Otvaranje postupka za proglašenje blaženim i svetim biskupa Antuna Mahnića
Svečanim euharistijskim slavljem u krčkoj katedrali službeno će biti otvoren biskupijski postupak za proglašenje blaženim i svetim sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića
{jathumbnail off}Svečanim euharistijskim slavljem koje će, 14. prosinca 2013, u krčkoj katedrali predvoditi krčki biskup Valter Župan, nasljednik sluge Božjega Antuna Mahnića na stolici krčkih biskupa, službeno će biti otvoren biskupijski postupak za proglašenje blaženim i svetim sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića.
Prva svečana sjednica obilježava se o 93. obljetnici smrti sluge Božjega, koji je preminuo u Zagrebu na glasu svetosti, 14. prosinca 1920.
Euharistijskom slavlju, s početkom u 16 sati, prethodit će prigodni program na temu: Sluga Božji biskup Antun Mahnić, jučer i danas.
Misno slavlje započet će u 17 sati, nakon čega će, kako je predviđeno, uslijediti sam čin otvorenja postupka, kojem će također predsjedati krčki biskup.
Biskup Mahnić bio je istaknuta osoba naše novije nacionalne crkvene povijesti kao pokretač Hrvatskog katoličkog pokreta i gorljivi promicatelj katoličkog laikata, a cjelokupno njegovo djelovanje proizlazilo je iz duboke i autentične vjere i pobožnosti, proživljavane molitve i štovanja euharistijskog otajstva.
Biskupa Mahnića su njegovi suradnici i bliži poznavatelji jednostavno zvali “biskup koji moli”. Osobito se zalagao za duhovni rast svećenika. Nema nikoga moćnijeg, govorio je Mahnić, od muža molitve jer bez molitve gradimo kuću na pijesku po onoj svetopisamskoj: “Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji”.
Kako bi pospješio komunikaciju biskupa i svećenika te samih svećenika između sebe, pokrenuo je službeno biskupijsko glasilo “Acta Curiae Episcopalis Veglensis”. Utemeljio je Društvo svećenika klanjalaca koje je imalo i svoj list “Sanctissima Eucharistia” i iz kojega su izašle svećeničke zajednice. Vidio je temelj trajne svećeničke formacije u jakoj askezi koju je tumačio solidno, jasno i uvjerljivo ističući izuzetnu važnost molitve kod svećenika. Svoj rad sa svećenicima temeljio je na dva stupa – na molitvi i askezi, ali i intelektualnom osposobljavanju za rad u novim prilikama.
“Možeš poduzeti velike stvari, ali ako ne znaš zatajiti vlastitu volju i podvrći je drugima, zapostaviti misao na sebe i svoje stvari, nećeš kročiti naprijed na putu savršenstva. Najočitiji znak da stojiš pod posebnim vodstvom Božje providnosti i da te je Bog izabrao za nešto posebno jest kada ti se ništa ne dogodi prema tvojoj ćudi, nego sve protiv, tako da dođe svuda u sukob priroda s milošću, prirodna sklonost ili ćud s natprirodnim znanjem”, napisao je Mahnić.
Zemni ostaci biskupa Mahnića od 23. studenoga 2002. počivaju u krčkoj prvostolnici te njegov grob okuplja sve više vjernika.
Biografija (izvor: Istarska enciklopedija):
Mahnić, Antun, krčki biskup, filozof i teolog (Kobdilj, Slovenija, 14.IX.1850. – Zagreb, 14.XII.1920.). Nakon mature u sjemenišnoj njemačkoj gimnaziji u Gorici 1871. upisuje se na goričku bogosloviju. Za svećenika je zaređen 1874., a studij bogoslovije završio je 1875. Iste godine postao je prefekt u malom sjemeništu u Gorici te nastavio studij u Beču, gdje je sredinom 1881. postigao doktorat tezom De inferno. Najesen iste godine bio je imenovan redovitim prof. Novoga zavjeta na bogosloviji u Gorici te se tamo posvetio pisanju. Prve članke objavio je u nadbiskupskom glasilu Folium periodicum Archidieceseos Goritiensis, a 1884. imenovan je urednikom toga lista te je više od trećine sadržaja svakoga broja ispunjavao sam. Povremeno je pisao za ljubljanski list Slovenec, a 1888. pokrenuo je časopis Rimski katolik koji mu je služio za polemičko iznošenje vlastitih stavova u javnosti. Ostao je zapamćen po žestokim polemikama sa slovenskim liberalima. Godine 1896. osnovao je znanstveno-izdavačku kuću Leonova družba. Za krčkoga biskupa ustoličen je 27. ožujka 1897., a od dolaska na Krk potpisuje se kao Antun Mahnić. Za 23 godine upravljanja krčkom biskupijom ostavio je velebno djelo. Mnogi poduhvati i inicijative ne samo u krčkoj biskupiji, nego na razini Crkve u Hrvata nose pečat njegova velikog entuzijazma i radne energije. Unatoč očekivanjima talijanskih krugova da, kao nacionalno neutralan, likvidira glagoljicu u liturgiji, zbog čega su ga dočekali s oduševljenjem, a Hrvati iz istih razloga s nepovjerenjem, on je, pomno proučivši jezično-liturgijsku problematiku, postao vatrenim braniteljem glagoljice. Godine 1902. osnovao je Staroslavensku akademiju radi proučavanja i promicanja staroslavenskog jezika u liturgiji. Najučinkovitijim sredstvom borbe protiv ateističkoga liberalizma smatrao je tisak. Zato je 1899. u Krku osnovao tiskaru Kurykta i počeo objavljivati dvotjedni gospodarsko-poučni list Pučki prijatelj. Godine 1903. pokrenuo je Hrvatsku stražu, reviju na načelima kršćanske filozofije namijenjenu hrvatskim intelektualcima, a 1905. Luč, list za mlade. Od utemeljenja prvog katoličkog akademskog društva u Beču 1903. pa do izbijanja I. Svjetskog rata bio je kao organizator u središtu svih zbivanja povezanih s Hrvatskim katoličkim pokretom (HKP). U Istri je surađivao s mlađim svećenstvom radi uspostavljanja mreže organizacija HKP, a radi njegova jačanja izlaženje Pučkog prijatelja premješteno je 1911. u Pazin. Za podizanja đačkoga konvikta velikodušno je darovao obilna sredstva zaklade biskupa Feretića. Na konvikt je gledao kao djelo i uspjeh HKP u Istri. Zbog zauzimanja za nacionalna prava Hrvata talijanske su ga vlasti u travnju 1919. uhitile. Po povratku iz zatočeništva, u veljači 1920., zbog narušena zdravlja liječio se u Varaždinskim toplicama, a posljednje dane proveo je u dvoru zagrebačkoga nadbiskupa Bauera.
Autor: Laudato/IKA
