Dr. Marko Jukić: Nacionalno zakonodavstvo i Istanbulska konvencija
Nije potrebno donositi Zakon o potvrđivanju Istanbulske konvencije da bi se zaštitilo žene od nasilja jer Republika Hrvatska ima zakone koji štite ženu od nasilja kao i od nasilja u obitelji. Ako je potrebno izmijeniti neki članak to nije razlog za donošenje Istanbulske konvencije koja ima za glavni cilj nametanje rodne ideologije, a ne zaštitu žena od nasilja.
Predlagatelj donošenje Zakona o potvrđivanju Istanbulske konvencije priznaje da je zaštita od nasilja i sankcioniranje nasilja već propisano hrvatskim kaznenim zakonom, prekršajnim zakonom i nizom drugih zakona pa je upitno zašto je nužno potvrđivanje Istanbulske konvencije. Evo popisa glavnih nacionalnih zakona i pravilnika koji štite žene od nasilja i sankcioniraju počinitelje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji:
Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, Narodne novine, br. 70/2017.
Članak 1.
Ovim Zakonom propisuju se prava žrtava nasilja u obitelji, krug osoba na koje se Zakon odnosi, određuju se oblici nasilja u obitelji, prekršajnopravne sankcije za zaštitu od nasilja u obitelji, prikupljanje podataka o primjeni Zakona, osnivanje Povjerenstva za praćenje i unapređenje rada tijela kaznenog i prekršajnog postupka te izvršavanja sankcija vezanih za zaštitu od nasilja u obitelji te prekršajne odredbe.
Članak 4.
Sva tijela koja postupaju povodom nasilja u obitelji dužna su postupati hitno i svi postupci pokrenuti po ovom Zakonu su hitni.
Članak 6. (1) Žrtva nasilja u obitelji ima sljedeća prava (navedena su mnogobrojna prava):
Zakon o suzbijanju diskriminacije, Narodne novine, br. 85/08 i 112/12,
Članak 3. (N.N. 85/08.)
(2) Spolno uznemiravanje je svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobi, koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.
Zakon o ravnopravnosti spolova, Narodne novine, br. 82/08,
Definicije pojmova, Članak 5. Ravnopravnost spolova znači da su žene i muškarci jednako prisutni u svim područjima javnog i privatnog života, da imaju jednak status, jednake mogućnosti za ostvarivanje svih prava, kao i jednaku korist od ostvarenih rezultata.
Članak 6.
(2) Zabranjuje se diskriminacija na temelju bračnog i obiteljskog statusa. Nepovoljnije postupanje prema ženama na osnovi trudnoće i materinstva smatra se diskriminacijom.
(3) Zabranjuje se diskriminacija na temelju spolne orijentacije.
Obiteljski zakon, N.N. 103/15. Načelo ravnopravnosti žene i muškarca, Članak 3.
(1) Žena i muškarac imaju međusobno jednaka prava i dužnosti u svim obiteljsko-pravnim odnosima, a posebno u odnosu na roditeljsku skrb.
(2) U partnerskim odnosima zabranjena je diskriminacija prema spolu i nasilje prema partneru.
Kazneni zakon, Narodne novine, br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15,
Kaznena djela protiv braka, obitelji i djece (G XVIII)
Prisila na sklapanje braka, Članak 169.
Protupravni prekid trudnoće, Članak 115.
Sakaćenje ženskih spolnih organa, Članak 116.
Tjelesna ozljeda, Članak 117.
Teška tjelesna ozljeda, Članak 118.
Glava jedanaesta (XI.). Kaznena djela protiv ljudskih prava i temeljnih sloboda
Povreda ravnopravnosti, Članak 125.
Zabrana približavanja, Članak 73.
Ratni zločin, Članak 91.
Prekršajni zakon, Narodne novine, br. 107/07, 39/13, 157/13 i 110/15,
Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, i drugi
Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja, i drugi
Sustavno silovanje (navod iz Istanbulska konvencija)
„prepoznajući stalna kršenja ljudskih prava tijekom oružanih sukoba koja pogađaju civilno stanovništvo, posebno žene u obliku široko rasprostranjenog ili sustavnog silovanja i seksualnog nasilja te mogućnost porasta rodno utemeljenog nasilja tijekom i nakon sukoba;“
Kazneni zakon RH N.N. 125/11. Ratni zločin, Članak 91.Točka 22. Citat:
„silovanje, spolno porobljavanje, prisiljavanje na prostituciju ili izazivanje nasilne trudnoće, prisilne sterilizacije ili kojeg drugog oblika spolnog nasilja koji predstavlja tešku povredu Ženevskih konvencija,…“
Dakle, Kazneni zakon Republike Hrvatske ima članke kojima se sankcionira silovanje tijekom rata ali u praksi to je primijenjeno u malom broju slučajeva. O sustavnom silovanju za vrijeme Domovinskog rata može se pročitati mnogo svjedočanstava, evo nekih naslova i citata:
U Vukovaru su postojali logori za silovanja, objava 07. rujna 2012.
Ispovijed Zorane M. koju su u ratu silovali njeni susjedi Srbi, 15. listopada 2013.
O njima se ne priča, Potresna ispovijest žene, žrtve silovanja u Domovinskom ratu, Piše I. Petrović/D.B. , 18. studenoga. 2016.
Najmlađa žrtva silovanja imala je šest, najstarija 80 godina, Autor: Vlatka Polšak Palatinuš
Žrtve silovanja u ratu progovaraju o traumama: Zlostavljali su me, tukli po genitalijama, onesposobljen sam kao muškarac…
„Iz logora Omarska izašle su 32 žene, pet nije preživjelo torture. Po dolasku u Zagreb doznala sam da je kroz Petrovu bolnicu u Zagrebu prošlo više od 240 seksualno zlostavljanih žena iz Slavonije, a ja sam osobno prikupila 63 iskaza Vukovarki silovanih u ratu – izjavila je tijekom posjeta Vukovaru Cigelj naglašavajući da ju je nakon izlaska iz logora vodila samo mržnja.”
„Nakon rata rođeno je najmanje 240 djece koja su plod silovanja, više od 200 djece rodile su majke iz Slavonije, a najveći je broj među njima Vukovarki.“
O ovome promotori Istanbulske konvencije ne govore
„Koliko je silovanje kao ratni zločin podcijenjeno, govori i podatak iz Županijskog državnog odvjetništva Vukovar gdje je evidentirano 15 kaznenih predmeta u odnosu na 17 žena žrtava silovanja počinjenih tijekom oružane agresije na Republiku Hrvatsku. Znači samo 15 predmeta i samo dvije osude do sada, 19 godina nakon rata. Od navedenih 15 predmeta, 11 spisa se odnosi na silovanja počinjena na području Vukovara.
Svjedočanstvo gospođe Snježane:
„Dvanaest godina vam je trajao proces, gospođo Snježana, je li pravda zadovoljena?
Nije pravda zadovoljena. Zločinci su u bijegu, prvooptuženi je pobjegao odmah prije početka samog suđenja, država mu je otkupila kuću, dala mu mogućnost bijega. Drugooptuženi je ostao do kraja, ali je pobjegao s izricanja presude. Ono što mene boli je što mu je kao bivšem policajcu, hrvatskom policajcu, sindikat policije davao plaću svih tih 12 godina.
Znači, on je radio u hrvatskoj policiji?
