Slika Kolinde Grabar-Kitarović u crvenom odijelcu i arogantnog Aleksandra Vučića za njegovog posjeta Hrvatskoj, odmah me asocirala na bajku o maloj djevojčici koja je prolazila mračnom šumom dok je na nju vrebao opasan vuk.

I baš kad se učinilo da je došla na sigurno, zvijer ju je dočekala. Na svaki upit naivne djevojčice vuk se pretvarao da je nešto drugo te bezočno lagao, jer zao kakav već jest, drukčije nije ni znao ni mogao. Nizao je laž na laž, a ona je te laži prihvaćala zdravo za gotovo, nemajući uopće predodžbu da mogu postojati zla i prijetvorna bića poput onoga koje upravo stoji pred njom. Na kraju priče pojavio se lovac koji je mogao slobodno šetati šumom, jer ga je od vuka štitila moćna puška. On je dobro znao kako treba postupiti sa zvijeri.

Kad ovu bajku preslikamo na današnje hrvatske političke (ne)prilike svi likovi postaju lako prepoznatljivi. Posebno je važno uočiti da je lovac bio nadmoćan opakoj zvijeri samo autoritetom iza kojeg je stajalo moćno oružje. Sve drugo, to je svakom imalo razumnom čovjeku posve jasno, puko je gubljenje vremena i, još gore, rad u korist vuka. To dobro znaju svi oni koji pripadaju vješto ispletenoj mreži koju je vuk (Vučić i njegovi prethodnici zajedno s domaćom petom kolonom) već odavna raširio Lijepom našom pa svim silama nastoje umanjiti moć ‘lovca’, udarajući kad god stignu po hrvatskoj vojsci i braniteljima. Zato, po njima, ne treba nabavljati borbene avione niti stjecati iskustvo u mirovnim misijama, ne treba uvoditi vojni rok…

Branitelji su još uvijek ugledni i opasni pa su ih razjedinili i pokušali pretvoriti u gnojni čir društva koji na bilo koji način treba okaljati i pošto-poto odstraniti, a nekadašnje agresore, gdje god je bilo moguće, opet su posjeli na važne pozicije. Prisjetimo se samo izvješća SOE od prije par godina o jačanju četništva u RH. Kome to nije dovoljno treba samo poslušati što o tome kaže umirovljeni pukovnik HV-a Ivica Pandža Orkan u Bujici od petka 16. veljače. Ako takve tvrdnje javno iznosi zaslužni hrvatski časnik, branitelj i domoljub, valjda bi ih netko, a zna se tko, trebao provjeriti te nakon toga i nešto poduzeti?!!

Nažalost, Hrvatska je od smrti predsjednika Tuđmana, što petokolonaškom što kukavičkom politikom, na putu da se opet pretvori u srpsku koloniju u kojoj se već danas niti jedan ozbiljan zakon ne može donijeti ako ga prije toga, nerijetko nakon konzultacija s Vučićem, ne blagoslovi Milorad Pupovac. Njih dvojica to više i ne kriju pa srpski predsjednik usred Hrvatske Pupovca proziva jer je digao ruku za Zakon o braniteljima? Koja bi država osim ovakve Hrvatske sebi dozvolila takvo ponižavanje?

Malo kasnije (opet za posjeta Hrvatskoj) Vučić tobože spontano priča o prijateljstvu s Borislavom Mikelićem, bizantinski podlo afirmirajući jednog od prvih predsjednika terorističke tvorevine RSK. Potom usred Zagreba uspoređuje svoj dolazak s ’95. godinom, jer se, kako kaže, Bože pravde od te godine do danas nije tako orilo Hrvatskom…

Što nam Vučić time poručuje, dok istovremeno njegovi pijuni u Srbiji dogovoreno galame o krvožednim ustašama, pa, dok se mi peremo od ustaštva (do kada ćemo?), četnici opet zauzimaju startne pozicije po Hrvatskoj, čekajući za njih neka bolja vremena.

I onda je, samo dan nakon Vučićeva odlaska, uslijedilo Dodikovo bauljanje po karlovačkom području zapapreno izjavom da se Hrvati trebaju ispričati Srbima? Bože dragi, u što smo se pretvorili iz donedavno ponosne i pobjedničke države? Ostaje nam samo zapitati se tko će biti sljedeći koji će nas doći ponižavati, jer to što čine nije ništa drugo nego pljuvanje po državi koja je članica Europske unije i NATO saveza.

