Uskrsna poruka splitsko-makarskog nadbiskupa mons. Marina Barišića
Draga braćo i sestre!
Na putu našeg korizmenog hoda i na tragu Kristova križa ljubavi, dolazi nam ususret Radosna vijest spasenja. Krist raspeti, uskrsnu! Naš Bog je Bog živih! Uskrsli Gospodin, izvor je i temelj nade ljudskoga roda. U ozračju uskrsne radosti sve vas srdačno pozdravljam, draga braćo i sestre, žene i muškarci. Nikakvo čudo da je iznenađujući događaj Kristova uskrsnuća, uznemirio članove Sinedrija, iznenadio rimske snage, zabrinuo odbjegle učenike i preplašio pažljive žene. Žene idući na grob prve čuju: „Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa raspetoga tražite! Nije ovdje! Uskrsnu…!“ (Mt 28, 5-6) I uskrsloga Gospodina žene prve susreću, te javljaju radosnu vijest drugima.
Poseban je i prepoznatljiv odnos Isusa prema ženama, od utjelovljenja do smrti na križu. I sam je rođen od žene – Blažene Djevice Marije. Isus pokazuje samilost prema grešnim ženama. Posebnu osjetljivost pokazuje prema siromašnim udovicama i tuđinkama. Javnu grešnicu je zaštitio i spasio od sigurne smrti. Prisjetimo se samo slučaja hramskog novčića te majke udovice i smrti njezinog sina jedinca. Na Isusovu putu pratile su ga i pomagale žene. Nitko nije tako i toliko zaštitio dostojanstvo osobe, muškarca i žene, naročito žene, u svom vremenu i za svako vrijeme, kao raspeti i uskrsli Krist Gospodin.
Možemo se s pravom zapitati zašto nestaju i bježe fizički jači muškarci – učenici – od na smrt nevino osuđenog Isusa, a nježniji spol – žene – ostaju uz Njega do kraja, uz križ do groba. Dakako, muški i ženski rod jednakoga su dostojanstva, ali različiti po spolu, naravi i psihi. Žene gledaju srcem, vide dublje i iskrenije osjećaju ljude u potrebama. Ustrajnije su u poteškoćama i zadnje se predaju i uzmiču. One su otpornije i upornije, a njihova solidarnost i pažnja dopiru dalje – zadnje gube nadu. Prije svega ovo vrijedi za žene – majke gdje dolazi do izražaja njihova ljubav i povezanost sa životom. Zato vidimo na križnom putu jeruzalemske žene koje suosjećaju i plaču nad Isusovom sudbinom, a po tradiciji tu je i hrabrost žene Veronike, koja pruža Isusu rubac da otare svoje znojno lice. I uz Isusov križ su žene koje žele iskazati dolično poštovanje ukopu njegova tijela.
Uskrsli Krist – pobjednik nad smrću – iz nebeske punine dolazi u našu zemaljsku stvarnost. Susreće one koje u životu ne prestaju tražiti, već čine ono što je ljudski i moguće. Žene postaju prve jer su mu najbliže. Majka svojom sebedarnom ljubavlju unosi toplinu, vjeru, nadu; obogaćuje uspjehe, osmišljava radosne događaje, ulijeva povjerenje i sigurnost u poteškoćama i tješi u porazima. Majka hrabri članove svoje obitelji pružajući svjetlo u tami, ne gubeći nadu u obiteljskim poteškoćama i nevoljama.
Dakako, potrebno je zaštiti ženu – majku, svetinju, da ne postane dodatna žrtva poganskog, nehumanog i bezbožnog mentaliteta koji ne zna poštivati dostojanstvo žene ni majčine sebedarne ljubavi. Već dugo vremena prati nas i proteže se jedna medijska vijest upravo o zaštiti žena od nasilja. Svatko normalan će reći da je to dobra vijest. Dosta nasilju, a osobito nad ženama! Svako nasilje, a osobito nad ženama, sve nas treba povezati i ujediniti. No, ono prikriveno nasilje u suprotnosti s ljudskom naravi muškarca i žene, jest to što nas uznemiruje i stvara podjele među nama. Nažalost, privremeno skriveni i prikriveni ponori u sebi kriju opasne i duboke provalije s nesagledivim posljedicama za društvo i ljudski rod, čovjeka i obitelj, za naš dom i domovinu. Nasilje se rješava ozdravljenjem, a ne rastakanjem čovjeka. Svaki pokušaj samostvaranja i samoostvarenja novoga čovjeka, neovisna od Stvoritelja novi je pokušaj gradnje „Babilonske kule“ koja će prije ili poslije završiti u provaliji. Opasna vrata provalije su odškrinuta, a s vremenom će se ona sve više, po etapnoj indoktrinaciji, otvarati. Čemu ova dodatna i nepotrebno nametnuta provalija? Čemu ovi diktati čije ćemo posljedice itekako osjetiti? Kad se počne propadati u ponor ne zaustavlja se dok se ne dotakne dno. Zar nemamo već dovoljno provalija u kojima se nalazimo i iz kojih je potrebno zajedno i uz velike napore izlaziti? Dosta je samo pogledati demografsku sliku naše domovine, gdje se sve manje vide kolijevke, a sve se više organiziraju pogrebne povorke kao i povorke mladića, djevojaka i mladih obitelji koje napuštajući svoj dom i domovinu, traže budućnost negdje u tuđini. Tu je provalija siromaštva koja se sve više širi jer nema radnih mjesta i sredstava za normalan život. A tko bi mogao izmjeriti provaliju beznađa koja se rađa zbog lažnih obećanja, prikrivenih radnji, rodbinskih i stranačkih veza, nepotizma i korumpiranosti, nametnutih obveza i gubljenja vlastite slobode? A mi se svađamo i dijelimo, gubimo i trgamo na donošenju zakonskih obveza koje su jako udaljene od stvarnoga života, a još više od najveće zaštite života – Krista uskrsloga.
