To je najinfantilnija zabluda hrvatske državne politike. A izravno proizlazi iz prethodnoga stava o agresiji i definiciji agresora. Nitko nikome ne može danas zabraniti, niti treba, da ovo što ja sad pišem nazove – putovanjem u svemir. Ljudi u svojoj mašti i prema svojim potrebama mogu zamisliti najfantastičnije stvari, ideje,slike pa i činjenice. Ali, uređeno društvo se ponaša prema dokazivim, jasnim i utvrđenim standardima, bez kojih bi društvo i ljudska komunikacija te ukupni socijalni odnosi ljudi, naroda i čovječanstva postali kaotični, a ljudi se pretvorili u zvjerinje čopore s pravilima životinjskoga svijeta. Ukratko, bez minimuma standarda, vrijedilo bi pravilo – tko je jači, snažniji i gladniji, kolje ili ubija onoga drugoga i hrani se, razmnožava se i osvaja novi životni prostor. Takva pravila su kriminalizirana tisućama godina među ljudima i univerzalno su neprihvatljiva.

Ljudi u svojoj zajamčenoj slobodi mogu i smiju zamišljati što god žele, ali ponašati se moraju prema utvrđenim minimalnim pravilima zajednice. Srbija dakle može i smije ljudima na svome teritoriju omogućiti kakvo god hoće mišljenje, to joj je kao demokratskoj državi i obaveza, ali ti ljudi ako im Srbija želi omogućiti ravnopravno sudjelovanje u zajedničkom civilizacijskom krugu s ostalim europskim narodima pa i s hrvatskim narodom, moraju znati da ne mogu doći u tuđu kuću, otimati uređaje, maltretirati ukućane, ubijati, ponižavati domaćine i očekivati da im to civilizacija potvrdi kao dobro ponašanje. Moraju znati, a to im je država Srbija dužna predočiti i jamčiti kao svoju obavezu pred svijetom u kojemu djeluje, da će za takvo ponašanje biti kažnjeni. Misliti se dakle može, iako je to na granici patološkoga, ali – ponašati se ne smije izvan utvrđenih zajedničkih normi.

Ili se takvoga čovjeka, narod i državu jednostavno i nužno izolira.Kao recimo Sjevernu Koreju.

I, nije unutarnje političko i društveno pitanje kako će Srbija urediti pravo na slobodno mišljenje svome narodu i svojim građanima, jer svatko, pa tako i Srbija tko pretendira biti relevantan sudionik međunarodne zajednice mora dokazivati u svakom trenutku pred cijelim svijetom spremnost i namjeru u okvirima svoga državnoga poretka i zajamčenih univerzalnih društvenih standarda, protivljenje i kažnjavanje javnog zagovaranja zla, afirmacije dokazanoga zla, interpretacije zla i kršenja međunarodnih standarda kao prava na ljudsku ili srpsku slobodu i specifičan srpski model ponašanja. Dakle, Srbija nema pravo čak ni u okviru svoje državne nadležnosti dopuštati kršenje univerzalnih međunarodnih normi, ako želi biti članica međunarodne zajednice.

S obzirom na utvrđene činjenice o događajima iz devedesetih godina, o čemu pravorijek postoji kao najviša norma međunarodnoga prava, Srbija nema pravo ni kao država u međunarodnom okruženju, niti u odnosima s Hrvatskom, ali ni u samoj Srbiji promicati –suprotnomišljenje o tim događajima. Mora ga spriječiti kao društvenu pojavu i praksu, i sankcionirati njegove nositelje i promotore, ako želi biti odgovorna i punovrijedna članica suvremene europske civilizacije.

Nitko u Europi, koliko god bio velik i moćan joj to ne smije dopustiti a da se sam ne izloži moralnoj i univerzalnoj kompromitaciji. Hrvatska to mora imati na umu u svakome trenutku i ne pristajati na to da je moguće imati pravo na drugačije mišljenje od činjenice da je Srbija nedopuštenim načinom nastojala oteti hrvatski životni prostor koristeći se kriminalnim i zločinačkim postupcima.

I Hrvatska i Srbija su članice međunarodne zajednice, nisu više zajedničko društvo niti jedna država da bi se eventualno moglo govoriti o unutarnjim društvenim razmimoilaženjima oko temeljnih pitanja ili standarda. Svoje odnose i interese ostvarujemo i mi i Srbija u okvirima pravila međunarodne zajednice, jedino tako smijemo i možemo, ne živimo izolirano i izvan toga civilizacijskoga kruga, pa se moramo ponašati po minimumu pravila na kojima ta zajednica jedino može počivati. Ni Hrvatska ni Srbija se ne mogu u tom okruženju ponašati jedna prema drugoj po nekim svojim specifičnim pravilima izuzetim iz standarda svijeta kojemu pripadamo. Pri tome svi znamo da postoje odstupanja u praksi, ali, na njih se ne smije javno, vrijednosno i politički u ime nacije i države pristajati nikada, jer se načela brane – bezuvjetno, čak kad su vidljiva i odstupanja u određenim realnim događajima. Odstupanja samo potvrđuju pravila ponašanja i čine kao i svako odstupanje – izuzetke beznačajnoga utjecaja.

Pristajanje i javno potvrđivanje srpskog prava na drugačiju interpretaciju događaja iz prošlosti, pogotovo s početka devedesetih godina, s hrvatske strane je u političkom smislu pristajanje na nepriznavanje državno-pravnog međunarodnog statusa Republike Hrvatske i odustajanje od stečevine međunarodnoga priznanja državnoga subjektiviteta hrvatskoga naroda, te pravac u nove- stare integracije sa Srbijom. To je istodobno i model ucjepljivanja u samo društvenu srž Republike Hrvatske srpskog državnog i političkog prava, s tolerancijom afirmacije srpskih imperijalnih ciljeva i negacije same hrvatske državnosti. Točno to znači priznavanja prava na drugačije mišljenje o egzaktnim događajima.  Zato je to strahovito opasno i neprihvatljivo. Zbog toga je izuzetno opasno i razorno za hrvatsku državnost i hrvatski status u svijetu, legalizirati i u samoj Hrvatskoj ne samo javna mišljenja, nego i političke inicijative i politike, kao što je SDSS i institucije oko SNV-a, te kroz djelovanje čitavoga niza navodnih civilnih udruga umreženih s udrugama iz tzv. regije ili u Beogradu, koja pokušavaju drugačije interpretirati domovinski rat, srpsku agresiju a sve pod prihvaćenim pravom na – drugačije mišljenje.

Relevantno mišljenje mora počivati na uvažavanju neupitnih činjenica i poštivati minimum utvrđenih civilizacijskih normi,  a ne može im biti suprotno.

Dakle, mora postojati minimum vrijednosti koje obje države i oba naroda moraju na isti način gledati. Ne može Srbija reći da ima pravo na svoje specifično mišljenje o razaranju Vukovara, bombardiranju Zagreba, Gospića, Karlovca, Splita ili Dubrovnika, ako je to što su radili osudila svaka relevantna svjetska međudržavna ili multinacionalna institucija, od UN-a s desetinama rezolucija, do stalnoga međunarodnoga suda u Haagu. Da bi netko pristupio uređenoj zajednici on mora prihvatiti pravila na kojima ona počiva. Ako se zajednica odriče tih pravila, ona se sama urušava i javno potvrđuje da nije valjana zajednica, a ako netko ne prihvaća ta pravila, znači da nije dostojan te zajednice i treba mu zapriječiti pristup dok ne prihvati ta pravila.

Dakle, Hrvatska ne smije ni pomisliti prihvatiti mogućnost da o događajima iz prošlosti sa Srbijom kojoj želimo pomoći u pridruživanju zajednici kojoj mi pripadamo, imamo posve suprotne stavove. Porazno je, debakl je, posrnuće u svakom pogledu je prihvaćati Vučićevu poziciju da o svemu u prošlosti praktično imamo radikalno suprotstavljene stavove, a nakon toga se  s njim suglasiti da po svemu u budućnosti imamo potpunu suglasnost.

To je ruganje zdravome razumui temeljnim civilizacijskim normama.

To je kao priča o pravljenju zgrade počevši od četvrtog kata.

Srbija mora prihvatiti odgovornost za zlo koje je učinila o čemu postoje milijuni jasnih dokaza kao i riješenje najvišega međunarodnoga suda pravde, a zla koja čini lažući o događajima iz dublje prošlosti, prvenstveno iz Drugog svijetskog rata, odmah valja početi raskrinkavati univerzalno prihvaćenim i posve neupitnim metodama današnjega svijeta i civilizacije kojoj mi pripadamo- znanstvenim istraživanjima. Srbija se, ako želi pristup civilizaciji kojoj Hrvatka pripada mora suglasiti s nužnošću objektivnog rasvjetljavanja spornih povijesnih događaja iz Drugog svjetskog rata i surađivati u okviru međunarodne zajednice na univerzalno prihvatljivim standardima, jer iz Hrvatske postoje utemeljeni prigovori na interpretacije tih događaja, interpretacije koje nose obilježje isključivo srpskoga pristupa koji je bio socijalno-psihološki pokretač stvaranja nacionalne mobilizacijske klime za srpske agresije devedesetih godina pa je stoga to srpsko tumačenje i srpska „istina“ potencijalni uzročnik nekih budućih međunarodnih zala. Utoliko je nužnije i međunarodno prihvatljivije obavezno osporiti srpsku današnju interpretaciju i službenu „istinu“ događaja iz Drugog svjetskog rata, jer uz isključivo srpsko obilježje nosi i oznaku totalitarnog režima koji je ideološki deformirao i znanstvene i univerzalne metode ponašanja i standarda, pa je utoliko više zahtjev za reviziju tih interpretacija – civilizacijski uvjet za srpsko pridruživanje demokratskim državama i slobodnim narodima, jer je ta civilizacija službeno osudila totalitarni režim kao zločinački.

Konačno, događaje iz devedesetih valja nazvati imenom i prezimenom s pozicije međunarodnih institucija i integracija kojima pripadamo, koje Srbija može ili ne mora prihvatiti, ali to mora biti preduvjet bilo kakvoga međunarodnoga planiranja bilo čega s takvom Srbijom. A sve pojedinačne interpretacije iz dublje prošlosti, koje su se pokazale zloćudnim u odnosima Srbije i Hrvatske, revidirati na univerzalno prihvatljivim modelima i standardima koje prihvaća i priznaje suvremeni svijet, pri čemu Srbiji prije svega u međunarodnome djelovanju pri pristupanju zajedničkim multinacionalnim institucijama i integracijama, treba zapriječiti pravo na specifično tumačenje događaja bez prethodnoga utvrđivanja relevantnih povijesnih činjenica.

Srbija ne može pristupiti zajedničkoj civilizaciji unoseći standarde posve suprotne toj civilizaciji.

Uz to što je to hrvatski primarni nacionalni interes, to je načelo koje Republika Hrvatska može i mora nametnuti kao pravilo ponašanja međunarodnih institucija u vrednovanju odnosa Srbije i Hrvatske, jer se tome načelu nitko javno i deklarativno ne smije niti može usprotiviti bez teške kompromitacije.

Izvor: Marko Ljubić/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save