,16). Međutim, dok je prvi Adam pred iskušenjima popustio i dopustio da nad njim i njegovim potomstvom zavlada grijeh i smrt, Isus napastovanjima đavla nije se dao slomiti. I jer je ostao vjeran Bogu, jer nije dopustio da ga svladaju kušnje, Isus u pustinji živi u skladu s divljim zvijerima a služe mu anđeli nebeski, piše Marko. Upravo onako kako je i prvi Adam živio u Edenskom vrtu dok iz njega zbog vlastita grijeha nije bio prognan. Po grijehu je ušao nered i neprijateljstvo između čovjeka i prirode, odnosno divljih zvijeri, u zemaljskom vrtu. Po Isusu Kristu ponovno nastaje red i sklad. U služenju anđela vidimo nebesku nagradu za pobjedu nad zlom, sliku povratka u raj. Post i pokora čovjeka uzdižu, oduhovljuju, otimaju zakonima tijela i zemlje te ga uzdižu u prostore duha. To je put oslobođenja koji nas vodi prema Bogu. Gora kušnje za one koji ustraju postaje gora pobjede, nebeska gora na kojoj se ulazi u rajsko uživanje svetih.
Ovo je radosna vijest, evanđelje Božje koje on naviješta. Po njegovoj smrti, uskrsnuću i ustoličenju s desne Očeve svijet ponovno postaje kraljevstvo Božje. Prvi Adam je svojim neposluhom namaknuo grijeh i smrt na svoje potomstvo. Isus je svojom poslušnošću sebi i svom krsnom potomstvu osigurao vječnu proslavu u kraljevstvu nebeskom.
Kršenjem se i mi pridružujemo Božjem narodu, spašenicima Božjim koji su oprani Kristovom krvnom žrtvom na križu. U smrt se njegovu krštavamo da bismo zajedno s njime živjeli i kraljevali u vijeke vjekova. Naše krštenje je savez koji je sa svakim od nas Bog sklopio. Učinili smo ga sami ili su ga umjesto nas učinili naši roditelji i kumovi te se obvezali odgajati nas u tom istom savezu s Bogom. U vodama krštenja, svaki od nas ulazi u kraljevstvo njegovoga ljubljenoga Sina i postaje dionik njegove božanske naravi. Mi smo ljubljena djeca Božja, nova stvorenja oprana u krvi Kristovoj.
Međutim, novi svijet i naše sudjelovanje u njemu događa se po vjernosti Savezu. Bog ostaje vjeran svojim obećanjima dovijeka. Obećava da potopa i smrti više neće biti. Vjerni trebamo biti i mi. Po krsnom savezu smo postali njegova djeca, ali i pozvani da ostanemo vjerni svom krsnom savezu. Krštenje je dakle milost ali i poziv na vjernost.
I kao što je Duh Isusa nakon njegova krštenja odveo u pustinju, tako i mi, svatko od nas ima proći kroz svoju pustinju – kroz svijet ispunjen nevoljama i iskušenjima za našu vjeru. To je naš zemaljski život. Četrdeset dana i noći trajao je potop pročišćenja staroga čovjeka u vrijeme Noe. Četrdeset dana postio je Isus u pustinji. Četrdeset je godina hodio Izrael kroz pustinju, nakon što je prošao kroz vode Crvenog mora (što je opet slika krsnog preporođenja), putujući iz egipatskog ropstva do Obećane zemlje.
Pred nama je četrdesetodnevno putovanje, zapravo cjeloživotno putovanje. Korizmeni četrdesetodnevni hod je slika cijelog našeg života na kojem smo neprestano izloženi raznim kušnjama i napastima. To je naše vrijeme. Ono se upravo sad ispunja. Sad smo pozvani da se obratimo i vjerujemo evanđelju. Ipak, na našem životnom putovanju vodi nas sam Isus. On je naš Spasitelj. On nam pokazuje put. Njegova riječ, koja je istina što oslobađa, naše je svjetlo na tom putu. Njegovi sakramenti su nam okrjepa i snaga. On čisti naše duše u sakramentu pomirenja i hrani nas kruhom anđeoskim u otajstvu euharistije. Zato smo u ovom svetom vremenu posebno pozvani da pristupamo sakramentima svete ispovijedi i pričesti.
Dok započinjemo ovo sveto vrijeme, obnovimo svoje krsne zavjete: obratimo se i vjerujmo evanđelju.
Don Marinko Mlakić