Tako je. Suspendiran je, ali je pod suspenzijom primao 3900 kuna plaću i sindikat policije mu je plaćao odvjetnika, dok sam ja kao žrtva bila sama i nezaštićena u potpunosti.“
Jednostrano bavljenje ljudskim pravima
„Iako u Hrvatskoj postoji niz udruga i nevladinih organizacija koje se bave ljudskim pravima, poput Hrvatskog helsinškog odbora ili pak Documente, čija je svrha ‘suočiti se s prošlošću’, popisati ratne žrtve, ali i pratiti suđenja za ratne zločine i biti korektiv pravosudnim institucijama, o silovanim ženama u Domovinskom ratu šute.“
‘Civilne udruge to očito ne zanima. Prešutjeti, preskočiti ili ne baviti se time nije autentično bavljenje ljudskim pravima. Ako su oni u svom radu dokumentirali svaki zločin u Oluji i sve zločine počinjene s hrvatske strane, zašto se ne bave i ovim žrtvama?
Jednostrano bavljenje ljudskim pravima je politikanstvo’, poručila je Slišković i dodala da se u Hrvatskoj civilno društvo nije razvilo u demokratskom pravcu, već političkom“.
Promotori Istanbulske konvencije nisu reagirali
„Sunčica s početka teksta vratila se s majkom u Vukovar 2005. godine. Dio počinitelja tog zločina osuđen je na zatvorsku kaznu od 14 godina koja im je u ponovljenom postupku dvostruko smanjena. No prijatelji osuđenih u Vukovaru su počeli prijetiti, ovog puta Sunčici. Poručuju da će je stići majčina sudbina. Zbog prijetnji napuštaju Vukovar. Još jednom
‘Na ove prijetnje nije reagirala nijedna institucija. Očito država štiti silovatelje, a ne žrtve. Time im šalju poruku da to mogu ponoviti’, zaključuje Slišković.”
Rodno utemeljeno nasilje?
„prepoznajući strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja, te da je nasilje nad ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređeni položaj u odnosu na muškarce;“
Žene silovane u Domovinskom ratu nisu silovane temeljem rodno utemeljenog nasilja već zbog etničke pripadnosti!
Svjedočanstva o sustavnom silovanja tijekom Domovinskog rata mogu se naći u novinama, na društvenim mrežama, knjigama „Apartman 102“, „Sunčica“, dokumentarni film „Sunčica“, sudskih spisima i drugdje. Promotore Konvencije to ne zanima kao da se nije dogodilo, kao da se ne radi o ratnom zločinu, kao da se ne radi o ženama (za koje se oni navodno zalažu)!?
Zanimljivo je da promotori usvajanja Istanbulske konvencije nisu napravili ništa za žene koje su bile silovane, fizički i psihički zlostavljane za vrijeme Domovinskoga rata pa se nameće ispravan zaključak da njih nije briga za žene, da ih ne zanima pravda već da su u službi ideologija koje uništavaju društvo, koje napadaju obitelj te napadaju i etiketiraju sve one koji se zalažu za naravni zakon. Neke udruge i političari su vrijeđali žene koje su bile silovane što je još jedan dokaz o kakvim se licemjerima radi. Dakle, nije nedostajao pravni alat (Kazneni zakon i drugi zakoni) da se počinitelji kazne, nedostajalo je htijenje da se zločinci kazne i nazovu pravim imenom. Hrvatsko nacionalno zakonodavstvo (vidi prije navedene zakone) ima alate za zaštitu žene od nasilja, ima alate da sankcionira nasilje u obitelji pa nije potrebno usvajati Istanbulsku konvenciju!
Glavni cilj Istanbulske konvencije nije zaštita žena od nasilja već uvođenje rodne ideologije u obrazovni sustav, primjenu te ideologije u društvenim odnosima i športu pri tome ukidajući tradiciju, kulturu i običaje naroda. Ako bi se ratificirala Istanbulska konvencija nužno je izvršiti izmjene u cjelokupnom zakonodavstvo i to bez iznimaka jer se ne smiju izjaviti nikakve rezerve na tekst Konvencije. Ako se usvoji Konvencija njene odredbe su iznad nacionalnog zakonodavstva pa se time nameće robovlasnički odnos.
Moramo se suprotstaviti usvajanju Istanbulske konvencije (prosvjedima, referendumom) jer se radi o zločinačkom aktu protiv našeg naroda, naše samostalnosti.
Dr. sc. Marko Jukić
