Smrt Josipa Jovića nije bila uzaludna
„Kako izraziti sućut kad bol nadilazi sve što možemo oćutjeti? I kako reći da s Vama tugujemo, kad se Domovina ponosno guši u suzama za junakom?! Vaš je sin postao prvomučenikom ozdravljene hrvatske slobode, te mu je ime već upisano među one koje narod ne zaboravlja. Ne može se reći da je kratko živio, kad mu je cio život pretučen u život ne umrle Hrvatske. Dok su nam oči, zajedno s Vama, pune suza koje ne pokušavamo sakriti – jer te suze za junakom zalijevaju snagu hrvatske mladosti, da sva bude junački spremna za žrtvu –poručujemo Vam, u duhu Uskrsa, koji je po Vašem Josipu za sve nas postao i Veliki Petak: „Ne plačite, jer Vaš sin živi!“ Živi ne samo u Bogu, koji – kako kršćani vjeruju – žrtvu svakoga pravednika pridružuje uskrsloj smrti Kristovoj, nego također u svima nama kojima Vaš Josip od sada svijetli da ga slijedimo, živi u hrvatskoj slobodi, na kojoj je sada i jamstvo njegove krvi. Budite zajedno s cijelom Hrvatskom u svojoj boli beskrajno ponosni.“ – rekao je uz ostalo dr. Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, vojskovođa i pobjednik hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata nakon smrti Josipa Jovića njegovoj obitelji.
I ove godine, 31.ožujka, s ponosom ćemo se sjetiti Josipa Jovića, prvog poginulog hrvatskog redarstvenika, prve žrtve hrvatskog Domovinskoga rata. Poginuo je 1991. na sam Uskrs, u ranim jutarnjim satima, u Redarstvenoj akciji „Plitvice“. Izgubio je svoj mladi život braneći slobodu, demokraciju i teritorijalni integritet Republike Hrvatske. Taj tragičan događaj s početka agresije Republike Srbije na Hrvatsku ostao je zabilježen duboko u svijesti hrvatskog naroda kao „Krvavi Uskrs 1991.“
Ovaj Junak hrvatskog Domovinskoga rata, rođen je 21. studenoga 1969. u Aržanu kod Imotskoga, u obitelji pok. Marije i Filipa Jovića, koji su podizali osim Josipa i sina Tomislava te kćeri Franku, Mirnu i Anitu. Josip je školu završio u rodnom mjestu. Danas ta ustanova nosi njegovo ime! U kolovozu 1990. priključio se Jedinici za specijalne namjene MUP-a Rakitje. Prije akcije „Plitvice“ s njima je bio na terenu u Pakracu i Petrinji. Nakon nesretne pogibije sahranjen je uz sve vojne počasti na mjesnom groblju u Aržanu, gdje je pokopana i njegova majka umrla 2015. Na mjestu njegove smrti u Plitvicama podignuto je i njegovo spomen obilježje, gdje se tijekom čitave godine osim branitelja okupljaju i brojni turisti koji dolaze ili prolaze kroz ovo turističko mjesto. Odlikovan je visokim državnim odličjima, a po njegovu imenu nosi ime i zagrebačka Policijska škola.
Na inicijativu moje malenkosti na njegovoj rodnoj kući u Aržanu postavljena je i spomen ploča, a uz sve to proglasili smo ga i Junakom Domovinskoga rata. O njegovu životnom i ratnom putu 2012. objavio sam i knjigu „Josip Jović – Junak hrvatskog Domovinskoga rata“, koja je kao i većina knjiga na ovu temu namjerno marginalizirana i gotovo prešućena, za razliku od knjige bivšeg žalosnog ministra branitelja Predraga Matića Freda, (odlikovanog i za „teško ranjavanje u Domovinskome ratu!!!), za koju je Branko Borković- Mladi jastreb relativno često govorio da je u toj brošuri „sve lažno“, što je ipak malo pretjerano.
No, ne smije se zaboraviti ni da je akcijom u Plitvicama zapovijedao Marko Lukić te da je uhićeno 29 ekstremista, srpskih terorista. Protiv njih 18 podnesene su kaznene prijave zbog oružane pobune. Među njima su bili: Goran Hadžić, član Glavnog odbora SDS-a i Borivoje Savić, tajnik Izvršnog odbora SDS-a Vukovara. Ta stranka pod vodstvom Hadžića i Stanimirovića bila je aktivna do 1992., kada je zabranjena, ali vrlo brzo uz Stanimirovića, inače nikad osuđenog ratnog zločinca, njezin rad, samo pod nešto drugim imenom (SDSS), nastavlja i Milorad Pupovac, sve do današnjih dana. On je čitavo vrijeme i saborski zastupnik i uvijek u koaliciji s onima na vlasti, što će u povijesti hrvatske države ostati trajno zabilježeno kao – sramota. Drugim riječima, u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske, među prvima su se borili i Pupovčevi kompanjoni (braća su mu, po izjavi ratnog zapovjednika Škabrnje Marka Miljanića, navodno također u Domovinskome ratu bili na drugoj strani).
I taj i takav čovjek nam i sa saborske govornice drži moralne i ine lekcije i prodike!
Inače, o Josipu Joviću dosad je puno rečeno, ali vrijedi zabilježiti i riječi generalnog vikara Vojnog ordinarijata o. Jakova Marnića izrečene 2012. u Aržanu:
„Smrt mladića Josipa Jovića neće biti uzaludna ako na pragovima naših kuća i na krsnim studencima čujemo plač djeteta; ako nam starci odlaze puni nade i smireni, jer za njima ostaje život; ako nam se s poštovanjem odnose prema začetom čedu svoje utrobe, ako nam svećenici i redovnici budu posrednici svetoga; ako nam političari budu ljudi od čije će mudrosti i poštenja narod živjeti; ako nam škole budu mjesta izrastanja suvremenog čovjeka punog odgovornosti za sebe i ljude oko sebe.“
Spomenimo još i divnu rečenicu francuskog biskupa msgr. Du Boisa koji je rekao divnu rečenicu koja nam i danas može služiti na čast i slavu, a to je: „Vi Hrvati, imate nešto što je potrebno Europi, a to je vjera i ponos, i zato budite ponosni na vrijednosti koje vi u svome srcu nosite, jer upravo to su vrijednosti koje želimo ugraditi i u veliku zajednicu Europske Unije, jer vaše vrijednosti vi donosite kao dragocjeni dar Europi.“
Mladen Pavković
