Predivna propovijed biskupa Šaška povodom obljetnice međunarodnog priznanja RH
Slobodna Hrvatska nastala je u novosti duha koji je sašio i novo ruho. Sada se s toga novog odijela režu pojedini dijelovi, da bi se pokušalo zakrpati staro odijelo, prikazujući ga lijepim i prihvatljivim.
A to staro odijelo su dronjci komunističke ideologije koja nije poštovala slobodu ni čovjeka ni naroda, koja je ponižavala ljudsko dostojanstvo i koja je dovela do mogućnosti da se novo hrvatsko odijelo prekraja krvavim rubovima petokrake, da se mjera uzima dubinom masovnih grobnica, da ga se suzuje tjeranjem iz vlastitih domova daleko od Hrvatske, da ga se izglača gusjenicama tenkova, da ga ismijavaju oni koje je velikodušno zaogrnula svojom veličinom…
Zar nije očito da se pokušava pokrpati politički i društveni sustav, sada jednostavno zvan ‘vrijeme koje je bilo prije’ ili, misleći na socijalizam, da bi se sada čak i komunizam prikazivao s malim nedostatcima, ali ipak kao lijep, simpatičan, uglavnom i prihvatljiv. Na njega se stavi poneka zakrpa demokratičnosti, uobliči ga se designom neodređenoga domoljublja i kozmopolitizma, kako bi se prekrila progonstva, ubojstva, zlostavljanja, gospodarske manipulacije, otimanje imovine, kulturalno osiromašivanje, povlastice članova Komunističke partije i režimskih služba, njihov probitak koji traje i danas, jasno – prekriven dobro izabranim krinkama. U predstavljanju toga vremena čuju se pjesme, vidi građenje, napredak, uz tek poneku nepodopštinu, a svo crnilo je sačuvano da ga se prolije po Domovinskome ratu, članovima obitelji hrvatskih branitelja, po ljude koji se bore da Hrvatska ima odijelo s kojega je skinuto ruglo svakoga totalitarizma i da bude po mjeri istine. Rezultat stavljanja tih zakrpa je poremećenost i gubitak kriterija i smisla. Više kao da i ne znamo kakvo je stvarno tijelo i lice Hrvatske, jer se sve može poniziti, obescijeniti i baciti u blato. Mogu se iznijeti najveće neistine da izgledaju prihvatljivo. Više kao da nema razlike između stručnjaka i šarlatana, između sljedbenika ideja i ispraznih čuvara svojih položaja. Na žalost, nema onih koji bi se ispričali za povlastice koje im je pružio komunistički režim; koji im je u dubokoj nepravdi omogućio da se obogate i da se sada predstavljaju kao najveći zagovornici slobode i ljudskih prava. Iz te prijetvornosti rađa se ozračje kulture ‘selektivnoga vrijeđanja’. Tako je najsiroviji bezobrazluk umotan u postupke koji mogu nositi lijepa imena poput: umjetničkoga propitivanja društva, benignih šala, fikcije i komedije, satire i metafore, sublimiranoga humora i sugestivnosti izražaja.
Braćo i sestre, to stavljanje zakrpa traje već dugo, samo što mijenja područja: od političkoga, preko medijskoga do kulturološkoga; krpanje koncima ideologije koju je prije više od dva i pol desetljeća odbacio hrvatski narod, a osobito hrvatski branitelji, vodi u tugu i razočaranost. Ali, to je očito i cilj neisticanja vrijednosti slobodne Hrvatske i obrane koja je natopljena ljubavlju. Umjesto toga radi se na održavanju napetosti koje vraćaju u neku drugu prošlost o kojoj se ništa ne žali rasvijetliti, nego se pokušava podići vrijednost staromu odijelu u kojemu Hrvatska ne može zakoračiti u radost budućega.
Braćo i sestre, vidimo istinske brige, one neposredne koje zadiru u život našega društva; i na prvi pogled se čini da treba dati prevagu: gospodarstvu, tehničkomu napretku, obrazovanju, demografiji, ipak je jasno da to nije moguće bez odgovora o smislu, o odnosu prema otajstvu života. Radosti bez toga nema. To je istinsko odijelo naše domovine, za koje se nadamo da će ga rado i s ponosom odjenuti novi naraštaji, ma koliko ga se željelo učiniti odbojnim. Jer, naša Hrvatska nije odrpanac. I kada je siromašna i gola, uplakana i ranjena, ona ima svoje trajno odijelo sašiveno od slobode i ljubavi, zaogrnutost Gospodinovim sjajem.
Takvu ju gledajmo i molimo da zajedno pomognemo da Hrvatska ostane nalik sebi, kakva se rađala iz ljubavi. Takvu ju imajmo pred očima, ma koliko nas malo bilo, i ne dopustimo da joj se dijelovi toga sjajnog odijela otkidaju i budu rasparani na potrošenome i ružnome odijelu staroga zla. Jer, zlo će uvijek naći za sebe i neko novo ruho.
S iskrenim pouzdanjem, zagovorom se preporučujući blaženomu Alojziju Stepincu, molimo Gospodina da nam pomogne prepoznati njegovu volju i činiti dobro, u novome Kristovu ruhu.
Pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško
