Treba iz Crkve ukloniti ono što joj ne priliči
2. vazmena nedjelja (B), 2018.
Govoreći o ukazanjima Isusa uskrsloga, evanđelist Ivan u današnjem evanđeoskom ulomku stavlja naglasak na znakove Isusovog raspeća, kao dokaze njegovog uskrsnuća. Ti su znakovi Isusove probodene ruke i njegov proboden bok. Te znakove je Isus pokazao svojim učenicima u prvom susretu. Na tim znakovima inzistira i apostol Toma. Na kraju je, u drugom susretu, Isus i Tomi pokazao te znakove.
Evanđelist ne insistira slučajno na znakovima Isusove muke kao dokazu uskrsnuća. On zna da svi koji žele vjerovati u uskrsnuće imaju potrebu vidjeti i dodirnuti znakove Isusove muke. I mi imamo potrebu za tim znakovima da bismo vjerovali. Postoje tri načina na koja ih možemo vidjeti. O prva dva govori sam evanđelist, a trećeg nam spominju druga dva svetopisamska čitanja.
Prvi načina je zajednica okupljena na nedjeljnu euharistiju. Sudjelujući na nedjeljnom euharistijskom i mi možemo susresti Isusa uskrsloga, vidjeti znakove njegovog muke, dotaknuti njegove probodene ruke i bok, a u tom dodiru se susresti s njegovom ljubavlju i prepoznati ga s Tomom kao svoga Gospodina i Boga. Nije, naime, nevažno da se susreti s Isusom uskrsnulim u Ivanovom evanđelju, koje je pisano za kršćane treće generacije, događaju upravo nedjeljom i u zajednici. I da Toma, nije mogao susresti Isusa uskrsloga dok nije bio nedjeljom u zajednici. I da ga je susreo kad je bio nedjeljom u zajednici.
Drugi način za susresti Isusa uskrsloga i vidjeti, a i dotaknuti znakove njegove muke i povjerovati u njegovo uskrsnuće, je slušanje i čitanje evanđelja, odnosno Svetog pisma. Pravdajući se, na kraju današnjeg evanđeoskog ulomka, što mnoga znamenja koja je Isus učinio pred svojim učenicima nisu zapisana u njegovom evanđelju, evanđelist napominje da su ova koja su zapisana, zapisana zato „da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.“
Evo još jednog načina za dotaknuti Isusa, znakove njegove muke i njegovog uskrsnuća. No ovaj znak, koliko god da je važan sam po sebi, nije i ne smije biti odvojen od onog prvog, sudjelovanja u zajednici na nedjeljnoj euharistiji kojoj ovaj znak čini dio. Zato evanđelist i povezuje ova dva znaka u neodvojivu cjelinu, kao što ih je i kršćanska liturgija povezala.
Osim ovih znakova postoji i još jedan znak Isusova uskrsnuća. O tom znaku govori današnje prvo čitanje, ulomak iz Djela apostolskih, a na svoj način i drugo čitanje, ulomak iz Prve poslanice sv. Ivana. Riječ je o životu kršćanske zajednice, Crkve. Autor Djela apostolskih znak Isusovog uskrsnuća u životu kršćanske zajednice vidi u ljubavi i zajedništvu koji u njoj vladaju.
Opisujući prvu kršćansku zajednicu kao svjedoka uskrsnuća on kaže da u toj zajednici, prvoj Crkvi, „u mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša“ i da „nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko.“ Ovo je, ovakav život, bio znak da je Isus uskrsnuo! Za apostola Ivana znak Isusovog uskrsnuća je, u istom ovom duhu, život kršćana koji se živi u ljubavi prema Bogu, vršenju njegovih zapovijedi i u vjeri da je Isus Sin Božji.
Mnogi iz Crkve odlaze jer sami ne žive ona prva dva načina na koja je moguće i danas susresti Isusa uskrsloga i dodirnuti znakove njegove muke i povjerovati u njegovo uskrsnuća, odnosno jer ne dolaze na misu, ne slušaju i ne čitaju evanđelje. Možda je razlog u tome što oni odlaze iz Crkve i naš život, život Crkve i nas kršćana, to što mi nismo, što Crkva koju činimo mi grešni ljudi, u kojoj se događaju stvari koje se ne bi smjele događati ni drugima, a kamo li nama, često nije znak da je Isus doista uskrsnuo.
Želimo li to promijeniti, trebamo s promjenom početi svatko od sebe, preuzimajući svoju odgovornost za Crkvu i za to da se iz Crkve ukloni ono što joj ne priliči. To je odgovornost, naravno svakoga na njegovoj razini, svih članova Crkve. No, ovo, ovo da mi kršćani, mi Crkva, nismo vidljivi znak Isusovog uskrsnuća, jer nemamo jedno srce i dušu, jer Crkvu ne osjećamo kao svoju, jer ne ljubimo Boga ljubeći bližnje, jer ne vršimo Božje zapovijedi i jasno ispovijedamo i riječima i životom da je Isus doista Sin Božji, da je on doista naš Gospodin i Bog…, nije samo razlog što nas mnogi napuštaju jer više ne vjeruju u Isusovo uskrsnuće kojemu bismo mi trebali biti znak, a nismo.
Ovo je zacijelo i glavni razlog što nam mnogi ne pristupaju, odnosno što u Isusovo uskrsnuće ne mogu povjerovati oni koji nam ne pripadaju, oni koji nisu kršćani i članovi Crkve. Za njih je život kršćana i kršćanske zajednice Crkve, jer nismo autentični svjedoci uskrsnuća, jer živimo zakopani u grobove svojih prizemnih interesa i strahova kao da Isus nije umro iz ljubavi prema nama i kao da nije uskrsnuo…, više dokaz Isusove smrti, nego li dokaz njegovog uskrsnuća. Nužno to i što prije trebamo promijeniti.
Učinimo to tako što ćemo u euharistiji i evanđelju koje nam daje zajedništvo Crkve, najprije sami ponovno dotaknuti Isusa i njegove rane, sami povjerovati u njegovo uskrsnuće, a onda mu kršćanskim životom postati živi znak, kao pojedinci i osobito kao Crkva, svima koji nas susreću, kako bi i oni u nama i našem životu, našem biti kršćani i biti Crkva, vidjeli znamenje Isusa umrlog i uskrsloga, „da (i oni s nama) vjeruj(u): Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući ima(ju) život u imenu njegovu.“
MONS. MATE UZINIĆ, BISKUP DUBROVAČKI/MISIJA