Draga braćo i sestre, ima li izlaza iz ovih spomenutih jama i ponora? Ima! Nismo bez nade! Želio bih vas podsjetiti na našu nadu koja je prikazana na jednom mozaiku u Istanbulu. U nekadašnjoj kršćanskoj bazilici, a danas džamiji, otkriven je mozaik koji prikazuje silazak uskrsloga Krista nad pakao – do najdubljih ponora ljudskog života i povijesti. Kristov lik je prikazan tako da jednom nogom silazi dolje, a drugom uzlazi. U dramatičnom trenutku silaska jednom nogom dodiruje dno ponora, a drugom mijenja smjer prema svom uzašašću na nebesa. Istanbulski mozaik prikazuje nam scenu uskrslog Krista koji u svom izlasku drži za ruku Adama i Evu, koji uzlaze zajedno s Njime. Uskrsli Gospodin iz ponora groba i smrti oživljava muškarca i ženu – čitav ljuski rod.
Krist je naša nada! Nada je središnja nit naše vjere. Slaveći Kristovo uskrsnuće, radujemo se i nadamo i našem uskrsnuću. Sveti Pavao nas podsjeća na uskrsnu dimenziju budućega života. Ali isto tako ističe važnost Kristova uskrsnuća za nas već sada i ovdje, da hodimo u novosti života, i da se osjeti naša zahvaćenost uskrsnom dimenzijom. Kao suradnici i svjedoci pozvani smo ovu životvornu nadu unositi u izazove i poteškoće kako bismo bili narod života s više kolijevki nego grobova, solidarni s potrebnima i zauzeti za mlade i njihovu budućnost. Zahvaćeni uskrslim Kristom, u čvrstoj vjeri i pouzdanoj nadi oslikanoj u Istanbulskom mozaiku, pozvani smo nadići sve ponore i uskladiti sve segmente našeg složenog gospodarskog, političkog, zakonodavnog, medijskog, duhovnog, moralnog, osobnog i obiteljskog mozaika. Uskrsli Krist – nada naša – ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan (Rim 5,5).
Braćo i sestre, slaveći radosnu vijest zaštite i dostojanstva života, imajmo hrabrosti stati uz svoj križ i križ našega naroda, sada, poslije Uskrsa, s još većim motivom od onog kojeg su imale žene uz Kristov križ. Jer Krist, pobjednik nad svim nasiljima i nepravdama, grijesima i smrću, uskrsnu i život obrani. Poštovane djevojke – žene – majke, slavimo radosni događaj uskrsnuća Gospodinova u godini koju smo na osobit način posvetili majci i majčinstvu. Sa svojom vjerom i pouzdanom uskrslom nadom budite i pomozite i nama biti svjedocima i navjestiteljima radosti života u svojim obiteljima, župnim zajednicama i na radnim mjestima. Potrebno nam je vaše svjedočenje i vaš primjer jer nas vi svojom ženstvenošću, majčinstvom, nježnošću, ustrajnošću, vjerom i ljubavlju prve izbavljate iz tame ponora i osvjetljavate put budućnosti našeg naroda. Sam Isus Krist najveća je zaštita vašega dostojanstva žene – majke od svih mogućih oblika nasilja u braku, obitelji i društvu, kao i dostojanstva svakog muškarca – oca. U Godini majke i majčinstva s vama smo u hodu prema Trećem nacionalnom susretu hrvatskih katoličkih obitelji u Splitu i Solinu 15. i 16. rujna 2018. pod geslom „Obitelj – izvor života i radosti.“ Neka priprava na susret naše Splitsko-makarske nadbiskupije i čitave domovinske Crkve bude u duhu radosti naše nade: Krista raspetoga i uskrsloga.
Sretan i blagoslovljen Uskrs vama dragi roditelji, tebi oče i tebi majko, kao i vašoj djeci. Sretan Uskrs svima vama braćo i sestre, i svim ljudima dobre volje.
Krist uskrsnu, doista uskrsnu! Aleluja!
Vaš brat i nadbiskup,
Marin Barišić