A zašto to čine? Zato jer mogu. A mogu jer mnogi u Hrvatskoj rade za njih. Hrvatska će punim plućima prodisati tek kad nađe snage da se s takvima obračuna. Tek tada će postati ono što je već trebala biti: jedna od najprosperitetnijih i najperspektivnijih država u Europi. Postat će poželjna i za strance, a ne mjestom s kojega bježe njezina najbolja i najvrjednija djeca. Njezin položaj, more, klima, vodna i prirodna bogatstva, obilje šuma te plodne ravnice i vrijedan narod to garantiraju. Bog nam je dao puno više nego drugima.

Sve imamo, samo nemamo prave ljude na pravim mjestima. Umjesto takvih imamo mnoštvo gadova, lopova i izdajnika. I nije čudno što zbog njih stalno nazadujemo, jer koliko su nam zla nanijeli, pravo je čudo da nam nije još i puno gore.

Vratimo se na trenutak priči o (ne)naivnosti hrvatske predsjednice. Malo je vjerojatno da je ona bez pravog razloga napravila ‘zaokret’ kojim bi mogla pokopati svoju političku karijeru. Sjetimo se njene nedavne izjave da će još puno vode proteći Dunavom prije nego Hrvatska i Srbija postanu prijateljske zemlje, a već kratko nakon toga uz najveće počasti prima Vučića, pravi hodajući simbol svega zla koje je zadnjih stotinjak godina zadesilo hrvatski narod.

Očito je netko moćan dao mig da ga se primi. Taj netko u ovom slučaju ne može biti nitko drugi nego Amerikanci (tome u prilog govori predsjedničina angažiranost oko inicijative Baltik-Jadran-Crno more, njena nekadašnja funkcija i veze u NATO-u te, primjerice, značajna uloga u dovođenju predsjednika Trumpa svojevremeno u Poljsku u okviru summita Inicijative triju mora), jer je Kolinda Grabar-Kitarović dosad uvijek jasno zastupala hrvatske nacionalne interese pokušavajući ih uklopiti u interese najveće svjetske sile.

Za malu zemlju poput naše, nažalost, teško može postojati drukčije rješenje. A danas je temeljni strateški interes američke (i europske) politike na ovim prostorima izvući Srbiju iz zone ruskog utjecaja. Posjet Vučića Hrvatskoj najvjerojatnije se dogodio u tim okvirima, i sad je temeljno pitanje: kad je Kolinda već pristala/morala primiti Vučića, što je (ako uopće jest) dobila zauzvrat?

Možda ćemo uskoro primijetiti, primjerice, značajne promjene povezane uz status Hrvata u BiH, što je, naravno, od vitalnog interesa i za RH? Ako se dogodi to ili nešto slično, svi ćemo morati zahvaliti predsjednici na gorkoj čaši koju smo ovih dana morali ispijati. Ako, pak, zauzvrat nije dobila ništa, ili je, ne daj Bože, pozvala Vučića na svoju ruku, onda je taj postupak za najgoru osudu i prava sramota za Republiku Hrvatsku.

No, predsjednica je dosad za Lijepu našu uradila više nego zajedno svi predsjednici i premijeri koji su se od smrti prvog hrvatskog predsjednika izredali na tim pozicijama, pa je nerazumno i pomisliti da je odjednom potpuno okrenula ploču. Od ovog njenog čina, Hrvatskoj je puno veća prijetnja Pupovčeva prisutnost u Vladi Andreja Plenkovića, jer zbog njegovih nekoliko ruku ucjenom hrvatskog premijera Vučić s lakoćom ostvaruje svoje, odnosno (veliko)srpske interese u Hrvatskoj. Sve drugo je običan spin.

Najgore što se iz ovoga može izroditi jest udaranje po predsjednici, jer je ona jedina značajnija ‘institucija’ u Hrvatskoj koja je, svesrdno se nadam, bitnim dijelom izvan zone utjecaja UDBA/KOS struktura i ovakve Plenković-Pupovac-Vrdoljak-bilo-tko vlade. Zato bi nam, koliko god to u ovom trenutku bilo teško, dobro došlo malo strpljivosti i povjerenja u Kolindu Grabar-Kitarović, jer je oduvijek bila trn u oku hrvatske pete kolone te preživjela njihova bezbrojna podmetanja i udarce.

PIŠE NIKOLA MILANOVIĆ/MISIJA

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save